- Gazda Luka, došo sam isprosit Divu u to ime - pokaza na pretovarene konje - Nosim joj čudo blaga, pa nek bude hairli.
Luka podiže oči i smože snagu izgovoriti silnom, ogromnom i strašnom begu.
- Presvijetli beže, Diva se nije obećala Tahiru. Ne treba joj ničije blago, nego ono što je srcu drago.
Džafer ga mrko pogleda.
- Luka, ti si kmet, kaurin, a ja sam beg, tvoj gospodar, dobro promisli.
- Nemam se ja tu vele mislit. Čovjek sam beže. I mi kmetovi imamo dušu.
- Slušaj kaurine, Tahir je spreman milom ili silom je oženit - zastade malo, otpuhnu i dometnu - ili će se na Divi trava zazelenit.
Piše: Ante Matić - Borčanac
Luka ga oštro pogleda i reče odlučno:
- Biće onako kako je Bog odredio. Božja volja. Tako i nikako inčije.
- Tako Luka. Tako, kažeš, kaurine.
- Tako svijetli beže.
Džafer mahnu rukom slugama i oni ga posjedoše na konja.
Odoše putom kojim su i dopli, a Luka ostade zdvojan sluteći na najgore. Brzo je javio Mijatu što se dogodilo. Zato vrijeme Tahir čekaše oca i čuvši od njega vijesti bijesno ošinu konja, opremi još jednog za sobom, i odjaha put Vrana. Ispred njega išle su njegove sahije, izviđali teren i, kad su mu javili, da je, kako bi se reklo zrak čist i da može do Dive, dojahao je do njhe, skoči s konja, uhvati djevojku za ruku i povika.
- Uzjaši Dive.
- Pusti me beže.
- Dive jaši kad ti kažem.
- Ni mrtva beže.
- Šta, nećeš.
- Neću i neću!
Iz daljine se čulo poduikivanje čobana, lavež pasa i hajdučka skrika. Sahije dadoše znak Tahiru da se hajduci približavaju. Tahir se sav izgubio, ustrepta i zavika glasno, gotovo očajno.
- Dive zadnji put ti kažem: jaši konja!
- Zbogom beže. Sretno ti bilo. Bog ti i put.
Obuzet bijesom Tahir vadi jatagan iza pojasa i zarinu ga djevojci u prsa nekoliko puta, isčupa nož iz djevojčinih krvavih grudi, baci se na konja i pobježe u galopu, a Diva ostade u smrtnom hropcu.
Uto stiže Marijan i obujmi već obamrlo tijelo, koje je pdrhtavalo iz kojega se šikljala krv, razlijevala se po stećku na kojem je Diva dočekala Tahira, slijevala se niz bridove krvava kamena i curila na ugaženu travu. Već polumrtva pogleda ga umirućim pogledom i izusti klonuvši glavom na stećak na kojem je neka bezimena ruka, nekad davno urezala obličje jelena, konjanika, kolo i ostavila na kamenu slova: Ako moreš ikako ne dolazi vamo.
- Zbogom, zboo…ooo...Mariiii janne…eee!
Marijan joj podiže glavu od kamena i podmetnu svoju ruku, suze mu potekoše, žalost provali iz njega kao bujica, njihao se držeči je u naručju poput osakaćena drveta u vjetru:
- Diva moja, ljubavi moja... nemoj otić, nemoj...nemoj cvite moj, nemoj…ojjj… nemoj, nemoj…- ridao je mladi hajduk držeći u naručju umiruću Divu. Odjednom iz njega provali bijes. Škrinu zubima, oči mu zaplamtješe, spusti mrtvu djevojku na stećak, poljubi je u čelo i zakle joj se.
- Osvetit ću te. Kunem ti se Bogom - poskoči na vranca, koji se otrgao od Tahirova konja i ostao tu, a bio je namijenjen Divi, da ga uzjaši i ode za bega, bijesno ga ošinu i pojuri za Tahirom.
Stiže ga u čemernom docu i uhvatiše se po pleća, dahću, hrvaju se divlje i bijesno, Tahir sav u paničnom strahu, udarila mu pjena na usta, ponestaje mu snage. Nakon bjesomučna i smrtonosna hrvanja, Marijan ga obori na zemlju i kleče na njega.
- Nemoj, Alaha ti. Nemoj! Dat će ti moj babo tri tovara blaga. Dat će ti, dat…
Marijan iza pojasa izvadi nož i povika.
- Evo ti pozdrav od Luke Grabovca, nosi ti ga Marijan iz Brišnika, i zarije nož pravo u Tahirovo srce.
Tahir zakoluta očima, psikne i izdahne. Marijan isčupa nož, obrisa ga i pljunu na mrtvog Tahira.
Pred večer dođoše cure i mladići, opraše Divu od zgrušane krvi, presvukoše je, iskopaše grob i sahraniše je pokraj stećka, na mjestu gdjeje skončala.
Luka je dugo nijemo klečao na grobu, sijede mu vlasi poigravaše na vjetru koji se s noću spuštao s planine, a majka Lucija lomila je prste, čupala kosu od žalosti naručući za svojom jedinicom.
Plakali su i oni koji su oko njih stajali nijemi i strogi, kao zla sudbina, koja je Divnu zaskočila.
Dugo je odjekivao i još duže zamirao plač u planini punoj noći i samoće. Lukini vapaji narasli do krika, a žalosna majka Lucija, onako sklupčena, namučena, savijena nad grobom kao tužna vrba, dugo je nabrajala, plakala, sve dok je Luka nije podigao sa zemlje i poveo u pustoš njihova doma.
* * *
Mnogo godina kasnije, dvjesta, trista, a možda i više, poslije smrti Dive Grabovčeve, Andriji Erešu iz Radišića kraj Ljubuškog, rodila se kćer Radoslava, koju odmila prozvaše Slava.
Slava nije došla na svijet u selu gdje je živjela Mijina familija, nego u sta-ji na padini Vran planine i, na domak jezera Blidinja, koje, kad zapušu hladni planinski vjetrovi zapljuskuju i oplakuju Divin grob na kojem stalno ima cvijeća i svijeća dok je Slavin grob zapušten i zaboravljen.
Mijo Ereš imao je, kao i još neki Hercegovci, svoj posjed na između Vrana i Čvrsnice, koji je služio za ispašu blaga. Neki članovi obitelji bo-ravili su preko čitave godine na planini. Štoviše, Slava se je i rodila i od-rasla u Vran planini.
Jezero u kamenoj kolijevci između Vrana i Čvrsnice, potoci i vrela pod-no Kedžare, proplanci, dolci, vrtače, gromače, šumarci i bajkoviti kra-jolici planina postali su joj dragi, bliski, sastavni dio života. Kao djevojčica bućkala je u plićaku jezera, trčala bosa po ledini, bacala ka-menčiće u klisuru i nadmetala se s prijateljicom Katom, tko će dalje bacit kamenčić niz grlo planine. Po planiskim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado i nije nikad ni pomislila na bilo kakvu opasnost, osim rijetkih i iznenadnih napada vukova na ovce i janjce.
Rasla je i stasala u planini kao vita jela. U planiskoj divoti i čistoti, iz-rasla je u zdravu i lijepu djevojku.
Planiski zrak, bistra i živa voda iz vrela odakle je pila, ovčja varenika, maslo iz stapa, pšeničeni kruh ispod sača, pita krumpiruša, sirnica, zel-janica, pura, mlaćenica, lučenica, sir iz mijeha, učniše svoje tijekom go-dina, pa je Slava izrasla u djevojku, koja je pucala od zdravlja i krasote. Kad je silazila s planione na dernek ili na blagdan za njom su se okretali momci, a bogme i starci. Po ljepoti bila je na glasu poput Dive u davno vrijeme.
Tako je pastirica Slava u lijepo, vedro jutro 21. lipnja 1950. godine pošla za svojim stadom. Pridružala joj se susjeda i prijateljica Kata Brkić sa svojim ovčicama. Usmjerile su ovce na istočnu stranu Vrana, prema Mi-jatovoj pećini i šumarskoj kući u čemernu docu. Lagano, korak za ko-rakom, slijedile su svoje ovčice diljem prostrane ispaše, i, u podne su stigle do plandovišta. Ovce je žega prisilila da se sjate ispod drveta, na plandovanje, sve do iza podneva kad žega popusti i zapiruka povjetarac.
Sjele su na stećak kojeg je natkriljivalo razgranato drvo, plele i čavrljale, jedna drugu zadirkivale, ne puštajući iz vida ovce zbog opasnosti od vukova, koji su znali iznenada iskočit iz šume ugrabit ovcu ili janje i nestati poput utvare.
S njima su i njihovi psi ovčari, Slavin tornjak Kolas i Katin ovčar Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa zametnule kuru tko će otić po vodu na bunar u čemernu docu, koji je bio odaljen od njih i stećka kojih tisuću koraka. Kata je stavila ispod malog prsta mrvicu zemlje i pružila šaku Slavi da odabere koji će. Slava pokaza upravo na mali prst i zapade je da ode po vodu.
Kata je ostala paziti ovce, koje su ispod drveća preživale u hladovini, a ona sjedila na stećku i plela. Vrijeme je prolazilo, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo kraj bunara i zašto ne dolazi i ne donosi joj vodu. Prošlo je dosta vremena, Slava se nije vrat-ila. Čula je lavež pasa, neku čudnu skriku i viku i sve je utihnulo. To je zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema lugarnici i bunaru. Kad je banula na povir doca i ugledala stravičan prizor, pa kad je prišla bliže, klonula je na krvavu ugažena travu, sva izbezumljena od straha i užasa.
Slava je ležala na zemlji gola golcata kao od majke rođena, priklana, sva u krvi, iznakažena, oko nje i zdenca, izgažena krvava trava površine guvna. Malo dalje od Slavina unakažena tijela, ležao je mrtav njezin vjerni pas Kolas, izboden noževima. Taj čudesni pas Kolas spasio je Slavu kad je pala u duboki vir dok je prala ovce za strižu. Skočio je za njom, ona se uhvatila za njega i isplivala na obalu. Ime psu dao je slavin djed Mijo i nije znao objasniti zašto mu je dao takvo ime, pa je znao reći, kako mu je ta rič odnekle došla. Kolas je zapravo jedno od muških ime-na plemena Dalmata, koji su, nekad davno živjeli u tim krajevima. Na brdu Lib još uvijek zjape ruševine njihove prijestolnice Delminija od ko-jeg je Duvno dobilo i ime, a Kolas je nosio ime nekog davno umrlog Dalmate. Bio je to čudesan pas, koji je išao uz Slavu posvuda, pratio je dok je napasala stado, kad je išla u crkvu, ostao bi ispred crkve i čekao dok ona iziđe, nije sed od nje odvajao, slijedio je kao sjena, kao duh. Ako je vjerovati da se događša inkarnacija, onda se, nakon tisuću I više godina neki dobri duh Dalmate pojavio na zemlji I u drugom životu u obličju psa.
Kata je u bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela je neke ljude kako iz prikrajka promtraju nju, mrtvu Slavu i psa. Njezin Zelov je obigravao uokolo i čudno skičao, zavijao i lajao n ate mrke ljude, a kad je pas nasrnuo na njih, potjerali su ga pucnjem iz pištolja i udaljili se mučki i kukakvički kako su odnekud po zlu i došli.
Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slu-tila, da to nisu bili slučajni prolaznici.
Kad su Slavu iznenadana zaskočili, razderali joj odjeću, silovali, izboli noževima i, na kraju zaklali kao janje, skrili su se u šumu i promatrali Katu što će učiniti kad vidi mrtvu Slavu kraj bunara.
Zapravo, najprije su ubili psa Kolasa. Jer, čim je prva ruka dotaklu Slavu on je skočio, ugrizao ga za ruku I režao na njih, dok je preplašena Slava kao ptiče drhtala od straha. Nekako su uspjeli svladat psda I izbog noževima,a onda su nasrnuli na Slavu, kao vuci na ovcu.
Ostaje još vijek tajnom odakle su došli ti putnici namjernici, slučajni prolaznici, koji su neko vrijeme promatrali i nestali u šumi. Da je bar nekoga od njih Kata poznavala ili da je kojemu upamtila lice, možda bi se više znalo o slučajnim prolaznicima.
Kad se pribrala i donekle bila svjesna što se dogodilo njezinoj prijateljici Slavi, otvorila je širom uplakane oči, razgledala uokolo, drveće oko dol-ca i bunara, mrtva Slava, krvavu ugaženu travu, beživotno tijelo mrtav pas Kolas dvadesetak koraka dalje, bili su nijemi svjedoci pod kapom nebeskom, da je ostala sama u planini, pod zvijezdama, među mrtvim i živim stvarima koje su je okruživale, plašile i užasavale u planiskoj pustoši i tišini.
Podilazila je jeza na pomisao da je ostala sama i bespomoćan na strašnom mjestu u planiskom muku i divljini. Sve je oko nje bilo na-pušteno i turobno. Ogledala se oko sebe. Pod nogama krvava ugažena trava, na kamenu mrtva Slava, nemilosna zemlja, izvan doca nepregledna šuma, iznad glave nebo; sve nijemo i strogo kao zla sudbina.
Sve je utihnulo. Kata je dugo stajala nad bunarom i mrtvom Slavom čud-esno stišana. More straha se u njoj pjenilo udarajući o bridove nemoći, oplakujući rub izgubljena svijeta u pustari života. Poriv moranja probudi se u njoj, strese ju i uznemiri.
Trebalo je ostaviti Slavu u planini i poći kući javit strašnu vijest. Sve se u njoj bunilo protiv toga, da mora otići do staje i kazati što se Slavi i psu dogodilo.
Silazila je niz strminu potištena i nevesela, gorka, ojađena i umorna od svega, a ponajviše od zloguke ptice koja je lepetom krila i krvava kljuna parala tišinu stapajući se sa Slavinim kricima i jaucima dok se borila za život i krvarila iz otvorenih rana u pustoš nebesa; sve to probijalo se kroz zemaljske sunovrate, odjekivalo u duši mlade pastirice i gubilo u strahotnoj nijemosti mrke planine.
Teško se mirila s krvavim kamenom i sudbinom koja je zadesila njezinu prijateljicu Slavu od neke nepoznate sile nemile, kojoj nije znala imena, ni odakle je došla i zašto, ili je pak izvan nje i usuda.
Mati Slavina pred kućom je nešto radila kad je Kata banula iza suhozidine,kao priviđenje, sva izvan sebe, blijeda, krvava, jer se okrvavila dok je mrtvu Slavu grlila na kamenu i plakala.
Vijest o Slavinoj stravičnoj smrti sijevala je brže od munje kroz brda i doline, preko kamenjara, zašla u svaku kuću, potresla i zgrozila i staro i mlado.
Silovatelji i ubojice, nikad nisu otkriveni, ni kažnjeni, a nagađalo se tko su bili, prepričavalo se neko vrijeme, pa je vremenom sve palo u teški, dugi i duboki zaborav. Kata je tvrdila da ih nikad prije nije vidjela.
Slavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat Lovre.
Vrsnog zidara i duhanara Andriju, sina ljudine i poštenjačine Mije Ereša, rođenoga 1899. godine, Slavina oca, četnici su odveli kao civila od staje na Vran planini 1942. godine, tobož da im pokaže put za Ramu, doveli ga do bunara tu ga, kraj zdenca mrcvarili i zaklali kao ovna.
Drvari su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Slav-ina strica Lovru, rođenoga 1913. godine, partizani su odveli noću od kuće i zaklali na istom mjestu gdje i brata mu Andriju 26. lipnja 1944. godine. Nađen je dva dana kasnije kraj bunara odsječene glave.
Svi ti zločini, uključujući i groznu smrt fra Stjepana Naletilića, župnika u duvanjskom selu Kongori, kojeg su partizani, odveli noću, u kasne sate iz župnoga dvora 19. svibnja 1942. godine, mučili pet dana, živa pekli i umorili kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su smišljeno; žrtve su mučene i usmrćivane na gotovo isti način.
Sva četiri zločina su počinjeni unutar osam godina.
Zacijelo, svo to zlo ukazuje da je ta zlodjela počinio isti čovjek, isti ljudi.
Mnoglo se povjerovati starom, mudrom i šumnjižavom Bariši, koji je govorio, da ta strašna zlodjela nije nitko drugi počinio, nego družina nekog Mome Šešuma iz Vukovskoga, koji je početkom rata bio četnik, pa se prometnujo u partizana kad je video da će njegovi izgubit rat. Taj Momo je sa svojom družinom žario i palio, sijao strah i užas, u ratu i poraću, haračio na područjima na kojima su ti i još neki zločini počinjeni.
Premda se sumnjalo tko je silovao i zaklao Slavu, njezina oca i strica, i nikad nije došao pred lice pravde. Nije bilo ni moguće, jer je taj Momo biko nekakav partizanski provoborac, nekakav narodni heroj iz rata i oznaš poslije rata, pa nitko se nije usudiio išta zucnut o njegolvim zlodjelima iz rata I poraća. Momo i njegova bratija bili su nedodirljivi I živjeli su u jogo komunističkom “raju”,kao lordovi I mali bogovi. Šutje-lo se o stradanju Ereševih u Vran planini i još nekim ubojstvima poslije rata.
Šutjelo se i o smrti kongorskog župnika fra Stjepana Naletilića, koji je skončao u strašnim mukama. Šutjelo se o 66 pobijenih fratara Hercego-vaca, u ratu i poraću, od kojih je fra Stjepan ubijen prvi.
Njega su noću, kako samveć rekao, pa ću ponoviti, partizani zaskočili u župnom dvoru, odveli u planinu, mučili, živa pekli i umorili.
Barišaje govorio, da je ista zla ruka stigla Andriju, brata Lovru, kćer Slavu i župnika fra Stjepana, kojemu se ni za grob ne zna.
Možda se do sudnjega dana neće saznati gdje mu trunu kosti.
Slava je ubojicama i pohotnicima pružila žilav otpor do posljednjeg izdisaja. Borila se kao lavica. Vidjelo se po tragovima na mjestu zločina, kakva se stravična neravnopravna bitka vodila između mlade i nemoćne Slave i divljaka iz Vukovska; vidjelo se to po ugaženoj, krvavoj travi oko bunara.
Diva je mučenica i žrtva turskog silnika u vrijeme osmalijskog zuluma, a Slava žrtva zlosilja u doba partizanije i komunističke tiranije.
Obje su umrle mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, goto-vo na istom mjestu, u Vranu, u razmaku od trista godina.
Dvije pastirice kao dvije perunike, snašla je slična, zla sudbina.
U smrti nisu iste. Dok je Diva slavljena, Slava je zaboravljena.
Napokon je došlo vrijeme, ako se već ostali nekažnjeni njezini krvnici, da se barem njezina žrtva od zaborava sačuva.
Slava, budim li te uzalud iz dubokog zaborava. Samo Bog zna kako je i zašto ušla u moj nespokoj i ovu priču, koju povjeravam tebi, znani i neznani čitatelju.
Izgleda da je Tagore bio u pravu, pa ću, na kraju ove priče, pitati i tebe i sebe, štovani čitatelju, što misliš hoće li itko čitati ovu moju priču za tisuću godina i hoće li tada itko uopće govoriti jezikom kojim govorim i pišem.
Ne mogu ti poslati nijedan cvjetak, čija odustnost podjednako miriše u javi i uspomeni.
Ovo pišem i plačem, a ne znam, zaboga, zašto, za koga, bez korsti za igdje ikoga, a ponajmanje za mene sama.
Možda sam odnekud, iz daljine i davnine, iz kamene tišine, u pustoši i žalosti srca oćutio onu pjesmu koju su pjevale Slava i Kata onoga dana kad je Slava u smrt odlazila, a ja sam tada imao pet godina.
Odzvanjaju u meni iz planine glasovi pastirica, grunuše u mene uspomene skamenjene, od krvavih riječi,grunuše krikovi djevojački ko krvavi ledeni cvjetovi, okamenjeni vapaji, glasovi, koji prije nisu skladno odjekivali u meni.
A Čvrsnica se s Vranom došaptava o tajni koja ječi i odjekuje svemirom.
Ante Matić - Borčanac
Luka podiže oči i smože snagu izgovoriti silnom, ogromnom i strašnom begu.
- Presvijetli beže, Diva se nije obećala Tahiru. Ne treba joj ničije blago, nego ono što je srcu drago.
Džafer ga mrko pogleda.
- Luka, ti si kmet, kaurin, a ja sam beg, tvoj gospodar, dobro promisli.
- Nemam se ja tu vele mislit. Čovjek sam beže. I mi kmetovi imamo dušu.
- Slušaj kaurine, Tahir je spreman milom ili silom je oženit - zastade malo, otpuhnu i dometnu - ili će se na Divi trava zazelenit.
Piše: Ante Matić - Borčanac
Luka ga oštro pogleda i reče odlučno:
- Biće onako kako je Bog odredio. Božja volja. Tako i nikako inčije.
- Tako Luka. Tako, kažeš, kaurine.
- Tako svijetli beže.
Džafer mahnu rukom slugama i oni ga posjedoše na konja.
Odoše putom kojim su i dopli, a Luka ostade zdvojan sluteći na najgore. Brzo je javio Mijatu što se dogodilo. Zato vrijeme Tahir čekaše oca i čuvši od njega vijesti bijesno ošinu konja, opremi još jednog za sobom, i odjaha put Vrana. Ispred njega išle su njegove sahije, izviđali teren i, kad su mu javili, da je, kako bi se reklo zrak čist i da može do Dive, dojahao je do njhe, skoči s konja, uhvati djevojku za ruku i povika.
- Uzjaši Dive.
- Pusti me beže.
- Dive jaši kad ti kažem.
- Ni mrtva beže.
- Šta, nećeš.
- Neću i neću!
Iz daljine se čulo poduikivanje čobana, lavež pasa i hajdučka skrika. Sahije dadoše znak Tahiru da se hajduci približavaju. Tahir se sav izgubio, ustrepta i zavika glasno, gotovo očajno.
- Dive zadnji put ti kažem: jaši konja!
- Zbogom beže. Sretno ti bilo. Bog ti i put.
Obuzet bijesom Tahir vadi jatagan iza pojasa i zarinu ga djevojci u prsa nekoliko puta, isčupa nož iz djevojčinih krvavih grudi, baci se na konja i pobježe u galopu, a Diva ostade u smrtnom hropcu.
Uto stiže Marijan i obujmi već obamrlo tijelo, koje je pdrhtavalo iz kojega se šikljala krv, razlijevala se po stećku na kojem je Diva dočekala Tahira, slijevala se niz bridove krvava kamena i curila na ugaženu travu. Već polumrtva pogleda ga umirućim pogledom i izusti klonuvši glavom na stećak na kojem je neka bezimena ruka, nekad davno urezala obličje jelena, konjanika, kolo i ostavila na kamenu slova: Ako moreš ikako ne dolazi vamo.
- Zbogom, zboo…ooo...Mariiii janne…eee!
Marijan joj podiže glavu od kamena i podmetnu svoju ruku, suze mu potekoše, žalost provali iz njega kao bujica, njihao se držeči je u naručju poput osakaćena drveta u vjetru:
- Diva moja, ljubavi moja... nemoj otić, nemoj...nemoj cvite moj, nemoj…ojjj… nemoj, nemoj…- ridao je mladi hajduk držeći u naručju umiruću Divu. Odjednom iz njega provali bijes. Škrinu zubima, oči mu zaplamtješe, spusti mrtvu djevojku na stećak, poljubi je u čelo i zakle joj se.
- Osvetit ću te. Kunem ti se Bogom - poskoči na vranca, koji se otrgao od Tahirova konja i ostao tu, a bio je namijenjen Divi, da ga uzjaši i ode za bega, bijesno ga ošinu i pojuri za Tahirom.
Stiže ga u čemernom docu i uhvatiše se po pleća, dahću, hrvaju se divlje i bijesno, Tahir sav u paničnom strahu, udarila mu pjena na usta, ponestaje mu snage. Nakon bjesomučna i smrtonosna hrvanja, Marijan ga obori na zemlju i kleče na njega.
- Nemoj, Alaha ti. Nemoj! Dat će ti moj babo tri tovara blaga. Dat će ti, dat…
Marijan iza pojasa izvadi nož i povika.
- Evo ti pozdrav od Luke Grabovca, nosi ti ga Marijan iz Brišnika, i zarije nož pravo u Tahirovo srce.
Tahir zakoluta očima, psikne i izdahne. Marijan isčupa nož, obrisa ga i pljunu na mrtvog Tahira.
Pred večer dođoše cure i mladići, opraše Divu od zgrušane krvi, presvukoše je, iskopaše grob i sahraniše je pokraj stećka, na mjestu gdjeje skončala.
Luka je dugo nijemo klečao na grobu, sijede mu vlasi poigravaše na vjetru koji se s noću spuštao s planine, a majka Lucija lomila je prste, čupala kosu od žalosti naručući za svojom jedinicom.
Plakali su i oni koji su oko njih stajali nijemi i strogi, kao zla sudbina, koja je Divnu zaskočila.
Dugo je odjekivao i još duže zamirao plač u planini punoj noći i samoće. Lukini vapaji narasli do krika, a žalosna majka Lucija, onako sklupčena, namučena, savijena nad grobom kao tužna vrba, dugo je nabrajala, plakala, sve dok je Luka nije podigao sa zemlje i poveo u pustoš njihova doma.
* * *
Mnogo godina kasnije, dvjesta, trista, a možda i više, poslije smrti Dive Grabovčeve, Andriji Erešu iz Radišića kraj Ljubuškog, rodila se kćer Radoslava, koju odmila prozvaše Slava.
Slava nije došla na svijet u selu gdje je živjela Mijina familija, nego u sta-ji na padini Vran planine i, na domak jezera Blidinja, koje, kad zapušu hladni planinski vjetrovi zapljuskuju i oplakuju Divin grob na kojem stalno ima cvijeća i svijeća dok je Slavin grob zapušten i zaboravljen.
Mijo Ereš imao je, kao i još neki Hercegovci, svoj posjed na između Vrana i Čvrsnice, koji je služio za ispašu blaga. Neki članovi obitelji bo-ravili su preko čitave godine na planini. Štoviše, Slava se je i rodila i od-rasla u Vran planini.
Jezero u kamenoj kolijevci između Vrana i Čvrsnice, potoci i vrela pod-no Kedžare, proplanci, dolci, vrtače, gromače, šumarci i bajkoviti kra-jolici planina postali su joj dragi, bliski, sastavni dio života. Kao djevojčica bućkala je u plićaku jezera, trčala bosa po ledini, bacala ka-menčiće u klisuru i nadmetala se s prijateljicom Katom, tko će dalje bacit kamenčić niz grlo planine. Po planiskim krajolicima, svakodnevno je napasala svoje stado i nije nikad ni pomislila na bilo kakvu opasnost, osim rijetkih i iznenadnih napada vukova na ovce i janjce.
Rasla je i stasala u planini kao vita jela. U planiskoj divoti i čistoti, iz-rasla je u zdravu i lijepu djevojku.
Planiski zrak, bistra i živa voda iz vrela odakle je pila, ovčja varenika, maslo iz stapa, pšeničeni kruh ispod sača, pita krumpiruša, sirnica, zel-janica, pura, mlaćenica, lučenica, sir iz mijeha, učniše svoje tijekom go-dina, pa je Slava izrasla u djevojku, koja je pucala od zdravlja i krasote. Kad je silazila s planione na dernek ili na blagdan za njom su se okretali momci, a bogme i starci. Po ljepoti bila je na glasu poput Dive u davno vrijeme.
Tako je pastirica Slava u lijepo, vedro jutro 21. lipnja 1950. godine pošla za svojim stadom. Pridružala joj se susjeda i prijateljica Kata Brkić sa svojim ovčicama. Usmjerile su ovce na istočnu stranu Vrana, prema Mi-jatovoj pećini i šumarskoj kući u čemernu docu. Lagano, korak za ko-rakom, slijedile su svoje ovčice diljem prostrane ispaše, i, u podne su stigle do plandovišta. Ovce je žega prisilila da se sjate ispod drveta, na plandovanje, sve do iza podneva kad žega popusti i zapiruka povjetarac.
Sjele su na stećak kojeg je natkriljivalo razgranato drvo, plele i čavrljale, jedna drugu zadirkivale, ne puštajući iz vida ovce zbog opasnosti od vukova, koji su znali iznenada iskočit iz šume ugrabit ovcu ili janje i nestati poput utvare.
S njima su i njihovi psi ovčari, Slavin tornjak Kolas i Katin ovčar Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa zametnule kuru tko će otić po vodu na bunar u čemernu docu, koji je bio odaljen od njih i stećka kojih tisuću koraka. Kata je stavila ispod malog prsta mrvicu zemlje i pružila šaku Slavi da odabere koji će. Slava pokaza upravo na mali prst i zapade je da ode po vodu.
Kata je ostala paziti ovce, koje su ispod drveća preživale u hladovini, a ona sjedila na stećku i plela. Vrijeme je prolazilo, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo kraj bunara i zašto ne dolazi i ne donosi joj vodu. Prošlo je dosta vremena, Slava se nije vrat-ila. Čula je lavež pasa, neku čudnu skriku i viku i sve je utihnulo. To je zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema lugarnici i bunaru. Kad je banula na povir doca i ugledala stravičan prizor, pa kad je prišla bliže, klonula je na krvavu ugažena travu, sva izbezumljena od straha i užasa.
Slava je ležala na zemlji gola golcata kao od majke rođena, priklana, sva u krvi, iznakažena, oko nje i zdenca, izgažena krvava trava površine guvna. Malo dalje od Slavina unakažena tijela, ležao je mrtav njezin vjerni pas Kolas, izboden noževima. Taj čudesni pas Kolas spasio je Slavu kad je pala u duboki vir dok je prala ovce za strižu. Skočio je za njom, ona se uhvatila za njega i isplivala na obalu. Ime psu dao je slavin djed Mijo i nije znao objasniti zašto mu je dao takvo ime, pa je znao reći, kako mu je ta rič odnekle došla. Kolas je zapravo jedno od muških ime-na plemena Dalmata, koji su, nekad davno živjeli u tim krajevima. Na brdu Lib još uvijek zjape ruševine njihove prijestolnice Delminija od ko-jeg je Duvno dobilo i ime, a Kolas je nosio ime nekog davno umrlog Dalmate. Bio je to čudesan pas, koji je išao uz Slavu posvuda, pratio je dok je napasala stado, kad je išla u crkvu, ostao bi ispred crkve i čekao dok ona iziđe, nije sed od nje odvajao, slijedio je kao sjena, kao duh. Ako je vjerovati da se događša inkarnacija, onda se, nakon tisuću I više godina neki dobri duh Dalmate pojavio na zemlji I u drugom životu u obličju psa.
Kata je u bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela je neke ljude kako iz prikrajka promtraju nju, mrtvu Slavu i psa. Njezin Zelov je obigravao uokolo i čudno skičao, zavijao i lajao n ate mrke ljude, a kad je pas nasrnuo na njih, potjerali su ga pucnjem iz pištolja i udaljili se mučki i kukakvički kako su odnekud po zlu i došli.
Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slu-tila, da to nisu bili slučajni prolaznici.
Kad su Slavu iznenadana zaskočili, razderali joj odjeću, silovali, izboli noževima i, na kraju zaklali kao janje, skrili su se u šumu i promatrali Katu što će učiniti kad vidi mrtvu Slavu kraj bunara.
Zapravo, najprije su ubili psa Kolasa. Jer, čim je prva ruka dotaklu Slavu on je skočio, ugrizao ga za ruku I režao na njih, dok je preplašena Slava kao ptiče drhtala od straha. Nekako su uspjeli svladat psda I izbog noževima,a onda su nasrnuli na Slavu, kao vuci na ovcu.
Ostaje još vijek tajnom odakle su došli ti putnici namjernici, slučajni prolaznici, koji su neko vrijeme promatrali i nestali u šumi. Da je bar nekoga od njih Kata poznavala ili da je kojemu upamtila lice, možda bi se više znalo o slučajnim prolaznicima.
Kad se pribrala i donekle bila svjesna što se dogodilo njezinoj prijateljici Slavi, otvorila je širom uplakane oči, razgledala uokolo, drveće oko dol-ca i bunara, mrtva Slava, krvavu ugaženu travu, beživotno tijelo mrtav pas Kolas dvadesetak koraka dalje, bili su nijemi svjedoci pod kapom nebeskom, da je ostala sama u planini, pod zvijezdama, među mrtvim i živim stvarima koje su je okruživale, plašile i užasavale u planiskoj pustoši i tišini.
Podilazila je jeza na pomisao da je ostala sama i bespomoćan na strašnom mjestu u planiskom muku i divljini. Sve je oko nje bilo na-pušteno i turobno. Ogledala se oko sebe. Pod nogama krvava ugažena trava, na kamenu mrtva Slava, nemilosna zemlja, izvan doca nepregledna šuma, iznad glave nebo; sve nijemo i strogo kao zla sudbina.
Sve je utihnulo. Kata je dugo stajala nad bunarom i mrtvom Slavom čud-esno stišana. More straha se u njoj pjenilo udarajući o bridove nemoći, oplakujući rub izgubljena svijeta u pustari života. Poriv moranja probudi se u njoj, strese ju i uznemiri.
Trebalo je ostaviti Slavu u planini i poći kući javit strašnu vijest. Sve se u njoj bunilo protiv toga, da mora otići do staje i kazati što se Slavi i psu dogodilo.
Silazila je niz strminu potištena i nevesela, gorka, ojađena i umorna od svega, a ponajviše od zloguke ptice koja je lepetom krila i krvava kljuna parala tišinu stapajući se sa Slavinim kricima i jaucima dok se borila za život i krvarila iz otvorenih rana u pustoš nebesa; sve to probijalo se kroz zemaljske sunovrate, odjekivalo u duši mlade pastirice i gubilo u strahotnoj nijemosti mrke planine.
Teško se mirila s krvavim kamenom i sudbinom koja je zadesila njezinu prijateljicu Slavu od neke nepoznate sile nemile, kojoj nije znala imena, ni odakle je došla i zašto, ili je pak izvan nje i usuda.
Mati Slavina pred kućom je nešto radila kad je Kata banula iza suhozidine,kao priviđenje, sva izvan sebe, blijeda, krvava, jer se okrvavila dok je mrtvu Slavu grlila na kamenu i plakala.
Vijest o Slavinoj stravičnoj smrti sijevala je brže od munje kroz brda i doline, preko kamenjara, zašla u svaku kuću, potresla i zgrozila i staro i mlado.
Silovatelji i ubojice, nikad nisu otkriveni, ni kažnjeni, a nagađalo se tko su bili, prepričavalo se neko vrijeme, pa je vremenom sve palo u teški, dugi i duboki zaborav. Kata je tvrdila da ih nikad prije nije vidjela.
Slavino umorstvo nije slučajno. Osam godina prije njezina strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine nakon toga i njegov brat Lovre.
Vrsnog zidara i duhanara Andriju, sina ljudine i poštenjačine Mije Ereša, rođenoga 1899. godine, Slavina oca, četnici su odveli kao civila od staje na Vran planini 1942. godine, tobož da im pokaže put za Ramu, doveli ga do bunara tu ga, kraj zdenca mrcvarili i zaklali kao ovna.
Drvari su ga našli mrtvoga treći dan nakon što je odveden od kuće. Slav-ina strica Lovru, rođenoga 1913. godine, partizani su odveli noću od kuće i zaklali na istom mjestu gdje i brata mu Andriju 26. lipnja 1944. godine. Nađen je dva dana kasnije kraj bunara odsječene glave.
Svi ti zločini, uključujući i groznu smrt fra Stjepana Naletilića, župnika u duvanjskom selu Kongori, kojeg su partizani, odveli noću, u kasne sate iz župnoga dvora 19. svibnja 1942. godine, mučili pet dana, živa pekli i umorili kod Kukavičjega jezera, na Kupreškoj visoravni, činjeni su smišljeno; žrtve su mučene i usmrćivane na gotovo isti način.
Sva četiri zločina su počinjeni unutar osam godina.
Zacijelo, svo to zlo ukazuje da je ta zlodjela počinio isti čovjek, isti ljudi.
Mnoglo se povjerovati starom, mudrom i šumnjižavom Bariši, koji je govorio, da ta strašna zlodjela nije nitko drugi počinio, nego družina nekog Mome Šešuma iz Vukovskoga, koji je početkom rata bio četnik, pa se prometnujo u partizana kad je video da će njegovi izgubit rat. Taj Momo je sa svojom družinom žario i palio, sijao strah i užas, u ratu i poraću, haračio na područjima na kojima su ti i još neki zločini počinjeni.
Premda se sumnjalo tko je silovao i zaklao Slavu, njezina oca i strica, i nikad nije došao pred lice pravde. Nije bilo ni moguće, jer je taj Momo biko nekakav partizanski provoborac, nekakav narodni heroj iz rata i oznaš poslije rata, pa nitko se nije usudiio išta zucnut o njegolvim zlodjelima iz rata I poraća. Momo i njegova bratija bili su nedodirljivi I živjeli su u jogo komunističkom “raju”,kao lordovi I mali bogovi. Šutje-lo se o stradanju Ereševih u Vran planini i još nekim ubojstvima poslije rata.
Šutjelo se i o smrti kongorskog župnika fra Stjepana Naletilića, koji je skončao u strašnim mukama. Šutjelo se o 66 pobijenih fratara Hercego-vaca, u ratu i poraću, od kojih je fra Stjepan ubijen prvi.
Njega su noću, kako samveć rekao, pa ću ponoviti, partizani zaskočili u župnom dvoru, odveli u planinu, mučili, živa pekli i umorili.
Barišaje govorio, da je ista zla ruka stigla Andriju, brata Lovru, kćer Slavu i župnika fra Stjepana, kojemu se ni za grob ne zna.
Možda se do sudnjega dana neće saznati gdje mu trunu kosti.
Slava je ubojicama i pohotnicima pružila žilav otpor do posljednjeg izdisaja. Borila se kao lavica. Vidjelo se po tragovima na mjestu zločina, kakva se stravična neravnopravna bitka vodila između mlade i nemoćne Slave i divljaka iz Vukovska; vidjelo se to po ugaženoj, krvavoj travi oko bunara.
Diva je mučenica i žrtva turskog silnika u vrijeme osmalijskog zuluma, a Slava žrtva zlosilja u doba partizanije i komunističke tiranije.
Obje su umrle mučeničkom smrću, kao pastirice kod svojih stada, goto-vo na istom mjestu, u Vranu, u razmaku od trista godina.
Dvije pastirice kao dvije perunike, snašla je slična, zla sudbina.
U smrti nisu iste. Dok je Diva slavljena, Slava je zaboravljena.
Napokon je došlo vrijeme, ako se već ostali nekažnjeni njezini krvnici, da se barem njezina žrtva od zaborava sačuva.
Slava, budim li te uzalud iz dubokog zaborava. Samo Bog zna kako je i zašto ušla u moj nespokoj i ovu priču, koju povjeravam tebi, znani i neznani čitatelju.
Izgleda da je Tagore bio u pravu, pa ću, na kraju ove priče, pitati i tebe i sebe, štovani čitatelju, što misliš hoće li itko čitati ovu moju priču za tisuću godina i hoće li tada itko uopće govoriti jezikom kojim govorim i pišem.
Ne mogu ti poslati nijedan cvjetak, čija odustnost podjednako miriše u javi i uspomeni.
Ovo pišem i plačem, a ne znam, zaboga, zašto, za koga, bez korsti za igdje ikoga, a ponajmanje za mene sama.
Možda sam odnekud, iz daljine i davnine, iz kamene tišine, u pustoši i žalosti srca oćutio onu pjesmu koju su pjevale Slava i Kata onoga dana kad je Slava u smrt odlazila, a ja sam tada imao pet godina.
Odzvanjaju u meni iz planine glasovi pastirica, grunuše u mene uspomene skamenjene, od krvavih riječi,grunuše krikovi djevojački ko krvavi ledeni cvjetovi, okamenjeni vapaji, glasovi, koji prije nisu skladno odjekivali u meni.
A Čvrsnica se s Vranom došaptava o tajni koja ječi i odjekuje svemirom.
Ante Matić - Borčanac
