Ljudi golim rukama i lopatama pretražuju hrpe betona i metala u Venezueli, dok dronovi nadlijeću ruševine. Svaki trenutak je presudan u utrci s vremenom za pronalazak preživjelih. U obalnoj saveznoj državi La Guaira, koja graniči s područjem glavnog grada Caracasa, katastrofalne posljedice vidljive su na svakom koraku.
Obitelji očajnički osluškuju svaki zvuk koji bi mogao odati da je netko od njihovih voljenih još živ pod ruševinama nakon dva razorna potresa koja su u srijedu pogodila Venezuelu, piše BBC.
Do sada su vlasti potvrdile najmanje 1430 smrtnih slučajeva nakon potresa magnitude 7.2 i 7.5. Drugi potres jedan je od najjačih zabilježenih u Venezueli u posljednjih stotinu godina. Stotine zgrada su se urušile, a pod ruševinama su ostale zarobljene tisuće Venezuelanaca. Broj mrtvih i ozlijeđenih raste iz sata u sat, a Ujedinjeni narodi procjenjuju da se nestalima smatra oko 50.000 ljudi.
Potraga za preživjelima
Nacionalni spasilački timovi malobrojni su na terenu, no u pomoć su stigli međunarodni spasioci iz Meksika, Španjolske, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, to još uvijek nije dovoljno. Humanitarne agencije ističu da su prva 72 sata ključna za spašavanje života, iako se taj period može produžiti ako zarobljeni imaju pristup hrani i vodi.
"Svaka spašena osoba je čudo", izjavio je Jorge Rodríguez, predsjednik Nacionalne skupštine. "Nećemo ništa skrivati o razmjerima ove tragedije."
Privremena predsjednica Delcy Rodríguez poručila je da vlada provodi sveobuhvatnu akciju spašavanja tijekom ovih "kritičnih sati za spašavanje ljudi". Potvrdila je da je u petak razgovarala s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i državnim tajnikom Marcom Rubiom, koji su obećali poslati spasilačke timove i humanitarnu pomoć. Prema službenim podacima od petka, u Venezueli se nalazio 861 volonter iz Meksika, SAD-a, El Salvadora, Švicarske, Kolumbije i drugih zemalja, a očekuje se dolazak dodatnih snaga.
"Nemoguće ga je spasiti bez strojeva"
U Catia La Maru, jednom od obalnih gradova u državi La Guaira, vlada turobno raspoloženje. Rijetke su zgrade koje su ostale čitave. Ljudi se tjeskobno okupljaju oko mjesta gdje vjeruju da su im članovi obitelji zarobljeni. Jesús Suárez jedan je od njih. Prevalio je 200 kilometara kako bi pronašao sina Jeana.
"Nema nikakvih informacija. Ljudi koji ga poznaju kažu da ga nisu vidjeli da izlazi", govori Suárez pokazujući na ruševine zgrade. "Vjerujem da bi mogao biti unutra. Nemoguće ga je spasiti... Ovdje nema sofisticirane opreme. Čovjek to sam ne može, preopasno je."
"Čujemo ga kako stenje, nadamo se da ćemo ga izvući živog"
Obitelj 31-godišnjeg Carlosa Eduarda zna gdje se on nalazi pod ruševinama. Povremeno ga čuju kako govori ili stenje.
"Počeli smo ga dozivati: 'Carlos, Carlos, sine…' I onda je ispustio zvuk, zastenjao je. To je bilo prije otprilike sat i pol", ispričao je njegov rođak za BBC News Mundo. "Od tada nismo ništa čuli od njega, nije se više javio. Jučer poslijepodne je bilo isto, zastenjao je pa utihnuo. I tako smo ovdje, čekamo pomoć i nadamo se da ćemo ga izvući živog."
Širi se smrad, ljudi pomažu jedni drugima
Potragu ponekad ometaju promet i gužve. Vojnici i meksički volonteri neprestano pozivaju na tišinu kako bi mogli čuti znakove života pod ruševinama. Ljudi pomažu kako znaju i umiju. Oni koji imaju dronove koriste ih za traženje preživjelih ili tijela na teško dostupnim mjestima. Obitelji se okupljaju oko ekrana prateći prijenose, tražeći poznati komad odjeće, pramen kose, bilo što što bi im donijelo vijest o voljenima.
Kako vrijeme odmiče, neslužbeni broj mrtvih raste, a s njim i posljedice. "Osjeti se smrad... već se osjete mrtvi. Od toga ćemo se razboljeti i mi i djeca", kaže Glendys Delgado. Dodaje da su se dvije zgrade u blizini njezine kuće srušile, ali službena pomoć još nije stigla. "Nitko iz vlade nije došao, ali hvala Bogu da su ljudi iz Caracasa došli pomoći nam s hranom."
Deiyer Gabril (27) potvrđuje da je svako područje pogođeno. "Macuto, Caribe… svugdje je loše. I svi osjećamo taj smrad", kaže on.
"Pokušavaš biti jak, ali boli"
Jedna žena stoji ispred svoje uništene kuće, noge joj se još uvijek tresu. "Čekamo humanitarnu pomoć, trebamo da dođu i pomognu nam", očajno moli. Vratila se kući kako bi pokušala izvući perilicu rublja. "Ovo je jako teška situacija, nismo spremni za ovo. Žrtvuješ se i trudiš da nešto stekneš, i u trenu se sve sruši. Ali život je najvažniji", kaže ona.
Alexandra Gabino (28) suočava se sa sličnom sudbinom. U trenutku potresa bila je u automobilu sa suprugom i dvoje djece, starosti sedam i dvije godine. "Djeca su počela vrištati. Nismo shvaćali što se događa, a onda se zgrada pokraj nas odjednom srušila. Suprug je počeo voziti unatrag", ispričala je za BBC Mundo.
Njih četvero sada spavaju u automobilu na parkiralištu međunarodne zračne luke Simón Bolívar u Maiquetíji. Zračna luka je zatvorena zbog oštećenja, ali obitelji nudi ravan, otvoren prostor daleko od zgrada. Alexandra čeka ispred njihove oštećene zgrade dok suprug pokušava doći do stana na petnaestom katu. Zgrada je nestabilna, ali on pokušava izvući neke stvari i dokumente. "Samo osnovno", kaže ona, svjesna da ne smiju riskirati.
"Bolno je ostati bez ičega. Moja majka je izgubila dom, mi smo izgubili dom, nemamo ništa. Pokušavaš biti jak radi djece", govori Alexandra. Sažima osjećaj koji mnogi dijele: "Svi govore kako je važno da si živ - i da, jest, ali boli sve ovo kroz što prolaziš: gledati ljude kako pate, slušati vriskove, vidjeti zarobljenu djecu i osjećati se bespomoćno jer ne možeš ništa učiniti, moraš ostati i paziti na svoju djecu. Pokušavaš biti jak, ali boli."
Obitelji očajnički osluškuju svaki zvuk koji bi mogao odati da je netko od njihovih voljenih još živ pod ruševinama nakon dva razorna potresa koja su u srijedu pogodila Venezuelu, piše BBC.
Do sada su vlasti potvrdile najmanje 1430 smrtnih slučajeva nakon potresa magnitude 7.2 i 7.5. Drugi potres jedan je od najjačih zabilježenih u Venezueli u posljednjih stotinu godina. Stotine zgrada su se urušile, a pod ruševinama su ostale zarobljene tisuće Venezuelanaca. Broj mrtvih i ozlijeđenih raste iz sata u sat, a Ujedinjeni narodi procjenjuju da se nestalima smatra oko 50.000 ljudi.
Potraga za preživjelima
Nacionalni spasilački timovi malobrojni su na terenu, no u pomoć su stigli međunarodni spasioci iz Meksika, Španjolske, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Ipak, to još uvijek nije dovoljno. Humanitarne agencije ističu da su prva 72 sata ključna za spašavanje života, iako se taj period može produžiti ako zarobljeni imaju pristup hrani i vodi.
"Svaka spašena osoba je čudo", izjavio je Jorge Rodríguez, predsjednik Nacionalne skupštine. "Nećemo ništa skrivati o razmjerima ove tragedije."
Privremena predsjednica Delcy Rodríguez poručila je da vlada provodi sveobuhvatnu akciju spašavanja tijekom ovih "kritičnih sati za spašavanje ljudi". Potvrdila je da je u petak razgovarala s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom i državnim tajnikom Marcom Rubiom, koji su obećali poslati spasilačke timove i humanitarnu pomoć. Prema službenim podacima od petka, u Venezueli se nalazio 861 volonter iz Meksika, SAD-a, El Salvadora, Švicarske, Kolumbije i drugih zemalja, a očekuje se dolazak dodatnih snaga.
"Nemoguće ga je spasiti bez strojeva"
U Catia La Maru, jednom od obalnih gradova u državi La Guaira, vlada turobno raspoloženje. Rijetke su zgrade koje su ostale čitave. Ljudi se tjeskobno okupljaju oko mjesta gdje vjeruju da su im članovi obitelji zarobljeni. Jesús Suárez jedan je od njih. Prevalio je 200 kilometara kako bi pronašao sina Jeana.
"Nema nikakvih informacija. Ljudi koji ga poznaju kažu da ga nisu vidjeli da izlazi", govori Suárez pokazujući na ruševine zgrade. "Vjerujem da bi mogao biti unutra. Nemoguće ga je spasiti... Ovdje nema sofisticirane opreme. Čovjek to sam ne može, preopasno je."
"Čujemo ga kako stenje, nadamo se da ćemo ga izvući živog"
Obitelj 31-godišnjeg Carlosa Eduarda zna gdje se on nalazi pod ruševinama. Povremeno ga čuju kako govori ili stenje.
"Počeli smo ga dozivati: 'Carlos, Carlos, sine…' I onda je ispustio zvuk, zastenjao je. To je bilo prije otprilike sat i pol", ispričao je njegov rođak za BBC News Mundo. "Od tada nismo ništa čuli od njega, nije se više javio. Jučer poslijepodne je bilo isto, zastenjao je pa utihnuo. I tako smo ovdje, čekamo pomoć i nadamo se da ćemo ga izvući živog."
Širi se smrad, ljudi pomažu jedni drugima
Potragu ponekad ometaju promet i gužve. Vojnici i meksički volonteri neprestano pozivaju na tišinu kako bi mogli čuti znakove života pod ruševinama. Ljudi pomažu kako znaju i umiju. Oni koji imaju dronove koriste ih za traženje preživjelih ili tijela na teško dostupnim mjestima. Obitelji se okupljaju oko ekrana prateći prijenose, tražeći poznati komad odjeće, pramen kose, bilo što što bi im donijelo vijest o voljenima.
Kako vrijeme odmiče, neslužbeni broj mrtvih raste, a s njim i posljedice. "Osjeti se smrad... već se osjete mrtvi. Od toga ćemo se razboljeti i mi i djeca", kaže Glendys Delgado. Dodaje da su se dvije zgrade u blizini njezine kuće srušile, ali službena pomoć još nije stigla. "Nitko iz vlade nije došao, ali hvala Bogu da su ljudi iz Caracasa došli pomoći nam s hranom."
Deiyer Gabril (27) potvrđuje da je svako područje pogođeno. "Macuto, Caribe… svugdje je loše. I svi osjećamo taj smrad", kaže on.
"Pokušavaš biti jak, ali boli"
Jedna žena stoji ispred svoje uništene kuće, noge joj se još uvijek tresu. "Čekamo humanitarnu pomoć, trebamo da dođu i pomognu nam", očajno moli. Vratila se kući kako bi pokušala izvući perilicu rublja. "Ovo je jako teška situacija, nismo spremni za ovo. Žrtvuješ se i trudiš da nešto stekneš, i u trenu se sve sruši. Ali život je najvažniji", kaže ona.
Alexandra Gabino (28) suočava se sa sličnom sudbinom. U trenutku potresa bila je u automobilu sa suprugom i dvoje djece, starosti sedam i dvije godine. "Djeca su počela vrištati. Nismo shvaćali što se događa, a onda se zgrada pokraj nas odjednom srušila. Suprug je počeo voziti unatrag", ispričala je za BBC Mundo.
Njih četvero sada spavaju u automobilu na parkiralištu međunarodne zračne luke Simón Bolívar u Maiquetíji. Zračna luka je zatvorena zbog oštećenja, ali obitelji nudi ravan, otvoren prostor daleko od zgrada. Alexandra čeka ispred njihove oštećene zgrade dok suprug pokušava doći do stana na petnaestom katu. Zgrada je nestabilna, ali on pokušava izvući neke stvari i dokumente. "Samo osnovno", kaže ona, svjesna da ne smiju riskirati.
"Bolno je ostati bez ičega. Moja majka je izgubila dom, mi smo izgubili dom, nemamo ništa. Pokušavaš biti jak radi djece", govori Alexandra. Sažima osjećaj koji mnogi dijele: "Svi govore kako je važno da si živ - i da, jest, ali boli sve ovo kroz što prolaziš: gledati ljude kako pate, slušati vriskove, vidjeti zarobljenu djecu i osjećati se bespomoćno jer ne možeš ništa učiniti, moraš ostati i paziti na svoju djecu. Pokušavaš biti jak, ali boli."
