Odnos između liječnika i pacijenta vrlo je osjetljiv odnos za oba sudionika. Samim time je i osjetljivo područje istraživanje tog odnosa i utvrđivanje onoga što bi bilo važno za taj odnos, a da on bude kontekst u kojem je moguće graditi kvalitetniji proces ozdravljenja.
O tome koliko je važno imati dobar odnos s pacijentom, o uzimanju lijekova “na svoju ruku” i neposluhu pacijenata govori Edita Černi Obrdalj, liječnica obiteljske medicine Doma zdravlja u Mostaru.
”Komunikacija između pacijenta i liječnika trebala bi se temeljiti na dogovoru. Liječnik ima zadatak procijeniti koliko pacijent zna o nekom problemu ili bolesti, a onda objasniti razlog promjene nečega. Ako liječnik shvati da pacijent ne razumije razloge za promjenu načina života, primjerice, prestanak pušenja ili primjenu nekoga lijeka, tada treba razlog obrazložiti i približiti pacijentu. Oni koji istražuju kvalitetu zdravstvene usluge smatraju kako pacijent u prosjeku shvati svega 30 posto savjeta liječnika. Zato bih savjetovala svima koji se nađu u ulozi pacijenta da, prije nego što napuste ordinaciju, bez ustezanja pitaju svog liječnika sve što im je ostalo nejasno ili nedorečeno, osobito kad je u pitanju terapija”, kaže Černi Obrdalj na samom početku razgovora za Večernji.ba.
Novinare je zanimalo i koliko često pacijenti inzistiraju da im se propiše neki lijek za koji misle da im je potreban, koliko su česte takve situacije, ali i o kojim lijekovima je najčešće riječ.
”Te situacije nisu česte, ali se događaju. Primjerice da su čuli kako je susjedu ili rođaku nešto pomoglo. Najčešće je riječ o anksioliticima poznatijim kao lijekovima za smirenje, zatim antibioticima i lijekovima protiv bolova. Događa se da pacijenti samoinicijativno posežu čak i za lijekovima za snižavanje krvnog tlaka”, kaže ova liječnica u razgovoru.
Dodaje i kako se takve stvari općenito ne bi smjele događati jer je lijek koji je pogrešno primijenjen zapravo otrov.
Na pitanje koliko je opasno uzimanje lijekova “na svoju ruku”, ali i do čega može dovesti takvo uzimanje lijekova, ona kaže: ”Uvijek je bolje, kako to često čujemo na reklamama, “posavjetovati se s liječnikom ili ljekarnikom”. Ni jedan preparat, pa ni onaj biljni, nije bezazlen i može doći u interakciju s nekim od drugih lijekova. Događa se da osobe uzimaju neprimjeren lijek, preveliku ili premalu dozu, dva lijeka sličnoga ili istog djelovanja ili lijekove koji se ne bi trebali uzimati zajedno. Uvijek je bolje liječiti bolest, a ne sporedna djelovanja lijekova, što se, nažalost, često događa”.
U razgovoru je istaknula i kako nekada pacijenti samoinicijativno posežu za izvjesnim lijekovima i to zaborave reći ili pak namjerno zataje svom liječniku.
”Jako je važno da se pacijent pri posjetu liječniku prisjeti svih lijekova koje uzima ili, još bolje, ponese čitave kutije lijekova kako bi liječnik mogao korigirati ili nastaviti terapiju. S druge strane, događa se da liječnici ne obrazlože dovoljno pacijentu zašto neki lijek koji pacijent “želi” nije primjeren u određenom stanju, tako da pacijent ostane u uvjerenju kako je uskraćen, a zapravo je suprotno”, zaključila je u razgovoru dr. Černi Obrdalj.
O tome koliko je važno imati dobar odnos s pacijentom, o uzimanju lijekova “na svoju ruku” i neposluhu pacijenata govori Edita Černi Obrdalj, liječnica obiteljske medicine Doma zdravlja u Mostaru.
”Komunikacija između pacijenta i liječnika trebala bi se temeljiti na dogovoru. Liječnik ima zadatak procijeniti koliko pacijent zna o nekom problemu ili bolesti, a onda objasniti razlog promjene nečega. Ako liječnik shvati da pacijent ne razumije razloge za promjenu načina života, primjerice, prestanak pušenja ili primjenu nekoga lijeka, tada treba razlog obrazložiti i približiti pacijentu. Oni koji istražuju kvalitetu zdravstvene usluge smatraju kako pacijent u prosjeku shvati svega 30 posto savjeta liječnika. Zato bih savjetovala svima koji se nađu u ulozi pacijenta da, prije nego što napuste ordinaciju, bez ustezanja pitaju svog liječnika sve što im je ostalo nejasno ili nedorečeno, osobito kad je u pitanju terapija”, kaže Černi Obrdalj na samom početku razgovora za Večernji.ba.
Novinare je zanimalo i koliko često pacijenti inzistiraju da im se propiše neki lijek za koji misle da im je potreban, koliko su česte takve situacije, ali i o kojim lijekovima je najčešće riječ.
”Te situacije nisu česte, ali se događaju. Primjerice da su čuli kako je susjedu ili rođaku nešto pomoglo. Najčešće je riječ o anksioliticima poznatijim kao lijekovima za smirenje, zatim antibioticima i lijekovima protiv bolova. Događa se da pacijenti samoinicijativno posežu čak i za lijekovima za snižavanje krvnog tlaka”, kaže ova liječnica u razgovoru.
Dodaje i kako se takve stvari općenito ne bi smjele događati jer je lijek koji je pogrešno primijenjen zapravo otrov.
Na pitanje koliko je opasno uzimanje lijekova “na svoju ruku”, ali i do čega može dovesti takvo uzimanje lijekova, ona kaže: ”Uvijek je bolje, kako to često čujemo na reklamama, “posavjetovati se s liječnikom ili ljekarnikom”. Ni jedan preparat, pa ni onaj biljni, nije bezazlen i može doći u interakciju s nekim od drugih lijekova. Događa se da osobe uzimaju neprimjeren lijek, preveliku ili premalu dozu, dva lijeka sličnoga ili istog djelovanja ili lijekove koji se ne bi trebali uzimati zajedno. Uvijek je bolje liječiti bolest, a ne sporedna djelovanja lijekova, što se, nažalost, često događa”.
U razgovoru je istaknula i kako nekada pacijenti samoinicijativno posežu za izvjesnim lijekovima i to zaborave reći ili pak namjerno zataje svom liječniku.
”Jako je važno da se pacijent pri posjetu liječniku prisjeti svih lijekova koje uzima ili, još bolje, ponese čitave kutije lijekova kako bi liječnik mogao korigirati ili nastaviti terapiju. S druge strane, događa se da liječnici ne obrazlože dovoljno pacijentu zašto neki lijek koji pacijent “želi” nije primjeren u određenom stanju, tako da pacijent ostane u uvjerenju kako je uskraćen, a zapravo je suprotno”, zaključila je u razgovoru dr. Černi Obrdalj.
