Pitam se što će biti od budućih generacija? S njihovim dušama i duhom, s njihovom budućnošću? Bojim se da će teško zadržati svoj vlastiti identitet i svoju vlastito kritičko promišljanje svijeta i čovjeka? Toliko potrošenih sati i ispisanih tekstova čiji je sadržaj uglavnom uperen protiv ideoloških neistomišljenika, pa čak i izmišljenih neprijatelja plavi sve oko nas i nas same.
Ubijaju nas loše vijesti, loše gospodarske i ine prognoze, loši stavovi, a ponekad i loše vino…
Prestajemo moliti i tražiti, a onda i vjera slabi i nestaje ili se utjeha potraži u horoskopu i tarot kartama i raznim gatanjima. Budućnost gubi sjaj, dok se u sadašnjosti mnogi tami obraćaju za svijetlost. Ideje se šire i množe, slažu i dodaju, guraju i padaju da bi često iz njihovih ruševina nastalo neko novo još gnjusnije zlo.
Čovjek se uhvatio ideje da bude samom sebi bog, početak i kraj. Uče nas polako, ali sigurno kako sve treba prihvatiti kao normalno. Volio bih da je sve to teorija zavjere, ali nažalost nije, nego je tu pred nama tako živo i tako agresivno da čovjek ne povjeruje.
Žalosno je da od serviranog uzimamo ono najgore za duševnu hranu, ne znam samo jesam li i sam ponekad odolio tom zamamnom voću na medijskom stolu koje izgleda lijepo izvana, a trulo i štetno kada ga se konzumira. Hramovi potrošačkog društva uz usku vezu s medijima uvjeravaju nas da nam treba ovo ili ono, nameću se statusni simboli u obliku modnih marki.
Uniformiranost mišljenja podrazumijeva i vanjsku uniformiranost, dok klizimo prema jednoumlju i jednoličnosti svijeta oko nas. Podjela svijeta na bogate i siromašne postaje sve očitija u isto vrijeme nas se uči jednakopravnosti. Puna usta prava i sloboda su uistinu u vremenima najvećih cenzura. Zlo koje se iza brda valja može se samo naslutiti, iako ga je teško imenovati.
Laž se prodaje pod istinu, zakazuje obrazovni sustav, dok se u medijima sve češće širi otvoreno izrugivanje nastavnika i profesora, a država im se uredno naruga svako – toliko novim smanjenjem plaće. Mladi postaju zanesenjaci i nositelji novih pogleda, ali brzo i suptilno im se režu krila i pokapaju ideali uz rečenicu kako oni nisu ti koji će promijeniti svijet. Vjerojatno za promjenu svijeta su zaduženi neki drugi. Izrabljivanje je postalo normalno i sve više se pravi odnos gospodara i robova. Postmoderna je pružila društvo medija i spektakla i dala smjernice za razvoj nove religije koja se klanja isključivo bogu novca. Skandalozno, šokantno, nevjerojatno - stare su riječi kojima se želi potaknuti čitateljstvo ili gledateljstvo da čuje, gleda ili čita tuđi jad ili nesreću!
Šok je postao terapija za modernog konzumenta da ga trgne od razmišljanja i odvede od samoga sebe, od obitelji, domovine, vlastitog stanja… Nepotrebno je postalo neophodno. Sve je na prodaju tijelo i nutarnja intima! Tu su i razni higijeničari mišljenja koji se trude da misliš kako treba, to jest da ne misliš, samo da kupiš ili se prodaš, jer ionako sve je na prodaju. Sve i ništa, ništa i sve dok tonemo u totalni nihilizam, nebo se mrači…
Čast iznimkama koje još negdje i postoje koje svoje nastupe za ljepotu koriste i u njima za sve nas tinja nada da će biti bolje. Budi se nada u čovjeka da nije zaboravio da bude ono što je -samo čovjek!
U mom kraju ima jedan dječak što pjeva i čiji nastupi ispod reflektora tjeraju da i kamen proplače! Eto bar zbog njega valja pogledati i koji spektakl i znati da svijet ima neku bolju i vedriju perspektivu. Pjesma i glazba taj univerzalni jezik bez obzira na vjeru i naciju probudi u ljudima ono ljudsko i to iz tjedna u tjedan dok taj dječak na televiziji pjeva. Dječak se smije, plače i pjeva i u svemu tome dok gledam TV vidim jedan život, odnosno svaki život ispunjen trima stvarima: pjesmom, smijehom i plačem. Možda bi i život bio pjesma da je više djece kao on, da je više onog dječjeg u svima nama ni stotine urota ne bi nam moglo ništa!
P.S. Sretno Marko!
***** Tekst nije lektoriran!
Ubijaju nas loše vijesti, loše gospodarske i ine prognoze, loši stavovi, a ponekad i loše vino…
Prestajemo moliti i tražiti, a onda i vjera slabi i nestaje ili se utjeha potraži u horoskopu i tarot kartama i raznim gatanjima. Budućnost gubi sjaj, dok se u sadašnjosti mnogi tami obraćaju za svijetlost. Ideje se šire i množe, slažu i dodaju, guraju i padaju da bi često iz njihovih ruševina nastalo neko novo još gnjusnije zlo.
Čovjek se uhvatio ideje da bude samom sebi bog, početak i kraj. Uče nas polako, ali sigurno kako sve treba prihvatiti kao normalno. Volio bih da je sve to teorija zavjere, ali nažalost nije, nego je tu pred nama tako živo i tako agresivno da čovjek ne povjeruje.
Žalosno je da od serviranog uzimamo ono najgore za duševnu hranu, ne znam samo jesam li i sam ponekad odolio tom zamamnom voću na medijskom stolu koje izgleda lijepo izvana, a trulo i štetno kada ga se konzumira. Hramovi potrošačkog društva uz usku vezu s medijima uvjeravaju nas da nam treba ovo ili ono, nameću se statusni simboli u obliku modnih marki.
Uniformiranost mišljenja podrazumijeva i vanjsku uniformiranost, dok klizimo prema jednoumlju i jednoličnosti svijeta oko nas. Podjela svijeta na bogate i siromašne postaje sve očitija u isto vrijeme nas se uči jednakopravnosti. Puna usta prava i sloboda su uistinu u vremenima najvećih cenzura. Zlo koje se iza brda valja može se samo naslutiti, iako ga je teško imenovati.
Laž se prodaje pod istinu, zakazuje obrazovni sustav, dok se u medijima sve češće širi otvoreno izrugivanje nastavnika i profesora, a država im se uredno naruga svako – toliko novim smanjenjem plaće. Mladi postaju zanesenjaci i nositelji novih pogleda, ali brzo i suptilno im se režu krila i pokapaju ideali uz rečenicu kako oni nisu ti koji će promijeniti svijet. Vjerojatno za promjenu svijeta su zaduženi neki drugi. Izrabljivanje je postalo normalno i sve više se pravi odnos gospodara i robova. Postmoderna je pružila društvo medija i spektakla i dala smjernice za razvoj nove religije koja se klanja isključivo bogu novca. Skandalozno, šokantno, nevjerojatno - stare su riječi kojima se želi potaknuti čitateljstvo ili gledateljstvo da čuje, gleda ili čita tuđi jad ili nesreću!
Šok je postao terapija za modernog konzumenta da ga trgne od razmišljanja i odvede od samoga sebe, od obitelji, domovine, vlastitog stanja… Nepotrebno je postalo neophodno. Sve je na prodaju tijelo i nutarnja intima! Tu su i razni higijeničari mišljenja koji se trude da misliš kako treba, to jest da ne misliš, samo da kupiš ili se prodaš, jer ionako sve je na prodaju. Sve i ništa, ništa i sve dok tonemo u totalni nihilizam, nebo se mrači…
Čast iznimkama koje još negdje i postoje koje svoje nastupe za ljepotu koriste i u njima za sve nas tinja nada da će biti bolje. Budi se nada u čovjeka da nije zaboravio da bude ono što je -samo čovjek!
U mom kraju ima jedan dječak što pjeva i čiji nastupi ispod reflektora tjeraju da i kamen proplače! Eto bar zbog njega valja pogledati i koji spektakl i znati da svijet ima neku bolju i vedriju perspektivu. Pjesma i glazba taj univerzalni jezik bez obzira na vjeru i naciju probudi u ljudima ono ljudsko i to iz tjedna u tjedan dok taj dječak na televiziji pjeva. Dječak se smije, plače i pjeva i u svemu tome dok gledam TV vidim jedan život, odnosno svaki život ispunjen trima stvarima: pjesmom, smijehom i plačem. Možda bi i život bio pjesma da je više djece kao on, da je više onog dječjeg u svima nama ni stotine urota ne bi nam moglo ništa!
P.S. Sretno Marko!
***** Tekst nije lektoriran!
D. Stojanović
