(U ovom dijelu saznajemo kako ulica i kavana gleda na našeg mladog gastarbajtera Mirkana)
Ja sam tu, odmah iza šanka koji dijeli dva svijeta, svijet sretnika i nesretnika i moj svijet koji je toliko neutralan da sam ove strane šanka mogu vidjeti više nego li svi ostali ispod svojih odijela, titula i časti. Bez obzira na vjeru, naciju i političko opredjeljenje točim svima i čuvar sam mnogih tajni, ispratio sam mnoge generacije pijanih mladih vojnika i maturanata i gledao rađanja i prekide ljubavi i slušao sam puno monologa i tješio one koji su ostali razočarani u svijet i ljubav, vidio iskrena i lažna prijateljstva…
Smijao sam se sa onima koji su se veselili i plakao s onima koji su tugovali. Koliko se može naučiti toga samo od gledanja ljudi i njihovog odnosa sa čašom, to je pravo znanje. Sve što se dogodi ovdje kod nas prvi čujem, ja vidim krvnu sliku ovoga grada, a ponekad mi se čini da vidim i puno šire, ali ne usuđujem se reći, jer ja sam samo za mnoge koji prolaze tu pored mene konobar i ništa više.
Evo sad će Božić, pa će biti više i ljudi u gradu i više bakšiša. Čekam i zamišljen gledam kroz prozor lokala. Plovim daleko u svojim mislima dok povlačim dim nekakve polukvalitetne cigarete koja je daleko od onoga što su nekad cigarete bile. Pamtim mnoge goste, a neke sam zauvijek zaboravio.
Ne mogu zaboraviti tek tako lako jedino moga prijatelja Mirkana. Znamo se od djetinjstva i gotovo uvijek smo bili skupa, ali ovo zadnje vrijeme nas je razdvojilo. Ostao sam tu, a Mirkan je povukao do Njemačke. Sada kada se vrati, učini mi se kao da je neki novi čovjek tu došao.
Uvijek zauzme ono mjesto u kutu, dođem do njega i pozdravim ga kao brata, a on nekako hladno ozdravi. Zapovjedi da mu se na početku donese rakija, a onda poslije rakije nastavi po pivu kao da ga nikada u životu nije popio. Svaki put kad dođe manje priča, a više pije. Oko njega se uglavnom okupe ljudi koji su stalno tu negdje u prolazu i koji kao krpelji navale na one koji sa strane dođu u ovaj naš gradić. Bacaju loše fore, a Mirkan se lažno nasmije i zove novu turu i tako do u noć. Svi pričaju o novim autima i hvale se svojim lažnim ljubavnim podvizima, a Mirkana ne govori previše, a ako se i razveže uglavnom priča o nečemu što nikome nije ni važno ni zanimljivo.
Svi danas pate od iste bolesti, a onda je imati sve i sada. Mirkan kao da je imun, on nikad i nije živio za sebe. Živio je za druge, a drugi su ga voljeli ili koristili u njegovom slučaju sredine nije bilo. I u društvu je izgledao tako osamljen. Pokušavao sam ga izvući iz takvog društva, ali nije me htio poslušati. Kaže: „Neka piju!“
Valjda i sam misli da ako on liječi svoje rane rakijom da i oni neke svoje skrivene liječe istim lijekom. Uvijek na kraju večeri plati račun, pozdravimo se kao braća svaki put. Primijetio sam da ga i ženske škicaju, ali tko zna što se krije iza tog zagledanja u njegov sat i cipele i odijelo, ljubav ili dobra prilika za otići iz obiteljske kuće. Bilo bi dobro, da Mirkan ima nekoga, ali imam osjećaj kao da se i sam oprostio od toga da se kući i smiri. Nastavi li ovako, raskućiti će ga drugi koji mu ne misle dobro. Svi oni otkidaju pomalo od njega, a ja ne znam ni što bi mu rekao ni kako ga izvadio iz te memle oko njega. I mene brige more, ali nikako da mene netko upita kako mi ide. Ljudi uvijek dođu i očekuju od mene utjehu ili osmijeh, kao da ni ja nemam svojih briga i problema.
Nego evo, idem za večeras zatvoriti, a ni sam ne znam što sam se ovoliko zadubio u misli. Mora čovjek ponekad u ovoj silnoj buci i sam sebe poslušati. Ma, za ne povjerovati, prijatelju moj… Idem, doma me čeka žena i djeca.
Ja sam tu, odmah iza šanka koji dijeli dva svijeta, svijet sretnika i nesretnika i moj svijet koji je toliko neutralan da sam ove strane šanka mogu vidjeti više nego li svi ostali ispod svojih odijela, titula i časti. Bez obzira na vjeru, naciju i političko opredjeljenje točim svima i čuvar sam mnogih tajni, ispratio sam mnoge generacije pijanih mladih vojnika i maturanata i gledao rađanja i prekide ljubavi i slušao sam puno monologa i tješio one koji su ostali razočarani u svijet i ljubav, vidio iskrena i lažna prijateljstva…
Smijao sam se sa onima koji su se veselili i plakao s onima koji su tugovali. Koliko se može naučiti toga samo od gledanja ljudi i njihovog odnosa sa čašom, to je pravo znanje. Sve što se dogodi ovdje kod nas prvi čujem, ja vidim krvnu sliku ovoga grada, a ponekad mi se čini da vidim i puno šire, ali ne usuđujem se reći, jer ja sam samo za mnoge koji prolaze tu pored mene konobar i ništa više.
Evo sad će Božić, pa će biti više i ljudi u gradu i više bakšiša. Čekam i zamišljen gledam kroz prozor lokala. Plovim daleko u svojim mislima dok povlačim dim nekakve polukvalitetne cigarete koja je daleko od onoga što su nekad cigarete bile. Pamtim mnoge goste, a neke sam zauvijek zaboravio.
Ne mogu zaboraviti tek tako lako jedino moga prijatelja Mirkana. Znamo se od djetinjstva i gotovo uvijek smo bili skupa, ali ovo zadnje vrijeme nas je razdvojilo. Ostao sam tu, a Mirkan je povukao do Njemačke. Sada kada se vrati, učini mi se kao da je neki novi čovjek tu došao.
Uvijek zauzme ono mjesto u kutu, dođem do njega i pozdravim ga kao brata, a on nekako hladno ozdravi. Zapovjedi da mu se na početku donese rakija, a onda poslije rakije nastavi po pivu kao da ga nikada u životu nije popio. Svaki put kad dođe manje priča, a više pije. Oko njega se uglavnom okupe ljudi koji su stalno tu negdje u prolazu i koji kao krpelji navale na one koji sa strane dođu u ovaj naš gradić. Bacaju loše fore, a Mirkan se lažno nasmije i zove novu turu i tako do u noć. Svi pričaju o novim autima i hvale se svojim lažnim ljubavnim podvizima, a Mirkana ne govori previše, a ako se i razveže uglavnom priča o nečemu što nikome nije ni važno ni zanimljivo.
Svi danas pate od iste bolesti, a onda je imati sve i sada. Mirkan kao da je imun, on nikad i nije živio za sebe. Živio je za druge, a drugi su ga voljeli ili koristili u njegovom slučaju sredine nije bilo. I u društvu je izgledao tako osamljen. Pokušavao sam ga izvući iz takvog društva, ali nije me htio poslušati. Kaže: „Neka piju!“
Valjda i sam misli da ako on liječi svoje rane rakijom da i oni neke svoje skrivene liječe istim lijekom. Uvijek na kraju večeri plati račun, pozdravimo se kao braća svaki put. Primijetio sam da ga i ženske škicaju, ali tko zna što se krije iza tog zagledanja u njegov sat i cipele i odijelo, ljubav ili dobra prilika za otići iz obiteljske kuće. Bilo bi dobro, da Mirkan ima nekoga, ali imam osjećaj kao da se i sam oprostio od toga da se kući i smiri. Nastavi li ovako, raskućiti će ga drugi koji mu ne misle dobro. Svi oni otkidaju pomalo od njega, a ja ne znam ni što bi mu rekao ni kako ga izvadio iz te memle oko njega. I mene brige more, ali nikako da mene netko upita kako mi ide. Ljudi uvijek dođu i očekuju od mene utjehu ili osmijeh, kao da ni ja nemam svojih briga i problema.
Nego evo, idem za večeras zatvoriti, a ni sam ne znam što sam se ovoliko zadubio u misli. Mora čovjek ponekad u ovoj silnoj buci i sam sebe poslušati. Ma, za ne povjerovati, prijatelju moj… Idem, doma me čeka žena i djeca.
Dražen Stojanović
**** Tekst nije lektoriran.
