Probudila me svjetlost. Nisam odavno se tako naspavao. Već zadnjih deset dana putujem i spavam gdje stignem. Stotine poznatih i manje poznatih ljudi oko mene, ali nisam doma. Rijetko svraćam kući, jer poslovi, obaveze i daljine zovu. Rijetki to shvaćaju, osim moga profesora kojeg sam prije nekoliko dana susreo u Splitu. Kaže mi: „Koji si ti slobodnjak i boem!“ Ovaj put sam, što bi rekli u nas kući i dobro je da sam tu.



S vlasnikom portala, na kojem sam objavio tko zna koliko tekstova, još zimus sam dogovorio ovaj put o kojem upravo pišem. S Damirom Mišurom, čovjekom s kojim ne trebam puno riječi izmijeniti i koji shvaća da su moji putevi više od putova, dogovorio sam put na Blidinje. Nismo se puno dogovarali, samo dan i vrijeme polaska, i već u to subotnje plavo jutro zaputismo se put Vrana i Čvrsnice. Nije nam puno trebalo, osim dobre volje i fotoaparata. Ideja da se nešto napiše došla je spontano. Vozimo se tako preko Jablanice put Doljana, gdje stajemo gledajući šumski požar kako nagriza obronke Čvrsnice. Potiho u sebi žalimo za prirodom u koju smo obojica zaljubljeni. Vjetar koji se spušta s planine potpiruje požar, ali već nakon jednog kolimetra susrećemo vatrogasno društvo u akciji, te uvjereni da će požar lokalizirati nastavljamo prema Ilinoj grudi i sve snimamo svojim kamerama.



Put preko Doljana i Sovića prelazimo lako i nekako šutke, dok gledamo u kotlinu s nekakvim tihim udivljenjem. Dolazimo tako do Sovićkih vrata i susrećemo prve turiste koji stoje na odmaralištu iza samog ulaza u park prirode; pozdravljamo ih uz neobavezno čavrljanje. Vremena imamo, ali ne i konkretan plan kamo i što. Usput ćemo već lako smisliti što i koje lokalitete vidjeti. Ručak će ionako biti centralna točka odmora, ali do ručka imamo još vremena, pa svako malo stajemo slikajući prostore polja i pastira koji čuvaju stada u idiličnoj dolini između dvije planine.



Osjećaj malenosti me hvata dok gledam obronke Čvrsnice koja je nepredvidiva, baš kao i Vran u zimskim i ljetnim mjesecima. Mistika se provlači kroz vjetar koji nikako da stane. On je konstantan i ometa nas da pokrenemo dron i iz ptičje perspektive zabilježimo koji kadar. Uz smijeh stižemo u kavanu Bor gdje nas s osmijehom dočekuje vlasnik. On i Damir se od prije poznaju, obojica su aktivni na društvenim mrežama na kojima promoviraju ove krajeve. Vlasnik Bora nam priča o poslovima koje radi i koji su uglavnom vezani uz ugostiteljstvo i proizvodnju domaćeg sira i mesa. Ispijam borovaču, mogao bih reći piće kuće i slušam o recepturi koju koristi za taj domaći liker.



U ugodnom razgovoru prolazi prvi sat vremena odmora, a onda odlučujemo krenuti dalje put Divinog groba, i u tom trenutku govorim Damiru da nikada nisam bio tamo i to pomalo sa stidom, jer svaki Ramac je barem jednom u životu bio na Divinu grobu. Damir vozi s Risovca put Vrana i već nakon nekoliko kilometra našli smo se na proplanku na kojem je djevojački grob. Izlazim iz automobila, a osjećaj divljenja i tuge me hvata u isti tren.



Okrećem se od Damira skidajući naočale da bih otrao suzu koja se nenadano našla na krajičku oka. Ne mogu sakriti emocije, ne mogu sakriti da sam dirnut nečim božanskim, svetim i iskrenim.  Šutimo koji trenutak, a onda ulazimo u taj prostor svetog, stajemo i molimo se pred Divinim grobom. Nekoliko fotografija za uspomenu i moja zahvala Damiru što sam tu. 

Čekaju nas kameni spavači koje smo odlučili posjetiti na povratku i koji se nalaze tik uz cestu prema Divinom grobu. Lokalitet me dojmio, kao i sama činjenica da je netko nekada bio tu i borio se s ovim planinama i sa životom koji tu postoji već stoljećima.   



U kamenu je ispisana povijest, ali kamen šuti i dočekuje prolaznike svojom ljepotom. Zagledam u motive i iznenađen sam postavljenom tablom na kojoj je u kratkim crtama ispisana povijest ovih krajeva i nastanak stećaka. Slikamo ih redom i veselimo se ovoj postaji hvatajući trenutke posjeta objektivima mobitela i fotoaparata.



Podne je i vrijeme ručka, a izbor restorana je bio sasvim jednostavan, naravno Hajdučke vrleti. Na samom ulasku u restoran osjećam dobrodošlicu i neku domaću atmosferu. Ugodan ambijent, spretno osoblje, dobra kapljica kao i ručak s kojim smo ostali oduševljeni ostavlja dojam dobre gastronomske ponude povezane s tradicijom samoga kraja kao i povijesno utemeljenom pričom o hajduku Mijatu Tomiću.

Krećemo nakon ručka dalje, put Masne Luke gdje susrećemo planinare na nekom od njihovih tradicionalnih okupljanja. Ponovno se nalazimo u situaciji neobaveznih čavrljanja i spuštamo se prema crkvi.



Nakon izlaska iz automobila divimo se infrastrukturi i arhitektonskim rješenjima koja su se sjajno uklopila u okruženje u kojem se crkva nalazi. Kratko ulazimo u crkvu i zamišljamo mise zornice i zimske mise kada snijeg pokrije ove krajeve.

Vrijeme je za pokret, ali u Ramu se vraćamo s druge strane i to preko Tomislavgrada. Usput smo stali kod Blidinjskog jezera i napravili još nekoliko fotografija.



„Napraviti ćemo puni krug“- kaže mi Damir, a pitam se nisu li sva putovanja ovoga svijeta samo krugovi koje čovjek pravi da bi našao sebe kada se krugovi zatvaraju. Kratko smo stali u Tomislavgradu i uz kavu skupljamo dojmove i komentiramo naše kratko, ali sadržajem bogato putovanje. Preko Paklina do naše doline, koju slikamo po tko zna koji put obojica po dolasku.



Nikada dosta ljepote, nikada dosta doline. Zahvaljujem Damiru i obećavam da ću makar na brzinu napisati nešto o našem izletu dok ulazimo u Prozor, pa makar i ovako pomalo nesređeno i brzo. Vjerujem da ću tek za nekoliko mjeseci uspjeti srediti dojmove koje sam ovako podijelio sa svima vama koji ste na sve četiri strane svijeta.
                                                                                         
D. Stojanović