Na današnji dan prije ravno 750 godina, 7. ožujka 1274. umro je latinski teolog i filozof sv. Toma Akvinski.
Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red najvećih crkvenih umova.
Rođen je 28. siječnja 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u okolici Napulja u južnoj Italiji kao sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate.
Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem. Kao benediktinski oblat stupio u samostan Monte Cassino, gdje je stekao osnovnu naobrazbu (1230–39).
Pohađao je zatim Sveučilište u Napulju (1239–44). God. 1244., unatoč protivljenju obitelji, stupio je u dominikanski red.
Studirao teologiju i filozofiju u Parizu i Kölnu, gdje mu je učitelj bio Albert Veliki (1248–52). Zajedno sa sv. Bonaventurom postao profesor u Parizu (1258–59); potom bio profesor na sveučilištima u Italiji: u Orvietu (1261–65), Viterbu i Rimu (1267–68).
Teološke kontroverzije te osobito unutarnje crkvene raspre oko načina života prosjačkih redova ponovno su ga dovele u Pariz (1269–72).
God. 1272. postao je voditelj novoga Generalnoga studija svojega reda u Napulju; papa Grgur X. pozvao ga je da kao stručnjak sudjeluje na Drugome lyonskom koncilu (1274), ali je na putu za Lyon umro.
Svetim je bio proglašen 1323., a crkvenim naučiteljem (doctor angelicus: anđeoski naučitelj) 1567; Crkva mu je dala i naslov doctor communis (zajednički naučitelj).
Velika je zasluga Tome Akvinskoga što je prihvatio i u kršćansku filozofiju i teologiju integrirao aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauk o bitku.
Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas.
Toma Akvinski najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Nastavio je naučavanje Alberta Velikoga, boreći se protiv augustinskoga naučavanja i materijalističkih tendencija kršćanskih averoista.
U nastojanju da razlikuje vjeru od znanja, teologiju od filozofije, smatrao je da su filozofske istine racionalne istine uma, a teološke "istine objave" su "nadrazumske", ali ne i "proturazumske". Stoga se i teološke istine mogu braniti razumom kao neprotuslovne i vjerojatne.
Filozofija je ipak potpuno u službi teologije (lat. ancilla theologiae), jer su njezine spoznaje niže od teoloških upravo onoliko koliko je ograničeni ljudski um niži od "božanske premudrosti".
U pitanju o univerzalijama Toma Akvinski je realist u umjerenom aristotelovskom smislu. Opće je u stvarnosti imanentno individualnomu i odijeljeno je od njega samo razumom, koji apstrahira. Ljudsko shvaćanje nije, međutim, krivo sve dotle dok čovjek ne sudi da ono opće egzistira samo po sebi, posebno, odijeljeno.
Osim općega u stvarima ili bîti (lat. forma substantialis ili quidditas) i općega poslije stvari (pojmovi dobiveni apstrakcijom), postoji i opće prije stvari (kao ideja božanskoga duha).
Božja se opstojnost po Tomi Akvinskom može dokazati prije svega a posteriori, tj. iz svijeta kao Božjega djela. Mora postojati prvo pokretalo ili prvi uzrok, jer lanac uzroka i posljedica ne može imati neograničen broj članova.
Bog postoji kao čisti nematerijalni oblik, kao čisti aktualitet: on je causa efficiens i causa finalis svijeta.
OPŠIRNIJE OVDJE
Bio je i mistik
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo "Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju.
Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj.
Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"!
Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je navodno progovorio: "Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" – Svetac je odgovorio: "Samo Tebe, Gospodine!"
Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse.
Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem.
Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči. (Izvor: Bitno net)
Sveti Toma, kojega Crkva slavi 28. siječnja, pripada svakako u red najvećih crkvenih umova.
Rođen je 28. siječnja 1225. u dvorcu Roccasecca, u feudu Aquino, u okolici Napulja u južnoj Italiji kao sin Landulfa grofa Akvinskog i majke Teodore iz obitelji normanskih grofova od Teate.
Majka njegova oca Franciska bila je sestra njemačkog cara Fridriha Barbarose. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem. Kao benediktinski oblat stupio u samostan Monte Cassino, gdje je stekao osnovnu naobrazbu (1230–39).
Pohađao je zatim Sveučilište u Napulju (1239–44). God. 1244., unatoč protivljenju obitelji, stupio je u dominikanski red.
Studirao teologiju i filozofiju u Parizu i Kölnu, gdje mu je učitelj bio Albert Veliki (1248–52). Zajedno sa sv. Bonaventurom postao profesor u Parizu (1258–59); potom bio profesor na sveučilištima u Italiji: u Orvietu (1261–65), Viterbu i Rimu (1267–68).
Teološke kontroverzije te osobito unutarnje crkvene raspre oko načina života prosjačkih redova ponovno su ga dovele u Pariz (1269–72).
God. 1272. postao je voditelj novoga Generalnoga studija svojega reda u Napulju; papa Grgur X. pozvao ga je da kao stručnjak sudjeluje na Drugome lyonskom koncilu (1274), ali je na putu za Lyon umro.
Svetim je bio proglašen 1323., a crkvenim naučiteljem (doctor angelicus: anđeoski naučitelj) 1567; Crkva mu je dala i naslov doctor communis (zajednički naučitelj).
Velika je zasluga Tome Akvinskoga što je prihvatio i u kršćansku filozofiju i teologiju integrirao aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauk o bitku.
Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas.
Toma Akvinski najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Nastavio je naučavanje Alberta Velikoga, boreći se protiv augustinskoga naučavanja i materijalističkih tendencija kršćanskih averoista.
U nastojanju da razlikuje vjeru od znanja, teologiju od filozofije, smatrao je da su filozofske istine racionalne istine uma, a teološke "istine objave" su "nadrazumske", ali ne i "proturazumske". Stoga se i teološke istine mogu braniti razumom kao neprotuslovne i vjerojatne.
Filozofija je ipak potpuno u službi teologije (lat. ancilla theologiae), jer su njezine spoznaje niže od teoloških upravo onoliko koliko je ograničeni ljudski um niži od "božanske premudrosti".
U pitanju o univerzalijama Toma Akvinski je realist u umjerenom aristotelovskom smislu. Opće je u stvarnosti imanentno individualnomu i odijeljeno je od njega samo razumom, koji apstrahira. Ljudsko shvaćanje nije, međutim, krivo sve dotle dok čovjek ne sudi da ono opće egzistira samo po sebi, posebno, odijeljeno.
Osim općega u stvarima ili bîti (lat. forma substantialis ili quidditas) i općega poslije stvari (pojmovi dobiveni apstrakcijom), postoji i opće prije stvari (kao ideja božanskoga duha).
Božja se opstojnost po Tomi Akvinskom može dokazati prije svega a posteriori, tj. iz svijeta kao Božjega djela. Mora postojati prvo pokretalo ili prvi uzrok, jer lanac uzroka i posljedica ne može imati neograničen broj članova.
Bog postoji kao čisti nematerijalni oblik, kao čisti aktualitet: on je causa efficiens i causa finalis svijeta.
OPŠIRNIJE OVDJE
Bio je i mistik
Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo "Teološka suma" u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju.
Djelo je prevedeno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj.
Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"!
Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je navodno progovorio: "Ti si o Meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" – Svetac je odgovorio: "Samo Tebe, Gospodine!"
Sveti Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse.
Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem.
Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U Tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči. (Izvor: Bitno net)
