Priča o Rudolfu Hössu, upravitelju Auschwitza odgovornom za smrt stotina tisuća ljudi, koji se potaknut milosrđem čuvara u poljskom zatvoru pokajao za svoje grijehe i vratio vjeri, ponovno je izazvala veliki interes. Tim povodom objavljujemo prijevod predavanja Johna Jaya Hughesa o zloglasnom upravitelju koje je, u sklopu ciklusa predavanja "Nadbiskup Gerety", dao 25. ožujka 1998. na sveučilištu Seton Hall.
Posjetitelj koncentracijskoga logora Auschwitz koji slijedi predviđenu rutu, na kraju obilaska dođe do četvrtastoga humka obilježenoga kao mjesto gdje je 16. travnja 1947. obješen graditelj i zapovjednik logora Rudolf Höss[1]. S toga se mjesta može vidjeti prostrana vila, udaljena nešto manje od 200 metara, u kojoj je za vrijeme rata Höss živio sa suprugom i petero djece.
Slučaj Rudolfa Hössa jedinstven je među mnogim visokopozicioniranim nacističkim časnicima, koji su pogubljeni poslije njemačkoga poraza u svibnju 1945. godine. On je u svojemu svjedočenju pred sudom za ratne zločine u Nürnbergu u travnju 1946. iznenadio sud izlažući potpun i iskren opis svojih zločina, uključujući i pobijanje tvrdnje Hermanna Göringa da nikada nije postojala zapovijed za masovno uništenje Židova.
Iako je njegova priča poznata proučavateljima holokausta barem od 1952. godine[2], izazvala je vrlo malo pozornosti. Taj propust, kao i objavljivanje knjige o Hössu iz pera njemačkoga stručnjaka 1997. godine, s mnogo novoga materijala[3], čine slučaj Rudolfa Hössa vrijednim nove analize.
Höss je rođen 25. studenoga 1901. u njemačkome gradu Baden-Badenu, kao najstarije od troje djece i jedini sin roditelja pobožnih katolika. Kršten je 11. studenoga 1901., kad je dobio ime Rudolf Franz Ferdinand. Njegovi roditelji, solidni pripadnici građanskoga staleža, bili su vlasnici tvrtke za uvoz čaja i kave, koju su naslijedili od roditelja Hössove majke. Rudolfov je otac potjecao iz vojničke obitelji, i sam je bio njemački časnik u istočnoj Africi. Vojsku je napustio zbog brojnih ranjavanja. U memoarima, koje je napisao u zatvoru tijekom siječnja i veljače 1947. godine, Höss je ovako opisao obiteljsku atmosferu:
„Između mojih roditelja postojao je topao odnos, pun ljubavi […], no nikada ih nisam vidio kako jedno drugome iskazuju nježnost. Moje dvije mlađe sestre […] mnogo su vremena provodile s mojom majkom, i voljele su se maziti s njom, ali ja sam odbijao bilo kakvo otvoreno pokazivanje osjećaja… Stisak ruke i nekoliko kratkih riječi zahvale bili su najviše što je netko mogao očekivati od mene. Iako je mojim roditeljima bilo mnogo stalo do mene, nikada nisam mogao pronaći način da im se povjerim. […] Jedino stvorenje kojem sam se povjeravao bio je moj Hans (njegov poni).”
Profesor Batawia, poljski psihijatar koji je Hössa intervjuirao u Krakowu, napisao je da je Hössovo djetinjstvo bilo „obilježeno načelima vojničke discipline i vjerskoga fanatizma, popraćenima stalnim naglašavanjem grijeha i krivnje, kao i nužnošću činjenja pokore. Höss je odrastao u obiteljskoj atmosferi u kojoj nije bilo mjesta za izraze ljubavi, slobodu od briga, spontanost i humor, gdje je sve što je dijete činilo bilo prosuđivano prema strogim moralnim standardima, gdje je riječ ‘dužnost’ imala gotovo mistično značenje, a neposlušnost u sitnicama bila je gotovo zločin.”
Za vrijeme koje je proveo u zatvoru u Nürnbergu Höss je američkom psihijatru Martinu Gilbertu rekao da je njegov otac, „fanatični katolik”, kažnjavao brojne mladenačke prijestupe svoga sina tako što bi ga tjerao na molitvu.
Poslije rođenja druge kćeri, Rudolfov se otac zavjetovao na celibat, obećavši da će od tada pa nadalje sa suprugom živjeti kao sa sestrom, a sina je posvetio Bogu kao svećenika. Kako bi potaknuo razvoj toga duhovnoga zvanja, Höss stariji vodio je sina u brojna svetišta, uključujući i ono u Lourdesu. Svećenici su često posjećivali dom obitelji Höss. Rudolf je „s neizmjernim oduševljenjem” slušao, pisao je kasnije, priče bradatih misionara koji su poznavali njegova oca dok je služio u Africi. „Duboko je vjerovao”, ozbiljno shvaćao svoje vjerske dužnosti, i bio „revan ministrant”.
Prvi prekid te atmosfere žarke pobožnosti dogodio se kada je Rudolfu bilo 13 godina. Dok je subotom ujutro žurio niza stepenice s prijateljima iz razreda, slučajno je gurnuo jednoga dječaka, koji je pritom slomio gležanj. Rudolf je bio kažnjen s dva sata „pritvora”. Savjestan kao i uvijek, svoj je prijestup spomenuo toga dana u svojoj tjednoj ispovijedi. No incident nije spominjao kod kuće, ne želeći „svojim roditeljima pokvariti nedjelju”, pisao je, dodavši: „Ionako će za to saznati za koji dan, sljedećeg tjedna.”
Te iste večeri obitelj je posjetio njegov ispovjednik, dobar prijatelj njegova oca. Sutradan ujutro otac je Rudolfa izgrdio i kaznio što nije odmah priznao incident s guranjem. Budući da im telefon tih dana nije radio, i da nisu imali drugih posjetitelja, a nitko od njegovih školskih kolega nije živio u susjedstvu, Rudolf je zaključio da je svećenik prekršio ispovjednu tajnu. „Moja vjera u sveti svećenički poziv bila je uništena, i počele su me mučiti sumnje”, pisao je Höss. „Poslije toga incidenta više nisam mogao vjerovati nijednome svećeniku.”
Promijenio je ispovjednika, a uskoro se prestao ispovijedati.
Smrt Rudolfova oca sljedeće godine i izbijanje I. svjetskog rata promijenili su tijek života mladića Rudolfa. Dok je volontirao u vojnoj bolnici, priče o vojničkom životu fascinirale su tinejdžera kao nekada priče afričkih misionara koje je slušao kod kuće. Nakon više neuspjelih pokušaja da stupi u vojsku, konačno je uspio 1916. godine, prije svoga petnaestoga rođendana, uz pomoć časnika iz konjaničke postrojbe u kojoj su nekada služili njegov otac i djed. Služio je na turskoj bojišnici, i ranjen je tri puta. Primio je nekoliko odličja, i sa sedamnaest godina postao je najmlađi narednik u njemačkoj vojsci. Nakon primirja, Höss je s tek osamnaest godina svoj konjanički vod, u kojem su vojnici redom bili stariji od 30 godina, vodio na maratonskom pohodu iz Sirije u Njemačku. Sedamnaest godina kasnije Höss je i dalje bio ponosan na to postignuće. „Koliko znam, nijedna se postrojba nikada nije kompletna vratila kući iz vrtloga rata.”
Hössova ratna iskustva duboko su ga se dojmila. Komercijalizam koji je zamijetio na hodočašćima u Svetu zemlju, gdje se oporavljao od ranjavanja, dodatno je nagrizao ono što je preostalo od njegove mladenačke vjere. Posebno je značajan koncept vodstva o kojem je naučio na bojišnici:
„Tada sam naučio da vodstvo ne ovisi o činu, nego o boljemu znanju. U teškim situacijama presudna je apsolutna, ledena smirenost vođe. Naučio sam i kako je teško ostati primjer drugima i sačuvati izvanjski mir kada je čovjek iznutra pun strahova i sumnji.”
Uzimalo se zdravo za gotovo da je cilj za koji se borio pravedan. Ista ta kombinacija apsolutne vjere u ispravnost cilja i ledeno hladne vanjštine unatoč unutarnjim sumnjama obilježila je Hössovu kasniju karijeru časnika i zapovjednika u koncentracijskome logoru.
Höss je 1919. otpušten iz vojske, i više nije imao doma. Majka mu je umrla 1917. godine, a sestre su mu bile u samostanskim internatima. Obiteljski imetak među sobom su razdijelili rođaci. Kada mu je ujak, koji mu je bio zakonski skrbnik, rekao da će mu financirati studij samo ako postane svećenik, mladić je ljutito odlučio da više ne želi biti svećenik, i službeno se odrekao nasljedstva u korist svojih sestara. Sutradan je otputovao u istočnu Prusku, gdje se prijavio za službu u jednoj od privatnih milicija, koje su se u poslijeratnoj Njemačkoj pojavljivale kao gljive poslije kiše. Tijekom sljedeće tri godine Höss je sudjelovao u bitkama koje je opisao kao „nešto brutalnije i opakije od svega što je dotad iskusio”. 1922. službeno je napustio Katoličku Crkvu. Uskoro je čuo govor Adolfa Hitlera u Münchenu, i zatim se pridružio Nacističkoj stranci. Tih je godina upoznao svojega budućega “zapovjednika i junaka” Heinricha Himmlera, i Martina Bormanna, kojega je regrutirao za Nacističku stranku.
1923. Höss je sudjelovao u brutalnom ubojstvu navodnoga izdajnika od strane bande, činu „vigilantske” pravde, koji se i danas prakticira u Sjevernoj Irskoj. Osuđen je na 10 godina zatvora. Tijekom treće godine kazne pretrpio je težak duševni i tjelesni slom.
„Svom sam se snagom pokušavao sabrati, no nisam se više mogao boriti. Htio sam moliti, ali sve što sam smogao bilo je žalosno, ustrašeno mrmljanje. Zaboravio sam kako se moli, više nisam mogao pronaći put do Boga. […] Vjerovao sam da mi Bog više ne želi pomoći jer sam ga napustio. Mučilo me je moje službeno napuštanje Crkve 1922. godine.”
Höss se u svojemu kasnijemu radu u koncentracijskim logorima oslanjao na svoja iskustva zatvorskoga života.
Iz zatvora je pušten 1928. godine, zahvaljujući općem pomilovanju, i pridružio se organizaciji zvanoj Liga Artaman. Radilo se o nacionalističkom pokretu povratka životu od zemlje: mladim idealistima koji su htjeli pobjeći od dekadentnoga i pokvarenoga gradskoga života, obrađivati zemlju i zdravo živjeti. Tamo je upoznao svoju suprugu, kojom se oženio 1929. godine.
U lipnju 1934. Heinrich Himmler, tada zapovjednik elitne vojne postrojbe SS, pozvao je Hössa da postane njezinim članom. Höss će se toliko diviti Himmleru da je sve što je ovaj rekao smatrao „evanđeljem”, a u svom je uredu na zidu držao njegovu, a ne Hitlerovu sliku. No u toj ranoj fazi Höss je oklijevao napustiti zemljoradnju, svoju prvu ljubav, radi vojne službe. Kada je odlučio to učiniti, nadao se da će se kasnije moći vratiti zemljoradnji.
Hössov prvi zadatak bio je u koncentracijskom logoru u Dachauu, sjeverno od Münchena. Tamo mu je mentor bio zapovjednik logora, pukovnik SS-a Theodor Eicke, „priprosti, staromodni nacist iz vremena ulične borbe. […] Sve je zatvorenike smatrao neprijateljima države, koji moraju stalno biti pod ključem, prema kojima se mora grubo odnositi, a ako se budu odupirali, uništiti ih. Tako je govorio, i tako je poučavao svoje časnike i vojnike SS-a.”
U svojim zatvorskim memoarima Höss opisuje kako ga je uznemirilo kad je morao prisustvovati batinanju zatvorenika u Dachauu – kazni tako brutalnoj da su pojedini zatvorenici počinjali samoubojstvo samo kako bi tome izbjegli. „Kada je zatvorenik počeo vrištati, prošli su me vrući i hladni trnci.” Kada je sam Höss kao zapovjednik Auschwitza morao naređivati tjelesno kažnjavanje, rijetko bi tome prisustvovao. Hössov opis njegove reakcije jasno pokazuje da ga je više od žrtvine patnje uznemiravalo to da će ga kolege iz SS-a smatrati slabićem.
U svibnju 1938. Höss je premješten u koncentracijski logor u Sachsenhausenu, nedaleko Berlina, gdje je došao u dodir s uskim krugom Hitlerovih suradnika. U Sachsenhausenu je služio do travnja 1940. godine, kada je proglašen zapovjednikom novoutemeljenoga koncentracijskoga logora u Auschwitzu, u Poljskoj. Kako biste razumjeli njegovo tamošnje djelovanje, morate znati što ga je motiviralo. Unatoč neizrecivim okrutnostima za koje je bio odgovoran, Höss nije bio sadist. Djelovao je na temelju ideologije u koju je vjerovao onako fanatično kako je njegov otac vjerovao u svoju izopačenu verziju katoličanstva.
U svojim zatvorskim memoarima Höss je pisao da su ga u životu vodila dva načela: ljubav prema zemlji i ljubav prema njegovoj obitelji.
„Vjerovao sam da je nacionalsocijalistička ideologija (Weltanschauung) bila jedina koja je odgovarala njemačkome narodu. Farma je trebala biti naše obiteljsko ognjište. Moja supruga i ja smo svrhu svojega života vidjeli u djeci. Naš glavni životni zadatak bio je omogućiti im da se dobro obrazuju i stvoriti za njih stabilan obiteljski život.”
Martin Broszat, urednik njemačkoga izdanja Hössovih memoara, nacističku ideologiju naziva „nasumičnom mješavinom svega i svačega”[20]. No njezina rasna komponenta bila je dosljedna, i (u svakome smislu riječi) jednostavna. Ta teorija nije, poput katoličanstva koje je usvojio od svojega oca, bila utemeljena na Objavi, nego na prirodi. Sve u prirodi – biljke, životinje, čovječanstvo – sudjelovalo je u neprestanoj borbi. Preživljavali su samo jaki. Zato jake rase čovječanstva moraju dominirati nad slabijima i održati svoju rasnu čistoću. Miješanje s krvlju slabijih rasa smatralo se fatalnim.
Arijci, stvaratelji kulture, bili su na vrhu nacističke rasne piramide. Ispod njih su bili nositelji kulture: Slaveni i Azijci. Njihova je uloga bila osiguravanje ropske radne snage za kulturno kreativne Arijce. Ispod svih njih bili su uništavatelji kulture, Židovi: paraziti čovječanstva, koji su ostale vukli prema dolje. Povijest nije bila, kao u marksizmu, dokument klasne borbe, nego dokument rasne borbe. Njemačka je izgubila u I. svjetskom ratu jer je dopustila Židovima da se asimiliraju, i tako počinila smrtni grijeh rasnoga miješanja. Obnova nacionalnoga života Njemačke koju je razglašavao Adolf Hitler mogla se postići jedino povratkom rasnoj čistoći. Ako je to značilo porobljavanje negermanskih naroda i istrjebljenje Židova, neka bude tako. Borba je zakon života. Jedino snažni preživljavaju. „Po mome mišljenju, SS su bili najenergičniji u obrani te ideologije”, pisao je Höss u svojim zatvorskim memoarima, „i jedini koji su bili sposobni voditi njemački narod natrag u život koji je bio više u skladu s njegovim karakterom.” No dodao je:
„Želim naglasiti da osobno nikada nisam mrzio Židove. Smatrao sam ih neprijateljima našega naroda. No to je upravo bio razlog da se prema njima odnosim isto kao i prema ostalim zatvorenicima. […] Usto, nemam u sebi osjećaj mržnje. […]”
U skladu s ovom ideologijom, u koju je Höss vjerovao, „čvrsto kao što katolik vjeruje u dogme svoje Crkve”[23], bila je njegova želja da bude poznat po grubosti. Bilo kakva naznaka blagosti dovela bi u pitanje njegovu pripadnost arijevskoj rasi gospodara. Dokle je ta želja znala ići pokazuju dva incidenta iz Sachsenhausena.
Ubrzo nakon izbijanja rata, Höss je morao zapovijedati streljačkim vodom pri pogubljenju jednoga časnika SS-a. Taj je čovjek morao uhititi bivšega komunističkoga službenika. Časnik koji je obavljao uhićenje poznavao je čovjeka, i uvijek ga je smatrao časnim. Iz ljubaznosti je zatvoreniku dopustio da se kod kuće oprosti od svoje žene. Dok su časnik i stražar razgovarali s uhićenikovom suprugom u stanu, njezin je muž pobjegao kroz drugu prostoriju. Žurno okupljeni vojni sud odmah je tog časnika SS-a osudio na smrt. Höss ovako pripovijeda:
„Upravo dan prije toga sjedili smo u menzi i razgovarali o pogubljenjima koja smo morali obaviti. Sada se isto trebalo dogoditi njemu, i ja sam bio taj koji je morao izvršiti zapovijed. Čak je i moj zapovjednik smatrao da je stvar otišla predaleko. […] Osuđenik je bio pristojan čovjek tridesetih godina, oženjen, otac troje djece, koji je sve do toga incidenta bio savjestan i odan u obavljanju svojih dužnosti. […] Do danas ne mogu razumjeti kako sam mogao mirno zapovjediti da pucaju. […] Bio sam tako uznemiren da sam jedva mogao mirno držati pištolj kada sam ga morao ustrijeliti iz samilosti.”
Drugi incident opisao je nekadašnji zatvorenik Sachsenhausena, koji je svjedočio događaju. 18. siječnja 1940. godine Höss je naredio da više od osamsto zatvorenika, koji nisu mogli raditi, ostanu stajati vani čitav dan u tankoj odjeći na temperaturi od -26 stupnjeva Celzija. Kada su se mnogi među njima srušili, Höss je podređenima zabranio da ih odvedu u zatvorsku bolnicu. Na pitanje zašto je to nužno, odgovorio je: „Ako se ostali [koji su izašli iz logora raditi u radnim jedinicama] moraju smrzavati, onda i ti zabušanti mogu provesti dan na hladnoći.” Zatvorenik koji je ispričao o incidentu, čovjek kojem je bio povjeren nadzor nad drugima, kaže da je, kada je konačno rekao Hössu: „Ljudi to više ne mogu izdržati’” dobio odrješit odgovor: „To nisu ljudi, to su zatvorenici.” Hössov postupak prouzročio je smrt 145-orice zatvorenika tijekom dana i te noći, pored onih koji su kasnije umrli od posljedica toga zlostavljanja.[25] Opis tog incidenta u skladu je s onime što je posvjedočio bivši zatvorenik Auschwitza, koji je rekao da bi „Höss promatrao kako zatvorenike batinaju ili vješaju kao da gleda film, no bez ikakve reakcije na licu”.
Kada je Höss izabran da formira koncentracijski logor u Auschwitzu krajem lipnja 1940. godine, naređeno mu je da „oformi tranzicijski logor za deset tisuća zatvorenika od postojećega kompleksa dobro očuvanih zgrada”. Vidio je da su one pune „ušiju, buha i drugih kukaca”, i bez ikakvih sanitarnih čvorova – uvod u ogromne teškoće koje su uslijedile.
U to vrijeme, rekao je Höss, logor za deset tisuća zatvorenika smatrao se „veoma velikim”. Do ožujka 1941. Höss je primio zapovijedi da deseterostruko poveća kapacitet logora.[28] Kada je prigovorio da je taj razmjer proširenja nemoguć, uzevši u obzir nesposobnost njegova osoblja i odbijanje njegovih zahtjeva za potreban građevinski materijal i potrepštine, Himmler mu je rekao da ne želi čuti o poteškoćama. Za jednoga časnika SS-a poteškoće nisu postojale. Njegov je zadatak bio da ih sam savlada. „A kako? To je tvoja briga, a ne moja!”
Do studenoga 1943. godine, kada je Höss premješten na položaj među osobljem stožera SS-a u Berlinu, Auschwitz je postao toliko velik da su bila potrebna trojica časnika da zamijene Hössa. Ono što je sam Höss nazvao „najvećim centrom za ubijanje u cijeloj povijesti” bilo je proizvod njegova neprestana napornoga rada i stalnoga pritiska na podređene kako bi zadovoljili njegove precizne standarde. Höss je došao u Auschwitz ustrajan u želji da „stvari radi drugačije” i da razvije logor bolji od onih u kojima je dotada služio. Njegovi su memoari puni prigovora da su njegove najbolje namjere osujećivali mane i tvrdoglavost časnika i ljudi koji su mu bili dodijeljeni.
Mnogo je puta ponovio da je tek nakon rata doznao o brojnim najgorim zlostavljanjima zatvorenika. Bio je toliko zauzet administrativnim dužnostima da je disciplinu i kažnjavanje morao prepustiti podređenima, koji su stalno kršili njegove zapovijedi.
Državni tužitelj na suđenju Hössu u Varšavi nakon rata izjavio je da, za razliku od drugih SS-ovaca, Höss nikada nije osobno zlostavljao ili udario zatvorenika u Auschwitzu. No Hössova vlastita tvrdnja da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi zlostavljanja, posve je jasno pretjerivanje. To bi od njega zahtijevalo da zatvori cijeli logor.
Do početka 1942. većina su zatvorenika u Auschwitzu bili Poljaci. To se promijenilo kada je Himmler zadužio Hössa za uništenje svih europskih Židova. Naređeno mu je da to ostane tajna, čak i pred njegovim nadređenima. Höss u svojim memoarima priznaje da su ga duboko pogodili užasni prizori kojima je svjedočio u plinskim komorama. No budući da su ga svi gledali kako bi vidjeli njegove reakcije, on ih je potpuno prikrio:
„Morao sam izgledati hladno i bezdušno tijekom tih događaja, koji bi slomili srce svakome tko je imao ikakvih ljudskih osjećaja. […] Morao sam hladno stajati i gledati kako majke idu u plinske komore s djecom koja su se smijala, ili pak plakala. […] U Auschwitzu više nisam bio sretan čim su počela masovna pogubljenja.”
„Jeste li ikada imali grižnju savjesti?” pitao ga je na njegovu suđenju poljski tužitelj.
„Da, kasnije [odgovorio je], kada su stigli masovni transporti – naročito kada smo svakoga dana morali pogubljivati žene. Svi koji su u to bili uključeni imali su isto neizgovoreno pitanje – je li ovo potrebno? Dolazili su mi mnogo puta i govorili o tome. Sve što sam im mogao reći bilo je da moramo izvršavati naredbe, a da sebi ne dopuštamo nikakve ljudske osjećaje.”
Höss kaže da je vodio duge razgovore o masovnom istrjebljenju Židova s Adolfom Eichmannom, iako mu „nikada nije dao do znanja što se događa u njegovoj nutrini”. Eichmann je ipak dokučio Hössove sumnje. Za vrijeme svojega poslijeratnoga egzila u Argentini, Eichmann je posvjedočio da mu je Höss rekao da ga je umirio Heinrich Himmler. Nakon što je osobno vidio ubijanje plinom „njemačkih neprijatelja” u Auschwitzu i spaljivanje njihovih tijela, Himmler je Hössu i drugim SS-ovcima rekao: „Ovo su borbe koje naraštaji poslije nas neće morati voditi.”
„Nikada neću zaboraviti posljednji sastanak i oproštaj s Himmlerom”, pisao je Höss u svojim memoarima. Bio je to prvi tjedan svibnja 1945. godine. Hitler je bio počinio samoubojstvo u Berlinu 30. travnja te godine. Kada su čuli te vijesti, Höss i njegova žena htjeli su uzeti otrov.
„Naš je svijet nestao s Führerom. Je li bilo ikakvoga smisla da nastavimo živjeti? Posvuda će nas progoniti i loviti. […] Nismo to učinili zbog svoje djece. […] Od tada sam to puno puta požalio.”
Nakon Hitlerove smrti, Heinrich Himmler je uspostavio privremenu vladu u Flensburgu, na njemačko-danskoj granici. Kada je Höss došao na raport, šokiralo ga je kako je zapovjednik kojemu se toliko divio „nasmiješen i odlično raspoložen, a svijet – naš svijet – je nestao. Da je bio rekao: ‘Gospodo, sada je gotovo, znate što trebate učiniti’, to bih razumio. To bi se slagalo s onime što je godinama propovijedao: ‘Žrtvujte sami sebe za ideologiju.’ No umjesto toga dao nam je svoju posljednju naredbu: ‘Sakrijte se u vojsci!’ To je bilo zbogom od čovjeka kojega sam toliko poštovao, u kojega sam imao neizmjerno povjerenje, čije su mi naredbe i izjave bile evanđelje.”
Hössov gubitak iluzija dvije će godine kasnije imati važne posljedice, no u to je vrijeme razmišljao samo o tome kako nestati. Deset je mjeseci uspijevao izbjeći da ga uhvate. Sreće mu je ponestalo 11. ožujka 1946. godine, kada ga je britanska vojna policija uhitila na farmi na kojoj je radio, blizu Flensburga. Nakon tri tjedna odveli su ga u Nürnberg, gdje se njegov trezven i detaljan opis nacističkih zločina dramatično razlikovao od izvlačenja i laži drugih kojima se tamo sudilo. Budući da su Hössovi vlastiti zločini bili počinjeni u Poljskoj, 25. svibnja predali su ga vlastima te zemlje. Po dolasku u varšavski zatvor, gdje su ga devet tjedana držali u samici, prišlo mu je „nekoliko zatvorskih službenika i pokazalo mu svoje istetovirane zatvoreničke brojeve iz Auschwitza”.
Krajem srpnja premješten je u drugi zatvor u Krakovu. Poslije gruboga odnošenja na početku, za koje je Höss rekao da ga je „slomilo […], a ja mogu dosta izdržati”, za njega se zauzeo ured poljskoga tužitelja. O tome kako su se kasnije prema njemu odnosili Höss je pisao: „Moram priznati da nikada nisam očekivao da će se u jednome poljskom zatvoru prema meni odnositi tako pristojno i ljubazno.”
Suđenje Hössu počelo je 5. ožujka 1947. u Varšavi. Mnogi su poljski odvjetnici bili ubijeni u Varšavi, što je bio dio nacističke kampanje uništavanja poljskih intelektualaca. Unatoč tome, vlasti su se svojski potrudile da provedu pravedno suđenje. Uvodnu izjavu poljskoga suca treba citirati:
„Svjesni naše velike odgovornosti prema mrtvima i živima, ne smijemo zaboraviti što je bilo na kocki za one koji su se borili za slobodu. Načelo koje ih je vodilo bilo je poštovanje ljudskoga dostojanstva. Pokažimo to poštovanje i prema optuženiku, jer je čovjek koji stoji pred ovim sudom ljudsko biće.”
Za vrijeme trotjednoga suđenja Höss je na postavljena pitanja odgovarao koncizno i bez vidljivih emocija. Na kraju suđenja priznao je svoju „punu odgovornost kao zapovjednika logora” za sve što se dogodilo u Auschwitzu. Za razliku od svojih podređenih iz SS-a, nikada nije ukrao vrijedne stvari od zatvorenika. Nikada nije osobno zlostavljao ili ubio nijednoga zatvorenika. Uvijek je postupao prema zapovijedima. Zaključio je: „Ovim svojim izjavama ne nastojim ni na koji način izbjeći svoju odgovornost.”
2. travnja 1947. sud je objavio 64 stranice presude o optuženikovoj krivnji i osudio ga na smrt. I dalje ne pokazujući nikakve emocije, Höss je zahvalio odvjetnicima koji su ga branili, i odbio svoje pravo na molbu za blagost. Dok je čekao na izvršenje sudske presude, Hössa su premjestili u zatvor u Wadowicama, oko 30 kilometara od Auschwitza. U jednoj od povijesnih ironija, rodno mjesto Karola Wojtyłe, kasnijega pape Ivana Pavla II., postalo je poprištem kratkoga, ali dramatičnoga završnoga poglavlja u životu graditelja i zapovjednika „najvećega centra za ubijanje u cijeloj povijesti”.
U veljači, u razgovoru s poljskim zatvorskim psihijatrom, profesorom Batawiom, Höss je priznao da je cijelo vrijeme svoje aktivnosti u koncentracijskome logoru osjećao da „nešto nije u redu”. To je ostalo samo na osjećaju. Nije promišljao o toj stvari, nego je jednostavno bio poslušan, kako su ga oduvijek učili.
„Čak i danas, kada toliko promišljam o svemu što sam iskusio, ne mogu sa sigurnošću reći da je ideologija nacionalsocijalizma bila pogrešna. No sa sigurnošću shvaćam da je odbacivanje morala bilo pogrešno, kao što su pogrešni bili i zločini, teror i širenje mržnje. Uvijek sam to osjećao. Sada to nije samo osjećaj, shvaćam u čemu je ideologija pošla u krivome smjeru.”
U svojim zatvorskim memoarima, napisanima istoga mjeseca, Höss je ipak ostao istih uvjerenja: „I sada sam, kao i tada, što se tiče moje životne filozofije […] nacionalsocijalist. Osoba koja je vjerovala u ideologiju, filozofiju, gotovo dvadeset i pet godina, i koja je s njom bila povezana tijelom i dušom ne može je samo tako odbaciti samo zato što […] su nacionalsocijalistička država i njezini vođe pogrešno djelovali. Zapravo, naš se svijet srušio na kriminalan način i zbog njihova neuspjeha, i cijeli je njemački narod bačen u neizreciv jad još desetljećima što predstoje.”
Dokaz Hössove neprekinute vezanosti za nacističke ideje njegova je sljedeća izjava:
„Danas shvaćam da je istrebljenje Židova bilo pogrešno, posve pogrešno. […] Taj pothvat nije nimalo pomogao cilju antisemitizma. Upravo suprotno – Židovi su se mnogo više približili svojemu konačnome cilju.”
Što je Höss stvarno mislio? Je li sama ideologija bila pogrešna, ili samo metode korištene da bi se ostvarili njezini ciljevi? Izjave koje sam upravo citirao pokazuju da je i dalje bio nesiguran, čak i dok se udaljavao od političke vjere u koju je tako fanatično vjerovao. Hössova oproštajna pisma supruzi i djeci, napisana devet mjeseci nakon što je bio osuđen na smrt, pokazuju značajnu promjenu u njegovu razmišljanju. Svojoj je supruzi Höss 11. travnja napisao:
„Na temelju svojega sadašnjega znanja danas mogu jasno vidjeti, vrlo oštro i gorko po sebe samoga, da je cijela ideologija o svijetu, u koju sam tako čvrsto i neumoljivo vjerovao, bila utemeljena na posve pogrešnim polazištima, i da se jednoga dana morala apsolutno srušiti. Tako su moja djela u službi te ideologije bila posve pogrešna iako sam čvrsto vjerovao da je ideja ispravna. Bilo je veoma logično da su se u meni pojavile snažne sumnje, i da je moje odvraćanje od vjere u Boga bilo utemeljeno na posve pogrešnim premisama. Bila je to teška borba, ali ponovno sam pronašao svoju vjeru u Boga.”
U pismu svojoj djeci Höss je svojemu najstarijemu sinu rekao:
„Budi dobra srca. Postani osoba koja dopušta da je vode u prvome redu toplina i čovječnost. Nauči razmišljati i prosuđivati za sebe, odgovorno. Ne prihvaćaj sve bez kritike i kao apsolutnu istinu. […] Najveća je pogreška mojega života to što sam čvrsto vjerovao u sve što je dolazilo s vrha, i nisam se usuđivao imati nimalo sumnje o istinitosti onoga što mi se predstavljalo. […] U svim svojim pothvatima ne daj da govori samo tvoj um, nego prije svega slušaj glas u svojem srcu.”
SS je Hössa obučio da ignorira glas u svojemu srcu. U istome je pismu ponovio svoje uvjerenje da je njegova obuka bila apsolutno pogrešna rekavši svojim kćerima: „Budite mekana i osjetljiva srca.” Za Hössovu dramatičnu promjenu zaslužno je nešto što se dogodilo dan prije nego što su ta pisma napisana.
4. travnja, na dan kada je premješten u zatvor u Wadowicama i dva dana nakon smrtne presude u Varšavi, Höss je zamolio da vidi svećenika. Kada nije došao, Höss je to ponovno pismeno zatražio. Svaka sumnja da je možda nastojao zadobiti naklonost svojih tamničara može se isključiti ako znamo da su u Poljskoj na vlasti tada bili ateistički komunisti. Usto, Höss je prihvatio svoju sudbinu odbijajući predati molbu za blagošću, na koju je zakonski imao pravo.
Trebalo je gotovo tjedan dana da se pronađe svećenik koji je dovoljno dobro znao njemački da bi mogao ispovjediti Hössa, koji nije znao poljski. 10. travnja Hössa je posjetio provincijal isusovaca, svećenik iz Krakowa, o. Władysława Lohn. O. Lohn predavao je na rimskoj Gregoriani od 1928. do 1934. godine, služio je kao provincijal južne poljske provincije Družbe Isusove od 1935. godine, i tečno je govorio njemački. Za vrijeme rata u Auschwitzu je bilo zatvoreno dvadeset sedmorica Lohnove braće isusovaca. Dvanaestorica su umrla.
O. Lohn je 10. travnja proveo nekoliko sati s Hössom. Na kraju toga razgovora, Höss je napravio službenu ispovijest katoličke vjere, i tako se vratio Crkvi koju je napustio četvrt stoljeća ranije, i ispovjedio se. Sutradan se o. Lohn vratio sa sakristanom mjesne župne crkve i podijelio svetu pričest Hössu, koji je klečao nasred svoje ćelije i plakao.
Jedanaest godina kasnije, u propovijedi na mladoj misi subrata isusovca, Lohn je ispričao priču o svojemu posjetu osuđeniku na smrt, ubojici svoje subraće, kao primjer koliko radikalni za svećenika mogu biti zahtjevi sakramenta ispovijedi.
Istoga je dana Höss napisao oproštajna pisma koja sam ranije citirao. Dan kasnije Höss je državnome tužitelju poslao konačnu izjavu.
„Moja me savjest tjera da izjavim sljedeće: u samoći svoje zatvorske ćelije došao sam do gorke spoznaje da sam teško griješio protiv čovječnosti. Kao zapovjednik Auschwitza bio sam odgovoran za provođenje dijela okrutnih planova Trećega Reicha za uništenje ljudi. Čineći to, nanio sam čovječanstvu užasne rane. Uzrokovao sam neizrecivu patnju ponajviše poljskome narodu. Za to moram platiti svojim životom. Neka mi Gospodin Bog jednoga dana oprosti to što sam učinio. Molim poljski narod da mi oprosti. U poljskim sam zatvorima prvi put iskusio što je ljudska dobrota. Pored svega što se dogodilo, doživio sam da se prema meni odnose tako humano, kako nikada nisam mogao očekivati, i to me je duboko posramilo. Neka činjenice o užasnim zločinima protiv čovječnosti, koje sada izlaze na svjetlo, učine ponavljanje takvih okrutnih čina nemogućim za sva vremena.”
Četiri dana kasnije, 16. travnja 1947. godine, Höss je obješen u logoru koji je sam izgradio i kojim je zapovijedao. U službenom se izvješću navodi da je ostao „do samoga kraja posve miran, i da nije izrazio nikakve posljednje želje”.
U Hössovoj konačnoj izjavi valja primijetiti izostanak ikakvoga spomena Židova. Pokajanje, naročito za zločine teške poput onih koje je počinio Rudolf Höss, jest proces, rijetko zaseban čin. Höss je pošao na put pokajanja. Nije završio to putovanje. Oni koji to ne žele uvažiti jer je njegovo pokajanje bilo nepotpuno učinili bi dobro ako se prisjete da je vrlo malo, gotovo nitko od Hössovih kolega izrazio ikakvo kajanje za svoje zločine.
Što je Hössa potaknulo da to učini? Joseph Tennenbaum na to pitanje odgovorio je u kategorijama frojdovske psihologije, i poriče da se u Hössu dogodila ikakva stvarna promjena. „Njegovo je ponašanje uvijek bilo veoma dosljedno, ne u logičkome nego u psihološkome smislu.” Steven Paskuly i Manfred Deselaers prihvaćaju promjenu u Hössovu srcu na samom kraju, ali priznaju njezina ograničenja. Također se slažu u tome što obojica to pripisuju dvama čimbenicima: iznenadnom i totalnom padu ideološkoga svijeta u koji je Höss tako fanatično vjerovao, i dobroti koja mu je iskazana u poljskim zatvorima.
Profesor Batawia, poljski zatvorski psihijatar kojega smo već više puta citirali, primijetio je traumatičan učinak pada Njemačke i odbijanja dvojice najodgovornijih ljudi, Hitlera i Himmlera, da prihvate ikakvu odgovornost. Obojica su počinila samoubojstvo.
Duboko šokiran vojnim porazom Njemačke, i lišen svih iluzija njezinim nekadašnjim vođama, Höss se nije mogao pridružiti ostalim nacistima u tendenciji prema poricanju svega što se dogodilo.
Höss je vjerovao da su nacistički vođe zavarali ne samo njemački narod, nego i njega osobno. U svojem oproštajnom pismu supruzi Höss je pisao i kako su ga izdali njegovi podređeni.
„Budući da sam bio zapovjednik logora za istrjebljenje Auschwitza, bio sam posve odgovoran za sve što se tamo događalo, bilo da sam za to znao ili ne. Za većinu groznih i užasnih stvari koje su se dogodile doznao sam tek za vrijeme ove istrage i tijekom samoga suđenja. Ne mogu opisati kako sam bio prevaren, kako su moje direktive bile izvrnute, kao i sve stvari koje su činili navodno prema mojim zapovijedima. Zasigurno se nadam da krivci neće umaknuti ruci pravde. Tragično je da sam ja, iako sam po prirodi blag, dobre naravi i uvijek spreman pomoći, postao najveći uništavatelj ljudskih bića, koji je izvršavao sve zapovijedi kako bih istrijebio ljude bez obzira na sve.”
Ton samosažaljenja u tome odlomku još jednom pokazuje granice Hössova pokajanja.
Trauma njemačkoga poraza i osjećaj izdaje od strane njezinih vođa uništio je Hössovo fanatično uvjerenje u nacističku ideologiju. No taj čimbenik ne može objasniti njegove izraze žaljenja zbog zločina koje je ideologija nadahnula. To je očito bio rezultat humanoga odnošenja koje su mu iskazali u poljskim zatvorima. Sam Höss je to spomenuo, kako smo vidjeli, u svojoj konačnoj izjavi, u kojoj traži oprost od poljskoga naroda. Tri dana prije rekao je to isto u oproštajnome pismu svojoj supruzi:
„Moj protraćeni život sada stavlja na tebe, najdraža, svetu obavezu odgoja i obrazovanja naše djece, kako bi ona u dubini svojega srca imala istinsku čovječnost. […] Učini ih osjetljivima na svu ljudsku patnju. Ja sam spoznao što je čovječnost tek kada sam završio u poljskim zatvorima. Iako sam poljskome narodu kao zapovjednik Auschwitza uzrokovao toliko patnje i uništenja, iako to nisam učinio osobno, ili svojom slobodnom voljom, oni su ipak pokazali toliko ljudskoga razumijevanja, i to ne samo visokopozicionirani službenici, nego i obični stražari, da sam se mnogo puta posramio. Mnogi od njih bili su nekada zatvorenici u Auschwitzu ili u drugim logorima. Naročito sada, tijekom svojih posljednjih dana, doživljavam tako humano odnošenje kakvo nisam nikada mogao očekivati. Unatoč svemu što se dogodilo, i dalje se prema meni odnose kao prema ljudskome biću.”
Zašto? Nema dokaza koji bi nam omogućili da odgovorimo na to pitanje. Voljeli bismo misliti da je stvar u tome što je katoličanstvo tako čvrsto isprepleteno s poviješću nacionalne svijesti u Poljskoj, zemlji koja je u tome smislu veoma slična Irskoj, no to ostaje samo nagađanje. Ako bismo se u to upustili, to bi lako dovelo do i previše poznate vrste katoličkoga trijumfalizma. Površan pogled na Hössovu mladost zabranjuje takvo zadovoljstvo samima sobom. Katoličanstvo koje je naučio od svojega oca bilo je, može se sasvim slobodno reći, lišeno Radosne vijesti – religija zakona, a ne ljubavi.
Mi danas živimo u Crkvi u kojoj katolici zakon smatraju pomalo neobičnim zaostatkom iz vremena neznanja na koje je Bog zažmirio. Bilo bi dobro da se sjetimo da se u još živućem sjećanju zakon smatrao tako važnim da se poslušnost, a ne ljubav, smatrala najvišom kršćanskom vrlinom.
Dakle, ako tragedija Rudolfa Franza Ferdinanda Hössa katolicima daje ikakav razlog za zahvaljivanje, to može biti samo sljedeće: da je u posljednjim tjednima onoga što je nazvao svojim „protraćenim životom”, Höss konačno čuo Radosnu vijest – ne u riječima, nego u ponašanju posve običnih ljudi – svojih tamničara. Ima li boljega primjera nauka II. vatikanskog koncila o laičkome pozivu?
Laici su posebno za to pozvani da Crkvu učine prisutnom i djelatnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol zemlje.
Posjetitelj koncentracijskoga logora Auschwitz koji slijedi predviđenu rutu, na kraju obilaska dođe do četvrtastoga humka obilježenoga kao mjesto gdje je 16. travnja 1947. obješen graditelj i zapovjednik logora Rudolf Höss[1]. S toga se mjesta može vidjeti prostrana vila, udaljena nešto manje od 200 metara, u kojoj je za vrijeme rata Höss živio sa suprugom i petero djece.
Slučaj Rudolfa Hössa jedinstven je među mnogim visokopozicioniranim nacističkim časnicima, koji su pogubljeni poslije njemačkoga poraza u svibnju 1945. godine. On je u svojemu svjedočenju pred sudom za ratne zločine u Nürnbergu u travnju 1946. iznenadio sud izlažući potpun i iskren opis svojih zločina, uključujući i pobijanje tvrdnje Hermanna Göringa da nikada nije postojala zapovijed za masovno uništenje Židova.
Iako je njegova priča poznata proučavateljima holokausta barem od 1952. godine[2], izazvala je vrlo malo pozornosti. Taj propust, kao i objavljivanje knjige o Hössu iz pera njemačkoga stručnjaka 1997. godine, s mnogo novoga materijala[3], čine slučaj Rudolfa Hössa vrijednim nove analize.
Höss je rođen 25. studenoga 1901. u njemačkome gradu Baden-Badenu, kao najstarije od troje djece i jedini sin roditelja pobožnih katolika. Kršten je 11. studenoga 1901., kad je dobio ime Rudolf Franz Ferdinand. Njegovi roditelji, solidni pripadnici građanskoga staleža, bili su vlasnici tvrtke za uvoz čaja i kave, koju su naslijedili od roditelja Hössove majke. Rudolfov je otac potjecao iz vojničke obitelji, i sam je bio njemački časnik u istočnoj Africi. Vojsku je napustio zbog brojnih ranjavanja. U memoarima, koje je napisao u zatvoru tijekom siječnja i veljače 1947. godine, Höss je ovako opisao obiteljsku atmosferu:
„Između mojih roditelja postojao je topao odnos, pun ljubavi […], no nikada ih nisam vidio kako jedno drugome iskazuju nježnost. Moje dvije mlađe sestre […] mnogo su vremena provodile s mojom majkom, i voljele su se maziti s njom, ali ja sam odbijao bilo kakvo otvoreno pokazivanje osjećaja… Stisak ruke i nekoliko kratkih riječi zahvale bili su najviše što je netko mogao očekivati od mene. Iako je mojim roditeljima bilo mnogo stalo do mene, nikada nisam mogao pronaći način da im se povjerim. […] Jedino stvorenje kojem sam se povjeravao bio je moj Hans (njegov poni).”
Profesor Batawia, poljski psihijatar koji je Hössa intervjuirao u Krakowu, napisao je da je Hössovo djetinjstvo bilo „obilježeno načelima vojničke discipline i vjerskoga fanatizma, popraćenima stalnim naglašavanjem grijeha i krivnje, kao i nužnošću činjenja pokore. Höss je odrastao u obiteljskoj atmosferi u kojoj nije bilo mjesta za izraze ljubavi, slobodu od briga, spontanost i humor, gdje je sve što je dijete činilo bilo prosuđivano prema strogim moralnim standardima, gdje je riječ ‘dužnost’ imala gotovo mistično značenje, a neposlušnost u sitnicama bila je gotovo zločin.”
Za vrijeme koje je proveo u zatvoru u Nürnbergu Höss je američkom psihijatru Martinu Gilbertu rekao da je njegov otac, „fanatični katolik”, kažnjavao brojne mladenačke prijestupe svoga sina tako što bi ga tjerao na molitvu.
Poslije rođenja druge kćeri, Rudolfov se otac zavjetovao na celibat, obećavši da će od tada pa nadalje sa suprugom živjeti kao sa sestrom, a sina je posvetio Bogu kao svećenika. Kako bi potaknuo razvoj toga duhovnoga zvanja, Höss stariji vodio je sina u brojna svetišta, uključujući i ono u Lourdesu. Svećenici su često posjećivali dom obitelji Höss. Rudolf je „s neizmjernim oduševljenjem” slušao, pisao je kasnije, priče bradatih misionara koji su poznavali njegova oca dok je služio u Africi. „Duboko je vjerovao”, ozbiljno shvaćao svoje vjerske dužnosti, i bio „revan ministrant”.
Prvi prekid te atmosfere žarke pobožnosti dogodio se kada je Rudolfu bilo 13 godina. Dok je subotom ujutro žurio niza stepenice s prijateljima iz razreda, slučajno je gurnuo jednoga dječaka, koji je pritom slomio gležanj. Rudolf je bio kažnjen s dva sata „pritvora”. Savjestan kao i uvijek, svoj je prijestup spomenuo toga dana u svojoj tjednoj ispovijedi. No incident nije spominjao kod kuće, ne želeći „svojim roditeljima pokvariti nedjelju”, pisao je, dodavši: „Ionako će za to saznati za koji dan, sljedećeg tjedna.”
Te iste večeri obitelj je posjetio njegov ispovjednik, dobar prijatelj njegova oca. Sutradan ujutro otac je Rudolfa izgrdio i kaznio što nije odmah priznao incident s guranjem. Budući da im telefon tih dana nije radio, i da nisu imali drugih posjetitelja, a nitko od njegovih školskih kolega nije živio u susjedstvu, Rudolf je zaključio da je svećenik prekršio ispovjednu tajnu. „Moja vjera u sveti svećenički poziv bila je uništena, i počele su me mučiti sumnje”, pisao je Höss. „Poslije toga incidenta više nisam mogao vjerovati nijednome svećeniku.”
Promijenio je ispovjednika, a uskoro se prestao ispovijedati.
Smrt Rudolfova oca sljedeće godine i izbijanje I. svjetskog rata promijenili su tijek života mladića Rudolfa. Dok je volontirao u vojnoj bolnici, priče o vojničkom životu fascinirale su tinejdžera kao nekada priče afričkih misionara koje je slušao kod kuće. Nakon više neuspjelih pokušaja da stupi u vojsku, konačno je uspio 1916. godine, prije svoga petnaestoga rođendana, uz pomoć časnika iz konjaničke postrojbe u kojoj su nekada služili njegov otac i djed. Služio je na turskoj bojišnici, i ranjen je tri puta. Primio je nekoliko odličja, i sa sedamnaest godina postao je najmlađi narednik u njemačkoj vojsci. Nakon primirja, Höss je s tek osamnaest godina svoj konjanički vod, u kojem su vojnici redom bili stariji od 30 godina, vodio na maratonskom pohodu iz Sirije u Njemačku. Sedamnaest godina kasnije Höss je i dalje bio ponosan na to postignuće. „Koliko znam, nijedna se postrojba nikada nije kompletna vratila kući iz vrtloga rata.”
Hössova ratna iskustva duboko su ga se dojmila. Komercijalizam koji je zamijetio na hodočašćima u Svetu zemlju, gdje se oporavljao od ranjavanja, dodatno je nagrizao ono što je preostalo od njegove mladenačke vjere. Posebno je značajan koncept vodstva o kojem je naučio na bojišnici:
„Tada sam naučio da vodstvo ne ovisi o činu, nego o boljemu znanju. U teškim situacijama presudna je apsolutna, ledena smirenost vođe. Naučio sam i kako je teško ostati primjer drugima i sačuvati izvanjski mir kada je čovjek iznutra pun strahova i sumnji.”
Uzimalo se zdravo za gotovo da je cilj za koji se borio pravedan. Ista ta kombinacija apsolutne vjere u ispravnost cilja i ledeno hladne vanjštine unatoč unutarnjim sumnjama obilježila je Hössovu kasniju karijeru časnika i zapovjednika u koncentracijskome logoru.
Höss je 1919. otpušten iz vojske, i više nije imao doma. Majka mu je umrla 1917. godine, a sestre su mu bile u samostanskim internatima. Obiteljski imetak među sobom su razdijelili rođaci. Kada mu je ujak, koji mu je bio zakonski skrbnik, rekao da će mu financirati studij samo ako postane svećenik, mladić je ljutito odlučio da više ne želi biti svećenik, i službeno se odrekao nasljedstva u korist svojih sestara. Sutradan je otputovao u istočnu Prusku, gdje se prijavio za službu u jednoj od privatnih milicija, koje su se u poslijeratnoj Njemačkoj pojavljivale kao gljive poslije kiše. Tijekom sljedeće tri godine Höss je sudjelovao u bitkama koje je opisao kao „nešto brutalnije i opakije od svega što je dotad iskusio”. 1922. službeno je napustio Katoličku Crkvu. Uskoro je čuo govor Adolfa Hitlera u Münchenu, i zatim se pridružio Nacističkoj stranci. Tih je godina upoznao svojega budućega “zapovjednika i junaka” Heinricha Himmlera, i Martina Bormanna, kojega je regrutirao za Nacističku stranku.
1923. Höss je sudjelovao u brutalnom ubojstvu navodnoga izdajnika od strane bande, činu „vigilantske” pravde, koji se i danas prakticira u Sjevernoj Irskoj. Osuđen je na 10 godina zatvora. Tijekom treće godine kazne pretrpio je težak duševni i tjelesni slom.
„Svom sam se snagom pokušavao sabrati, no nisam se više mogao boriti. Htio sam moliti, ali sve što sam smogao bilo je žalosno, ustrašeno mrmljanje. Zaboravio sam kako se moli, više nisam mogao pronaći put do Boga. […] Vjerovao sam da mi Bog više ne želi pomoći jer sam ga napustio. Mučilo me je moje službeno napuštanje Crkve 1922. godine.”
Höss se u svojemu kasnijemu radu u koncentracijskim logorima oslanjao na svoja iskustva zatvorskoga života.
Iz zatvora je pušten 1928. godine, zahvaljujući općem pomilovanju, i pridružio se organizaciji zvanoj Liga Artaman. Radilo se o nacionalističkom pokretu povratka životu od zemlje: mladim idealistima koji su htjeli pobjeći od dekadentnoga i pokvarenoga gradskoga života, obrađivati zemlju i zdravo živjeti. Tamo je upoznao svoju suprugu, kojom se oženio 1929. godine.
U lipnju 1934. Heinrich Himmler, tada zapovjednik elitne vojne postrojbe SS, pozvao je Hössa da postane njezinim članom. Höss će se toliko diviti Himmleru da je sve što je ovaj rekao smatrao „evanđeljem”, a u svom je uredu na zidu držao njegovu, a ne Hitlerovu sliku. No u toj ranoj fazi Höss je oklijevao napustiti zemljoradnju, svoju prvu ljubav, radi vojne službe. Kada je odlučio to učiniti, nadao se da će se kasnije moći vratiti zemljoradnji.
Hössov prvi zadatak bio je u koncentracijskom logoru u Dachauu, sjeverno od Münchena. Tamo mu je mentor bio zapovjednik logora, pukovnik SS-a Theodor Eicke, „priprosti, staromodni nacist iz vremena ulične borbe. […] Sve je zatvorenike smatrao neprijateljima države, koji moraju stalno biti pod ključem, prema kojima se mora grubo odnositi, a ako se budu odupirali, uništiti ih. Tako je govorio, i tako je poučavao svoje časnike i vojnike SS-a.”
U svojim zatvorskim memoarima Höss opisuje kako ga je uznemirilo kad je morao prisustvovati batinanju zatvorenika u Dachauu – kazni tako brutalnoj da su pojedini zatvorenici počinjali samoubojstvo samo kako bi tome izbjegli. „Kada je zatvorenik počeo vrištati, prošli su me vrući i hladni trnci.” Kada je sam Höss kao zapovjednik Auschwitza morao naređivati tjelesno kažnjavanje, rijetko bi tome prisustvovao. Hössov opis njegove reakcije jasno pokazuje da ga je više od žrtvine patnje uznemiravalo to da će ga kolege iz SS-a smatrati slabićem.
U svibnju 1938. Höss je premješten u koncentracijski logor u Sachsenhausenu, nedaleko Berlina, gdje je došao u dodir s uskim krugom Hitlerovih suradnika. U Sachsenhausenu je služio do travnja 1940. godine, kada je proglašen zapovjednikom novoutemeljenoga koncentracijskoga logora u Auschwitzu, u Poljskoj. Kako biste razumjeli njegovo tamošnje djelovanje, morate znati što ga je motiviralo. Unatoč neizrecivim okrutnostima za koje je bio odgovoran, Höss nije bio sadist. Djelovao je na temelju ideologije u koju je vjerovao onako fanatično kako je njegov otac vjerovao u svoju izopačenu verziju katoličanstva.
U svojim zatvorskim memoarima Höss je pisao da su ga u životu vodila dva načela: ljubav prema zemlji i ljubav prema njegovoj obitelji.
„Vjerovao sam da je nacionalsocijalistička ideologija (Weltanschauung) bila jedina koja je odgovarala njemačkome narodu. Farma je trebala biti naše obiteljsko ognjište. Moja supruga i ja smo svrhu svojega života vidjeli u djeci. Naš glavni životni zadatak bio je omogućiti im da se dobro obrazuju i stvoriti za njih stabilan obiteljski život.”
Martin Broszat, urednik njemačkoga izdanja Hössovih memoara, nacističku ideologiju naziva „nasumičnom mješavinom svega i svačega”[20]. No njezina rasna komponenta bila je dosljedna, i (u svakome smislu riječi) jednostavna. Ta teorija nije, poput katoličanstva koje je usvojio od svojega oca, bila utemeljena na Objavi, nego na prirodi. Sve u prirodi – biljke, životinje, čovječanstvo – sudjelovalo je u neprestanoj borbi. Preživljavali su samo jaki. Zato jake rase čovječanstva moraju dominirati nad slabijima i održati svoju rasnu čistoću. Miješanje s krvlju slabijih rasa smatralo se fatalnim.
Arijci, stvaratelji kulture, bili su na vrhu nacističke rasne piramide. Ispod njih su bili nositelji kulture: Slaveni i Azijci. Njihova je uloga bila osiguravanje ropske radne snage za kulturno kreativne Arijce. Ispod svih njih bili su uništavatelji kulture, Židovi: paraziti čovječanstva, koji su ostale vukli prema dolje. Povijest nije bila, kao u marksizmu, dokument klasne borbe, nego dokument rasne borbe. Njemačka je izgubila u I. svjetskom ratu jer je dopustila Židovima da se asimiliraju, i tako počinila smrtni grijeh rasnoga miješanja. Obnova nacionalnoga života Njemačke koju je razglašavao Adolf Hitler mogla se postići jedino povratkom rasnoj čistoći. Ako je to značilo porobljavanje negermanskih naroda i istrjebljenje Židova, neka bude tako. Borba je zakon života. Jedino snažni preživljavaju. „Po mome mišljenju, SS su bili najenergičniji u obrani te ideologije”, pisao je Höss u svojim zatvorskim memoarima, „i jedini koji su bili sposobni voditi njemački narod natrag u život koji je bio više u skladu s njegovim karakterom.” No dodao je:
„Želim naglasiti da osobno nikada nisam mrzio Židove. Smatrao sam ih neprijateljima našega naroda. No to je upravo bio razlog da se prema njima odnosim isto kao i prema ostalim zatvorenicima. […] Usto, nemam u sebi osjećaj mržnje. […]”
U skladu s ovom ideologijom, u koju je Höss vjerovao, „čvrsto kao što katolik vjeruje u dogme svoje Crkve”[23], bila je njegova želja da bude poznat po grubosti. Bilo kakva naznaka blagosti dovela bi u pitanje njegovu pripadnost arijevskoj rasi gospodara. Dokle je ta želja znala ići pokazuju dva incidenta iz Sachsenhausena.
Ubrzo nakon izbijanja rata, Höss je morao zapovijedati streljačkim vodom pri pogubljenju jednoga časnika SS-a. Taj je čovjek morao uhititi bivšega komunističkoga službenika. Časnik koji je obavljao uhićenje poznavao je čovjeka, i uvijek ga je smatrao časnim. Iz ljubaznosti je zatvoreniku dopustio da se kod kuće oprosti od svoje žene. Dok su časnik i stražar razgovarali s uhićenikovom suprugom u stanu, njezin je muž pobjegao kroz drugu prostoriju. Žurno okupljeni vojni sud odmah je tog časnika SS-a osudio na smrt. Höss ovako pripovijeda:
„Upravo dan prije toga sjedili smo u menzi i razgovarali o pogubljenjima koja smo morali obaviti. Sada se isto trebalo dogoditi njemu, i ja sam bio taj koji je morao izvršiti zapovijed. Čak je i moj zapovjednik smatrao da je stvar otišla predaleko. […] Osuđenik je bio pristojan čovjek tridesetih godina, oženjen, otac troje djece, koji je sve do toga incidenta bio savjestan i odan u obavljanju svojih dužnosti. […] Do danas ne mogu razumjeti kako sam mogao mirno zapovjediti da pucaju. […] Bio sam tako uznemiren da sam jedva mogao mirno držati pištolj kada sam ga morao ustrijeliti iz samilosti.”
Drugi incident opisao je nekadašnji zatvorenik Sachsenhausena, koji je svjedočio događaju. 18. siječnja 1940. godine Höss je naredio da više od osamsto zatvorenika, koji nisu mogli raditi, ostanu stajati vani čitav dan u tankoj odjeći na temperaturi od -26 stupnjeva Celzija. Kada su se mnogi među njima srušili, Höss je podređenima zabranio da ih odvedu u zatvorsku bolnicu. Na pitanje zašto je to nužno, odgovorio je: „Ako se ostali [koji su izašli iz logora raditi u radnim jedinicama] moraju smrzavati, onda i ti zabušanti mogu provesti dan na hladnoći.” Zatvorenik koji je ispričao o incidentu, čovjek kojem je bio povjeren nadzor nad drugima, kaže da je, kada je konačno rekao Hössu: „Ljudi to više ne mogu izdržati’” dobio odrješit odgovor: „To nisu ljudi, to su zatvorenici.” Hössov postupak prouzročio je smrt 145-orice zatvorenika tijekom dana i te noći, pored onih koji su kasnije umrli od posljedica toga zlostavljanja.[25] Opis tog incidenta u skladu je s onime što je posvjedočio bivši zatvorenik Auschwitza, koji je rekao da bi „Höss promatrao kako zatvorenike batinaju ili vješaju kao da gleda film, no bez ikakve reakcije na licu”.
Kada je Höss izabran da formira koncentracijski logor u Auschwitzu krajem lipnja 1940. godine, naređeno mu je da „oformi tranzicijski logor za deset tisuća zatvorenika od postojećega kompleksa dobro očuvanih zgrada”. Vidio je da su one pune „ušiju, buha i drugih kukaca”, i bez ikakvih sanitarnih čvorova – uvod u ogromne teškoće koje su uslijedile.
U to vrijeme, rekao je Höss, logor za deset tisuća zatvorenika smatrao se „veoma velikim”. Do ožujka 1941. Höss je primio zapovijedi da deseterostruko poveća kapacitet logora.[28] Kada je prigovorio da je taj razmjer proširenja nemoguć, uzevši u obzir nesposobnost njegova osoblja i odbijanje njegovih zahtjeva za potreban građevinski materijal i potrepštine, Himmler mu je rekao da ne želi čuti o poteškoćama. Za jednoga časnika SS-a poteškoće nisu postojale. Njegov je zadatak bio da ih sam savlada. „A kako? To je tvoja briga, a ne moja!”
Do studenoga 1943. godine, kada je Höss premješten na položaj među osobljem stožera SS-a u Berlinu, Auschwitz je postao toliko velik da su bila potrebna trojica časnika da zamijene Hössa. Ono što je sam Höss nazvao „najvećim centrom za ubijanje u cijeloj povijesti” bilo je proizvod njegova neprestana napornoga rada i stalnoga pritiska na podređene kako bi zadovoljili njegove precizne standarde. Höss je došao u Auschwitz ustrajan u želji da „stvari radi drugačije” i da razvije logor bolji od onih u kojima je dotada služio. Njegovi su memoari puni prigovora da su njegove najbolje namjere osujećivali mane i tvrdoglavost časnika i ljudi koji su mu bili dodijeljeni.
Mnogo je puta ponovio da je tek nakon rata doznao o brojnim najgorim zlostavljanjima zatvorenika. Bio je toliko zauzet administrativnim dužnostima da je disciplinu i kažnjavanje morao prepustiti podređenima, koji su stalno kršili njegove zapovijedi.
Državni tužitelj na suđenju Hössu u Varšavi nakon rata izjavio je da, za razliku od drugih SS-ovaca, Höss nikada nije osobno zlostavljao ili udario zatvorenika u Auschwitzu. No Hössova vlastita tvrdnja da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi zlostavljanja, posve je jasno pretjerivanje. To bi od njega zahtijevalo da zatvori cijeli logor.
Do početka 1942. većina su zatvorenika u Auschwitzu bili Poljaci. To se promijenilo kada je Himmler zadužio Hössa za uništenje svih europskih Židova. Naređeno mu je da to ostane tajna, čak i pred njegovim nadređenima. Höss u svojim memoarima priznaje da su ga duboko pogodili užasni prizori kojima je svjedočio u plinskim komorama. No budući da su ga svi gledali kako bi vidjeli njegove reakcije, on ih je potpuno prikrio:
„Morao sam izgledati hladno i bezdušno tijekom tih događaja, koji bi slomili srce svakome tko je imao ikakvih ljudskih osjećaja. […] Morao sam hladno stajati i gledati kako majke idu u plinske komore s djecom koja su se smijala, ili pak plakala. […] U Auschwitzu više nisam bio sretan čim su počela masovna pogubljenja.”
„Jeste li ikada imali grižnju savjesti?” pitao ga je na njegovu suđenju poljski tužitelj.
„Da, kasnije [odgovorio je], kada su stigli masovni transporti – naročito kada smo svakoga dana morali pogubljivati žene. Svi koji su u to bili uključeni imali su isto neizgovoreno pitanje – je li ovo potrebno? Dolazili su mi mnogo puta i govorili o tome. Sve što sam im mogao reći bilo je da moramo izvršavati naredbe, a da sebi ne dopuštamo nikakve ljudske osjećaje.”
Höss kaže da je vodio duge razgovore o masovnom istrjebljenju Židova s Adolfom Eichmannom, iako mu „nikada nije dao do znanja što se događa u njegovoj nutrini”. Eichmann je ipak dokučio Hössove sumnje. Za vrijeme svojega poslijeratnoga egzila u Argentini, Eichmann je posvjedočio da mu je Höss rekao da ga je umirio Heinrich Himmler. Nakon što je osobno vidio ubijanje plinom „njemačkih neprijatelja” u Auschwitzu i spaljivanje njihovih tijela, Himmler je Hössu i drugim SS-ovcima rekao: „Ovo su borbe koje naraštaji poslije nas neće morati voditi.”
„Nikada neću zaboraviti posljednji sastanak i oproštaj s Himmlerom”, pisao je Höss u svojim memoarima. Bio je to prvi tjedan svibnja 1945. godine. Hitler je bio počinio samoubojstvo u Berlinu 30. travnja te godine. Kada su čuli te vijesti, Höss i njegova žena htjeli su uzeti otrov.
„Naš je svijet nestao s Führerom. Je li bilo ikakvoga smisla da nastavimo živjeti? Posvuda će nas progoniti i loviti. […] Nismo to učinili zbog svoje djece. […] Od tada sam to puno puta požalio.”
Nakon Hitlerove smrti, Heinrich Himmler je uspostavio privremenu vladu u Flensburgu, na njemačko-danskoj granici. Kada je Höss došao na raport, šokiralo ga je kako je zapovjednik kojemu se toliko divio „nasmiješen i odlično raspoložen, a svijet – naš svijet – je nestao. Da je bio rekao: ‘Gospodo, sada je gotovo, znate što trebate učiniti’, to bih razumio. To bi se slagalo s onime što je godinama propovijedao: ‘Žrtvujte sami sebe za ideologiju.’ No umjesto toga dao nam je svoju posljednju naredbu: ‘Sakrijte se u vojsci!’ To je bilo zbogom od čovjeka kojega sam toliko poštovao, u kojega sam imao neizmjerno povjerenje, čije su mi naredbe i izjave bile evanđelje.”
Hössov gubitak iluzija dvije će godine kasnije imati važne posljedice, no u to je vrijeme razmišljao samo o tome kako nestati. Deset je mjeseci uspijevao izbjeći da ga uhvate. Sreće mu je ponestalo 11. ožujka 1946. godine, kada ga je britanska vojna policija uhitila na farmi na kojoj je radio, blizu Flensburga. Nakon tri tjedna odveli su ga u Nürnberg, gdje se njegov trezven i detaljan opis nacističkih zločina dramatično razlikovao od izvlačenja i laži drugih kojima se tamo sudilo. Budući da su Hössovi vlastiti zločini bili počinjeni u Poljskoj, 25. svibnja predali su ga vlastima te zemlje. Po dolasku u varšavski zatvor, gdje su ga devet tjedana držali u samici, prišlo mu je „nekoliko zatvorskih službenika i pokazalo mu svoje istetovirane zatvoreničke brojeve iz Auschwitza”.
Krajem srpnja premješten je u drugi zatvor u Krakovu. Poslije gruboga odnošenja na početku, za koje je Höss rekao da ga je „slomilo […], a ja mogu dosta izdržati”, za njega se zauzeo ured poljskoga tužitelja. O tome kako su se kasnije prema njemu odnosili Höss je pisao: „Moram priznati da nikada nisam očekivao da će se u jednome poljskom zatvoru prema meni odnositi tako pristojno i ljubazno.”
Suđenje Hössu počelo je 5. ožujka 1947. u Varšavi. Mnogi su poljski odvjetnici bili ubijeni u Varšavi, što je bio dio nacističke kampanje uništavanja poljskih intelektualaca. Unatoč tome, vlasti su se svojski potrudile da provedu pravedno suđenje. Uvodnu izjavu poljskoga suca treba citirati:
„Svjesni naše velike odgovornosti prema mrtvima i živima, ne smijemo zaboraviti što je bilo na kocki za one koji su se borili za slobodu. Načelo koje ih je vodilo bilo je poštovanje ljudskoga dostojanstva. Pokažimo to poštovanje i prema optuženiku, jer je čovjek koji stoji pred ovim sudom ljudsko biće.”
Za vrijeme trotjednoga suđenja Höss je na postavljena pitanja odgovarao koncizno i bez vidljivih emocija. Na kraju suđenja priznao je svoju „punu odgovornost kao zapovjednika logora” za sve što se dogodilo u Auschwitzu. Za razliku od svojih podređenih iz SS-a, nikada nije ukrao vrijedne stvari od zatvorenika. Nikada nije osobno zlostavljao ili ubio nijednoga zatvorenika. Uvijek je postupao prema zapovijedima. Zaključio je: „Ovim svojim izjavama ne nastojim ni na koji način izbjeći svoju odgovornost.”
2. travnja 1947. sud je objavio 64 stranice presude o optuženikovoj krivnji i osudio ga na smrt. I dalje ne pokazujući nikakve emocije, Höss je zahvalio odvjetnicima koji su ga branili, i odbio svoje pravo na molbu za blagost. Dok je čekao na izvršenje sudske presude, Hössa su premjestili u zatvor u Wadowicama, oko 30 kilometara od Auschwitza. U jednoj od povijesnih ironija, rodno mjesto Karola Wojtyłe, kasnijega pape Ivana Pavla II., postalo je poprištem kratkoga, ali dramatičnoga završnoga poglavlja u životu graditelja i zapovjednika „najvećega centra za ubijanje u cijeloj povijesti”.
U veljači, u razgovoru s poljskim zatvorskim psihijatrom, profesorom Batawiom, Höss je priznao da je cijelo vrijeme svoje aktivnosti u koncentracijskome logoru osjećao da „nešto nije u redu”. To je ostalo samo na osjećaju. Nije promišljao o toj stvari, nego je jednostavno bio poslušan, kako su ga oduvijek učili.
„Čak i danas, kada toliko promišljam o svemu što sam iskusio, ne mogu sa sigurnošću reći da je ideologija nacionalsocijalizma bila pogrešna. No sa sigurnošću shvaćam da je odbacivanje morala bilo pogrešno, kao što su pogrešni bili i zločini, teror i širenje mržnje. Uvijek sam to osjećao. Sada to nije samo osjećaj, shvaćam u čemu je ideologija pošla u krivome smjeru.”
U svojim zatvorskim memoarima, napisanima istoga mjeseca, Höss je ipak ostao istih uvjerenja: „I sada sam, kao i tada, što se tiče moje životne filozofije […] nacionalsocijalist. Osoba koja je vjerovala u ideologiju, filozofiju, gotovo dvadeset i pet godina, i koja je s njom bila povezana tijelom i dušom ne može je samo tako odbaciti samo zato što […] su nacionalsocijalistička država i njezini vođe pogrešno djelovali. Zapravo, naš se svijet srušio na kriminalan način i zbog njihova neuspjeha, i cijeli je njemački narod bačen u neizreciv jad još desetljećima što predstoje.”
Dokaz Hössove neprekinute vezanosti za nacističke ideje njegova je sljedeća izjava:
„Danas shvaćam da je istrebljenje Židova bilo pogrešno, posve pogrešno. […] Taj pothvat nije nimalo pomogao cilju antisemitizma. Upravo suprotno – Židovi su se mnogo više približili svojemu konačnome cilju.”
Što je Höss stvarno mislio? Je li sama ideologija bila pogrešna, ili samo metode korištene da bi se ostvarili njezini ciljevi? Izjave koje sam upravo citirao pokazuju da je i dalje bio nesiguran, čak i dok se udaljavao od političke vjere u koju je tako fanatično vjerovao. Hössova oproštajna pisma supruzi i djeci, napisana devet mjeseci nakon što je bio osuđen na smrt, pokazuju značajnu promjenu u njegovu razmišljanju. Svojoj je supruzi Höss 11. travnja napisao:
„Na temelju svojega sadašnjega znanja danas mogu jasno vidjeti, vrlo oštro i gorko po sebe samoga, da je cijela ideologija o svijetu, u koju sam tako čvrsto i neumoljivo vjerovao, bila utemeljena na posve pogrešnim polazištima, i da se jednoga dana morala apsolutno srušiti. Tako su moja djela u službi te ideologije bila posve pogrešna iako sam čvrsto vjerovao da je ideja ispravna. Bilo je veoma logično da su se u meni pojavile snažne sumnje, i da je moje odvraćanje od vjere u Boga bilo utemeljeno na posve pogrešnim premisama. Bila je to teška borba, ali ponovno sam pronašao svoju vjeru u Boga.”
U pismu svojoj djeci Höss je svojemu najstarijemu sinu rekao:
„Budi dobra srca. Postani osoba koja dopušta da je vode u prvome redu toplina i čovječnost. Nauči razmišljati i prosuđivati za sebe, odgovorno. Ne prihvaćaj sve bez kritike i kao apsolutnu istinu. […] Najveća je pogreška mojega života to što sam čvrsto vjerovao u sve što je dolazilo s vrha, i nisam se usuđivao imati nimalo sumnje o istinitosti onoga što mi se predstavljalo. […] U svim svojim pothvatima ne daj da govori samo tvoj um, nego prije svega slušaj glas u svojem srcu.”
SS je Hössa obučio da ignorira glas u svojemu srcu. U istome je pismu ponovio svoje uvjerenje da je njegova obuka bila apsolutno pogrešna rekavši svojim kćerima: „Budite mekana i osjetljiva srca.” Za Hössovu dramatičnu promjenu zaslužno je nešto što se dogodilo dan prije nego što su ta pisma napisana.
4. travnja, na dan kada je premješten u zatvor u Wadowicama i dva dana nakon smrtne presude u Varšavi, Höss je zamolio da vidi svećenika. Kada nije došao, Höss je to ponovno pismeno zatražio. Svaka sumnja da je možda nastojao zadobiti naklonost svojih tamničara može se isključiti ako znamo da su u Poljskoj na vlasti tada bili ateistički komunisti. Usto, Höss je prihvatio svoju sudbinu odbijajući predati molbu za blagošću, na koju je zakonski imao pravo.
Trebalo je gotovo tjedan dana da se pronađe svećenik koji je dovoljno dobro znao njemački da bi mogao ispovjediti Hössa, koji nije znao poljski. 10. travnja Hössa je posjetio provincijal isusovaca, svećenik iz Krakowa, o. Władysława Lohn. O. Lohn predavao je na rimskoj Gregoriani od 1928. do 1934. godine, služio je kao provincijal južne poljske provincije Družbe Isusove od 1935. godine, i tečno je govorio njemački. Za vrijeme rata u Auschwitzu je bilo zatvoreno dvadeset sedmorica Lohnove braće isusovaca. Dvanaestorica su umrla.
O. Lohn je 10. travnja proveo nekoliko sati s Hössom. Na kraju toga razgovora, Höss je napravio službenu ispovijest katoličke vjere, i tako se vratio Crkvi koju je napustio četvrt stoljeća ranije, i ispovjedio se. Sutradan se o. Lohn vratio sa sakristanom mjesne župne crkve i podijelio svetu pričest Hössu, koji je klečao nasred svoje ćelije i plakao.
Jedanaest godina kasnije, u propovijedi na mladoj misi subrata isusovca, Lohn je ispričao priču o svojemu posjetu osuđeniku na smrt, ubojici svoje subraće, kao primjer koliko radikalni za svećenika mogu biti zahtjevi sakramenta ispovijedi.
Istoga je dana Höss napisao oproštajna pisma koja sam ranije citirao. Dan kasnije Höss je državnome tužitelju poslao konačnu izjavu.
„Moja me savjest tjera da izjavim sljedeće: u samoći svoje zatvorske ćelije došao sam do gorke spoznaje da sam teško griješio protiv čovječnosti. Kao zapovjednik Auschwitza bio sam odgovoran za provođenje dijela okrutnih planova Trećega Reicha za uništenje ljudi. Čineći to, nanio sam čovječanstvu užasne rane. Uzrokovao sam neizrecivu patnju ponajviše poljskome narodu. Za to moram platiti svojim životom. Neka mi Gospodin Bog jednoga dana oprosti to što sam učinio. Molim poljski narod da mi oprosti. U poljskim sam zatvorima prvi put iskusio što je ljudska dobrota. Pored svega što se dogodilo, doživio sam da se prema meni odnose tako humano, kako nikada nisam mogao očekivati, i to me je duboko posramilo. Neka činjenice o užasnim zločinima protiv čovječnosti, koje sada izlaze na svjetlo, učine ponavljanje takvih okrutnih čina nemogućim za sva vremena.”
Četiri dana kasnije, 16. travnja 1947. godine, Höss je obješen u logoru koji je sam izgradio i kojim je zapovijedao. U službenom se izvješću navodi da je ostao „do samoga kraja posve miran, i da nije izrazio nikakve posljednje želje”.
U Hössovoj konačnoj izjavi valja primijetiti izostanak ikakvoga spomena Židova. Pokajanje, naročito za zločine teške poput onih koje je počinio Rudolf Höss, jest proces, rijetko zaseban čin. Höss je pošao na put pokajanja. Nije završio to putovanje. Oni koji to ne žele uvažiti jer je njegovo pokajanje bilo nepotpuno učinili bi dobro ako se prisjete da je vrlo malo, gotovo nitko od Hössovih kolega izrazio ikakvo kajanje za svoje zločine.
Što je Hössa potaknulo da to učini? Joseph Tennenbaum na to pitanje odgovorio je u kategorijama frojdovske psihologije, i poriče da se u Hössu dogodila ikakva stvarna promjena. „Njegovo je ponašanje uvijek bilo veoma dosljedno, ne u logičkome nego u psihološkome smislu.” Steven Paskuly i Manfred Deselaers prihvaćaju promjenu u Hössovu srcu na samom kraju, ali priznaju njezina ograničenja. Također se slažu u tome što obojica to pripisuju dvama čimbenicima: iznenadnom i totalnom padu ideološkoga svijeta u koji je Höss tako fanatično vjerovao, i dobroti koja mu je iskazana u poljskim zatvorima.
Profesor Batawia, poljski zatvorski psihijatar kojega smo već više puta citirali, primijetio je traumatičan učinak pada Njemačke i odbijanja dvojice najodgovornijih ljudi, Hitlera i Himmlera, da prihvate ikakvu odgovornost. Obojica su počinila samoubojstvo.
Duboko šokiran vojnim porazom Njemačke, i lišen svih iluzija njezinim nekadašnjim vođama, Höss se nije mogao pridružiti ostalim nacistima u tendenciji prema poricanju svega što se dogodilo.
Höss je vjerovao da su nacistički vođe zavarali ne samo njemački narod, nego i njega osobno. U svojem oproštajnom pismu supruzi Höss je pisao i kako su ga izdali njegovi podređeni.
„Budući da sam bio zapovjednik logora za istrjebljenje Auschwitza, bio sam posve odgovoran za sve što se tamo događalo, bilo da sam za to znao ili ne. Za većinu groznih i užasnih stvari koje su se dogodile doznao sam tek za vrijeme ove istrage i tijekom samoga suđenja. Ne mogu opisati kako sam bio prevaren, kako su moje direktive bile izvrnute, kao i sve stvari koje su činili navodno prema mojim zapovijedima. Zasigurno se nadam da krivci neće umaknuti ruci pravde. Tragično je da sam ja, iako sam po prirodi blag, dobre naravi i uvijek spreman pomoći, postao najveći uništavatelj ljudskih bića, koji je izvršavao sve zapovijedi kako bih istrijebio ljude bez obzira na sve.”
Ton samosažaljenja u tome odlomku još jednom pokazuje granice Hössova pokajanja.
Trauma njemačkoga poraza i osjećaj izdaje od strane njezinih vođa uništio je Hössovo fanatično uvjerenje u nacističku ideologiju. No taj čimbenik ne može objasniti njegove izraze žaljenja zbog zločina koje je ideologija nadahnula. To je očito bio rezultat humanoga odnošenja koje su mu iskazali u poljskim zatvorima. Sam Höss je to spomenuo, kako smo vidjeli, u svojoj konačnoj izjavi, u kojoj traži oprost od poljskoga naroda. Tri dana prije rekao je to isto u oproštajnome pismu svojoj supruzi:
„Moj protraćeni život sada stavlja na tebe, najdraža, svetu obavezu odgoja i obrazovanja naše djece, kako bi ona u dubini svojega srca imala istinsku čovječnost. […] Učini ih osjetljivima na svu ljudsku patnju. Ja sam spoznao što je čovječnost tek kada sam završio u poljskim zatvorima. Iako sam poljskome narodu kao zapovjednik Auschwitza uzrokovao toliko patnje i uništenja, iako to nisam učinio osobno, ili svojom slobodnom voljom, oni su ipak pokazali toliko ljudskoga razumijevanja, i to ne samo visokopozicionirani službenici, nego i obični stražari, da sam se mnogo puta posramio. Mnogi od njih bili su nekada zatvorenici u Auschwitzu ili u drugim logorima. Naročito sada, tijekom svojih posljednjih dana, doživljavam tako humano odnošenje kakvo nisam nikada mogao očekivati. Unatoč svemu što se dogodilo, i dalje se prema meni odnose kao prema ljudskome biću.”
Zašto? Nema dokaza koji bi nam omogućili da odgovorimo na to pitanje. Voljeli bismo misliti da je stvar u tome što je katoličanstvo tako čvrsto isprepleteno s poviješću nacionalne svijesti u Poljskoj, zemlji koja je u tome smislu veoma slična Irskoj, no to ostaje samo nagađanje. Ako bismo se u to upustili, to bi lako dovelo do i previše poznate vrste katoličkoga trijumfalizma. Površan pogled na Hössovu mladost zabranjuje takvo zadovoljstvo samima sobom. Katoličanstvo koje je naučio od svojega oca bilo je, može se sasvim slobodno reći, lišeno Radosne vijesti – religija zakona, a ne ljubavi.
Mi danas živimo u Crkvi u kojoj katolici zakon smatraju pomalo neobičnim zaostatkom iz vremena neznanja na koje je Bog zažmirio. Bilo bi dobro da se sjetimo da se u još živućem sjećanju zakon smatrao tako važnim da se poslušnost, a ne ljubav, smatrala najvišom kršćanskom vrlinom.
Dakle, ako tragedija Rudolfa Franza Ferdinanda Hössa katolicima daje ikakav razlog za zahvaljivanje, to može biti samo sljedeće: da je u posljednjim tjednima onoga što je nazvao svojim „protraćenim životom”, Höss konačno čuo Radosnu vijest – ne u riječima, nego u ponašanju posve običnih ljudi – svojih tamničara. Ima li boljega primjera nauka II. vatikanskog koncila o laičkome pozivu?
Laici su posebno za to pozvani da Crkvu učine prisutnom i djelatnom u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol zemlje.
