Putovanje u svemir oduvijek je imalo romantičnu notu i percipiralo se kao iskorak čovječanstva u nepoznato, gotovo pa mistično područje. Ljudi koji su putovali u svemir, osobito u počecima osvajanja tog beskrajnog prostranstva – Gagarin, Shepard, Terješkova, Armstrong – postajali su ikone cijeloga svijeta. No ono što je malo poznato jest da su astronauti putovali u svemir naoružani do zuba.
Prvi takav slučaj dogodio se već 1961. godine, prilikom prvog američkog svemirskog leta s posadom. Alan Shepard sa sobom je nosio džepni nož u sklopu paketa za preživljavanje. Ništa senzacionalno, no ukoliko se njegova kapsula Freedom 7 prizemlji daleko od planiranog mjesta slijetanja, takav alat mu je mogao dobro doći, primjerice, za rezanje zapetljanog užeta padobrana, piše Geek.hr
Ostali astronauti iz projekta Mercury nosili su pravi nož u orbitu, dovoljno snažan da otvori poklopac kapsule ako se ovaj zaglavi. U dršci tog noža držan je šalabahter s nekoliko ruskih riječi, u slučaju da se letjelica prizemlji na teritorij Sovjetskog Saveza.
Projekti Gemini i Apollo dobili su još jači model. Budući da su obje kapsule dizajnirane za slijetanje u ocean u području ekvatora, postojala je mogućnost da zbog krive putanje završe u džungli. 17-inčna oštrica njihova noža trebala im je omogućiti čišćenje prostora oko kapsule te poslužiti za obranu u slučaju napada divlje životinje.
Za razliku od svojih američkih kolega, opremljenih tek hladnim oružjem, sovjetski su kozmonauti bili naoružani do zuba. Američki su se brodovi, naime, (uz iznimku Space Shuttlea) spuštali u more. Sovjetski su se pak spuštali na široke, ravne stepe Kazahstana. A na kopnu žive medvjedi i vukovi.
Pionirski svemirski program bivšeg SSSR-a, Vostok, slao je goloruke kozmonaute u orbitu, bez ikakvih primisli o naoružavanju istih. Već sljedeći program, Voshod, donio je krupne promjene u tom pogledu.
Misija Voshod 2, tijekom koje je prvi čovjek u povijesti izašao u otvoreni svemir, zbog greške u navođenju promašila je mjesto slijetanja za 2.000 km. Našli su se na Uralu zameteni snijegom, a oko njih su zavijali vukovi. Okruženi izgladnjelim divljim životinjama, noć su proveli u kapsuli na -30°C. Pronađeni su tek sutradan, promrzli do kostiju i sretni što su živi.
Poučeni ovim iskustvom, Sovjeti su odlučili naoružati kozmonaute kako bi živi dočekali paradu na Crvenom trgu u Moskvi. Iz propagandnih je razloga nezgodno objaviti cijelom svijetu da ste lansirali uspješnu misiju, da bi ubrzo potom demantirali sami sebe i rekli kako su vaše ljude pojeli gladni i nervozni medvjedi.
Iz tog je razloga u svakoj sljedećoj misiji u svemir putovalo oružje oznake TP-82, specijalno razvijeno za potrebe kozmonauta. Imao je tri cijevi iz kojih je mogao ispaljivati metke, sačmu, odnosno signalne rakete. Drška mu je bila dizajnirana tako da je, u slučaju potrošene municije, mogla poslužiti kao mačeta. Korišten je sve do 2006. godine, kao neizostavan dio opreme svake svemirske misije. Nakon toga je – a zbog prestanka proizvodnje specijalizirane municije – zamijenjen polu-automatskim pištoljem marke Makarov, standardnim naoružanjem ruske vojske i policije.
Tijekom 1980-ih astronauti su također opremljeni i laserskim pištoljima, čija je primarna funkcija bila ometanje optičkih senzora neprijateljskih letjelica ili satelita. Mogao se koristiti i u borbi prsa o prsa: zraka iz tog oružja bila je dovoljno snažna da iz neposredne blizine probije vizir astronautske kacige, ili barem oslijepi napadača ukoliko je udaljenost nešto veća.
Poseban spomen zaslužuje sovjetska svemirska postaja Almaz 2, naoružana topom NR-23. Bilo je to oružje koje se koristilo na bombarderu Tu-22, posebno prilagođeno Almazu 2: imao je domet od 3 km te ispaljivao projektile od 0,2 kg. Bio je fiksno montiran na postaju, zbog čega se cijela morala okretati prema željenoj meti. Instaliran je prvenstveno kao obrana od mogućih napada američkih brodova klase Apollo, no prilikom testiranja na tlu pokazao se kao neprikladan: izazivao je snažne vibracije i tresao cijelu postaju tijekom paljbe, pa je odlučeno da se ne koristi dok je posada prisutna.
Prvi takav slučaj dogodio se već 1961. godine, prilikom prvog američkog svemirskog leta s posadom. Alan Shepard sa sobom je nosio džepni nož u sklopu paketa za preživljavanje. Ništa senzacionalno, no ukoliko se njegova kapsula Freedom 7 prizemlji daleko od planiranog mjesta slijetanja, takav alat mu je mogao dobro doći, primjerice, za rezanje zapetljanog užeta padobrana, piše Geek.hr
Ostali astronauti iz projekta Mercury nosili su pravi nož u orbitu, dovoljno snažan da otvori poklopac kapsule ako se ovaj zaglavi. U dršci tog noža držan je šalabahter s nekoliko ruskih riječi, u slučaju da se letjelica prizemlji na teritorij Sovjetskog Saveza.
Projekti Gemini i Apollo dobili su još jači model. Budući da su obje kapsule dizajnirane za slijetanje u ocean u području ekvatora, postojala je mogućnost da zbog krive putanje završe u džungli. 17-inčna oštrica njihova noža trebala im je omogućiti čišćenje prostora oko kapsule te poslužiti za obranu u slučaju napada divlje životinje.
Za razliku od svojih američkih kolega, opremljenih tek hladnim oružjem, sovjetski su kozmonauti bili naoružani do zuba. Američki su se brodovi, naime, (uz iznimku Space Shuttlea) spuštali u more. Sovjetski su se pak spuštali na široke, ravne stepe Kazahstana. A na kopnu žive medvjedi i vukovi.
Pionirski svemirski program bivšeg SSSR-a, Vostok, slao je goloruke kozmonaute u orbitu, bez ikakvih primisli o naoružavanju istih. Već sljedeći program, Voshod, donio je krupne promjene u tom pogledu.
Misija Voshod 2, tijekom koje je prvi čovjek u povijesti izašao u otvoreni svemir, zbog greške u navođenju promašila je mjesto slijetanja za 2.000 km. Našli su se na Uralu zameteni snijegom, a oko njih su zavijali vukovi. Okruženi izgladnjelim divljim životinjama, noć su proveli u kapsuli na -30°C. Pronađeni su tek sutradan, promrzli do kostiju i sretni što su živi.
Poučeni ovim iskustvom, Sovjeti su odlučili naoružati kozmonaute kako bi živi dočekali paradu na Crvenom trgu u Moskvi. Iz propagandnih je razloga nezgodno objaviti cijelom svijetu da ste lansirali uspješnu misiju, da bi ubrzo potom demantirali sami sebe i rekli kako su vaše ljude pojeli gladni i nervozni medvjedi.
Iz tog je razloga u svakoj sljedećoj misiji u svemir putovalo oružje oznake TP-82, specijalno razvijeno za potrebe kozmonauta. Imao je tri cijevi iz kojih je mogao ispaljivati metke, sačmu, odnosno signalne rakete. Drška mu je bila dizajnirana tako da je, u slučaju potrošene municije, mogla poslužiti kao mačeta. Korišten je sve do 2006. godine, kao neizostavan dio opreme svake svemirske misije. Nakon toga je – a zbog prestanka proizvodnje specijalizirane municije – zamijenjen polu-automatskim pištoljem marke Makarov, standardnim naoružanjem ruske vojske i policije.
Tijekom 1980-ih astronauti su također opremljeni i laserskim pištoljima, čija je primarna funkcija bila ometanje optičkih senzora neprijateljskih letjelica ili satelita. Mogao se koristiti i u borbi prsa o prsa: zraka iz tog oružja bila je dovoljno snažna da iz neposredne blizine probije vizir astronautske kacige, ili barem oslijepi napadača ukoliko je udaljenost nešto veća.
Poseban spomen zaslužuje sovjetska svemirska postaja Almaz 2, naoružana topom NR-23. Bilo je to oružje koje se koristilo na bombarderu Tu-22, posebno prilagođeno Almazu 2: imao je domet od 3 km te ispaljivao projektile od 0,2 kg. Bio je fiksno montiran na postaju, zbog čega se cijela morala okretati prema željenoj meti. Instaliran je prvenstveno kao obrana od mogućih napada američkih brodova klase Apollo, no prilikom testiranja na tlu pokazao se kao neprikladan: izazivao je snažne vibracije i tresao cijelu postaju tijekom paljbe, pa je odlučeno da se ne koristi dok je posada prisutna.
