romni gradovi izgrađeni od vapnenca. Divovske piramide i stotine kuća. Sve to je nekad bilo obilježje majanske kulture, drevne civilizacije na području današnje središnje Amerike. Španjolski konkvistadori su u šesnaestom stoljeću bili odlučni u namjeri pokoravanja čitavog novog svijeta, ali kad su došli tamo su vidjeli da je džungla gotovo potpuno prekrila sve tragove nekad moćnih Maja. U to vrijeme su Maje i dalje životarili. Uspijevali su pružati i otpor europskim osvajačima, ali bila je to tek blijeda sjena nekad moćne civilizacije koja je nekad imala i do dva milijuna stanovnika. Pretpostavlja se da su Maje doživjeli vrhunac moći negdje u sedmom stoljeću nove ere, ali u stoljećima nakon toga, a posebno oko prijelaza prvog u drugo tisućljeće, iz dosad nepoznatih razloga su gotovo potpuno nestali. Dva stoljeća arheoloških istraživanja u bespućima džungli središnje Amerike tek su zagrebala površinu majanskih misterija. Ono što se zna je da su Maje bili vrhunski intelektualci i već tada su bili dobro upoznati s matematikom i astronomijom. Te znanosti su spojili i tako su gradili piramide i hramove koji su precizno pokazivali kretanje planeta i zvijezda. Osim toga, koristili su i jedino zabilježeno pismo u Mezoamerici.
Međutim, sredinom devetog stoljeća nove ere počinje katastrofalni i strmoglavi pad nekad najmoćnije civilizacije. Zapanjujuće je i to što čak i nakon nekoliko desetljeća proučavanja, arheolozi nisu potpuno sigurno zašto su Maje propale, piše BBC. Dosadašnja istraživanja su pokazala da su Maje uživale neviđen rast između trećeg i devetog stoljeća i istovremeno su bilježili povoljne količine kiše. Isti arheološki zapisi kažu i da je početkom devetog stoljeća zabilježeno gotovo čitavo stoljeće dugotrajnih i čestih suša. Neka sušna razdoblja su trajala desetljećima. Sve to je bitno napomenuti zato što je Yucatanski poluotok, gdje su izgrađeni najveći majanski gradovi, vapnenačko područje gdje su rijeke i jezera prava rijetkost. Zbog toga su gradovi nastajali oko ponora u kojima se skupljala voda.
Otkako su istraživači prvi put otkrili sušna razdoblja, intrigiralo ih je kako se poklapaju sušna razdoblja i pad majanske civilizacije. Svima koji su ikad učili statistiku bi se sada upalila lampica i govorili bi da korelacija ne govori o uzročno-posljedičnim vezama, a i znanstvenici su imali takav stav. Imali su čak i dokaze, a ne samo teorije. Naime, iako je velika većina majanskih gradova djelomično ili potpuno nestala, neki gradovi nisu. Većina propadanja dogodila se u južnim majanskim teritorijima, gdje su današnji Belize i Gvatemala. Nešto sjevernije su majanski gradovi čak i počeli rasti. Znanstvenici su se pitali, ako je jug uništen zbog suša, kako je moguće da je sjever uživao u rastu? Možda i najveću pomutnju je bacio Chichen Itza, jedan od najvećih gradova u svjetskoj povijesti koji je nastao otprilike u to vrijeme.
Pojavile su se razne teorije, ali tek nedavna istraživanja možda će konačno rasvijetliti razloge pada Maja. Naime, u nedavno objavljenom istraživanju stoji da je čak i na sjevernom dijelu majanskog carstva došlo do zamjetnog opadanja broja stanovnika. Istraživači su se najviše morali oslanjati na datiranje radioaktivnim ugljenom i zapisima u kamenim kalendarima zato što su španjolski osvajači uništili sve majanske knjige. Znanstvenici su otkrili da je došlo do 70 postotnog smanjenja broja kalendarskih zapisa u drugoj polovici devetog stoljeća. Neki drugi dokazi pokazuju da je došlo i do značajnog smanjenja broja novih građevina što pokazuje da ni sjeverni dijelovi carstva nisu prošli neokrznuto kroz sušno stoljeće. Ipak, to nisu nove informacije.
Arheolozi već dulje vrijeme znaju da je sjever preživio, a Chichen Itza je dokaz toga. Ono što je otkriveno i što je možda posljednji komad slagalice majanskog propadanja je novootkriveno sušno razdoblje tijekom 11. stoljeća. Kako to istraživači opisuju: "Bila je to megasuša. Tako sušno razdoblje regija nije iskusila 2.000 godina". Nakon drugog vala suša više nije bilo majanskog oporavka i čudesnog povratka. Nakon drugog sušnog razdoblja, Maje su zauvijek izgubile svu svoju staru slavu.
express.hr
Međutim, sredinom devetog stoljeća nove ere počinje katastrofalni i strmoglavi pad nekad najmoćnije civilizacije. Zapanjujuće je i to što čak i nakon nekoliko desetljeća proučavanja, arheolozi nisu potpuno sigurno zašto su Maje propale, piše BBC. Dosadašnja istraživanja su pokazala da su Maje uživale neviđen rast između trećeg i devetog stoljeća i istovremeno su bilježili povoljne količine kiše. Isti arheološki zapisi kažu i da je početkom devetog stoljeća zabilježeno gotovo čitavo stoljeće dugotrajnih i čestih suša. Neka sušna razdoblja su trajala desetljećima. Sve to je bitno napomenuti zato što je Yucatanski poluotok, gdje su izgrađeni najveći majanski gradovi, vapnenačko područje gdje su rijeke i jezera prava rijetkost. Zbog toga su gradovi nastajali oko ponora u kojima se skupljala voda.
Otkako su istraživači prvi put otkrili sušna razdoblja, intrigiralo ih je kako se poklapaju sušna razdoblja i pad majanske civilizacije. Svima koji su ikad učili statistiku bi se sada upalila lampica i govorili bi da korelacija ne govori o uzročno-posljedičnim vezama, a i znanstvenici su imali takav stav. Imali su čak i dokaze, a ne samo teorije. Naime, iako je velika većina majanskih gradova djelomično ili potpuno nestala, neki gradovi nisu. Većina propadanja dogodila se u južnim majanskim teritorijima, gdje su današnji Belize i Gvatemala. Nešto sjevernije su majanski gradovi čak i počeli rasti. Znanstvenici su se pitali, ako je jug uništen zbog suša, kako je moguće da je sjever uživao u rastu? Možda i najveću pomutnju je bacio Chichen Itza, jedan od najvećih gradova u svjetskoj povijesti koji je nastao otprilike u to vrijeme.
Pojavile su se razne teorije, ali tek nedavna istraživanja možda će konačno rasvijetliti razloge pada Maja. Naime, u nedavno objavljenom istraživanju stoji da je čak i na sjevernom dijelu majanskog carstva došlo do zamjetnog opadanja broja stanovnika. Istraživači su se najviše morali oslanjati na datiranje radioaktivnim ugljenom i zapisima u kamenim kalendarima zato što su španjolski osvajači uništili sve majanske knjige. Znanstvenici su otkrili da je došlo do 70 postotnog smanjenja broja kalendarskih zapisa u drugoj polovici devetog stoljeća. Neki drugi dokazi pokazuju da je došlo i do značajnog smanjenja broja novih građevina što pokazuje da ni sjeverni dijelovi carstva nisu prošli neokrznuto kroz sušno stoljeće. Ipak, to nisu nove informacije.
Arheolozi već dulje vrijeme znaju da je sjever preživio, a Chichen Itza je dokaz toga. Ono što je otkriveno i što je možda posljednji komad slagalice majanskog propadanja je novootkriveno sušno razdoblje tijekom 11. stoljeća. Kako to istraživači opisuju: "Bila je to megasuša. Tako sušno razdoblje regija nije iskusila 2.000 godina". Nakon drugog vala suša više nije bilo majanskog oporavka i čudesnog povratka. Nakon drugog sušnog razdoblja, Maje su zauvijek izgubile svu svoju staru slavu.
express.hr
