Nova mjerenja pokazala su da unatoč protokolu iz Montreala, koji ograničava uporabu čitavog niza za ozon štetnih kemikalija, emisije ugljikovog tetraklorida (CCl4) i dalje nastavljene. Prema spomenutom protokolu i sporazumu, te emisije bi trebale iznositi čistu nulu, no NASA-ina mjerenja pokazala su kako se godišnje i dalje u atmosferu izbaci 39 kilotona ugljikovog tetraklorida, prenosi Huffington Post.
Prevedeno u postotke u odnosu na period prije zabrane, riječ je o razini od 30 posto emisija nego što je to bilo prije Montrealskog protokola. Stanje bi trebalo biti nula posto.
Navedeni protokol usvojen je 1987. godine te je bio usmjeren gašenju emisija koje štete ozonskom omotaču, uključujući i CCl4. Nakon 2007. godine preko 200 potpisnika tog protokola prijavilo je da nisu zabilježili emisije tih štetnih kemikalija u atmosferu.
No danas je stvarnost drugačija.
"Ne bismo trebali uopće vidjeti da se to događa. Sad je jasno da postoje nepoznata industrijska curenja, curenja iz kontaminiranih područja ili neki nepoznati izvori CCL4", ističe Quing Liang, atmosferski znanstvenik.
Ozonski omotač u stratosferi štiti živa bića na Zemlji od štetnog ultraljubičastog zračenja sunca, dok kemikalije štetne za taj omotač sezonski rade rupu u njemu iznad Antarktika. Taj poremećaj znanstvenici su prvi put primijetili još 1985. godine.
Iako su se stvari poboljšale od potpisivanja spomenutog protokola, ozonska rupa još i danas postoji. Prema procjeni NOAA, ako se emisije štetnih kemikalija i dalje nastave smanjivati, ozonski omotač će se u potpunosti oporaviti.
dnevnik.hr
Prevedeno u postotke u odnosu na period prije zabrane, riječ je o razini od 30 posto emisija nego što je to bilo prije Montrealskog protokola. Stanje bi trebalo biti nula posto.
Navedeni protokol usvojen je 1987. godine te je bio usmjeren gašenju emisija koje štete ozonskom omotaču, uključujući i CCl4. Nakon 2007. godine preko 200 potpisnika tog protokola prijavilo je da nisu zabilježili emisije tih štetnih kemikalija u atmosferu.
No danas je stvarnost drugačija.
"Ne bismo trebali uopće vidjeti da se to događa. Sad je jasno da postoje nepoznata industrijska curenja, curenja iz kontaminiranih područja ili neki nepoznati izvori CCL4", ističe Quing Liang, atmosferski znanstvenik.
Ozonski omotač u stratosferi štiti živa bića na Zemlji od štetnog ultraljubičastog zračenja sunca, dok kemikalije štetne za taj omotač sezonski rade rupu u njemu iznad Antarktika. Taj poremećaj znanstvenici su prvi put primijetili još 1985. godine.
Iako su se stvari poboljšale od potpisivanja spomenutog protokola, ozonska rupa još i danas postoji. Prema procjeni NOAA, ako se emisije štetnih kemikalija i dalje nastave smanjivati, ozonski omotač će se u potpunosti oporaviti.
dnevnik.hr
