Ne ispričati život naše pokojne Luce Fofić; kako se živi, kako se raduje, kako se bez kukanja i jadikovanja nosi s radošću križ života; bez poznavanja Tebe Luce i priče o Tvom životu, bili bismo zbilja uskraćeni.
A crtu o tvojoj veličini podvlačimo na kraju tvog ovozemaljskog života. Umrla si znakovito i simbolično u svitanje Uskrsa.
Za Tebe svi možemo reći da si bila uistinu velika. To je pokazao i naš posljednji ispraćaj s Tobom na rumbočkom groblju. Cijele rumbočke obitelji su Ti došle na sahranu, prepoznali su Tvoju veličinu u malenosti.
Iako su Ti najbliži rod sestrići, jer udavala se nisi, suze za Tobom pustili su mnogi, iako Ti u rodu nisu ništa.
Otišla si i uz pjesme crkvenog zbora, uz pozdrav s bijelim ružama.
Živjela si skromnim, jednostavnim, teškim, ali i lijepim životom. Bila si trećoredica, sakristanka, katehistica, pjevačica, učiteljica, prijateljica. Živjela si uistinu Evanđelje. Od tebe glava nikoga nije boljela. Imala si svoje dostojanstvo, svoj obraz-kako reče fra Andrija u svom govoru. Bila si osoba od povjerenja i starima i mladima.
Voljela si svoju župu, crkvu, fratre. Koliko si samo puta pripremila oltar za služenje sv. Mise; koliko si puta pomogla fratrima u sakristiji, s kolikom si ljubavlju podučavala mlade vjeronauku i poštenom životu!? Koliko si molitava izrekla za fratre, časne sestre, za župu, za mlade?! Koliko bolesnika si obišla!?
Dok Te zdravlje služilo, nije prošao ni jedan dan a da nisi vrijeme odvojila za sv. Misu, pa i po dva puta nedjeljom. Bilo nam je možda čudno zašto ostaješ na dvije mise. A danas, kad vidimo mnoge osobe koje nikako ne idu na misu, možda si baš za njih ostajala na dvije mise. Kad bismo Ti dolazili u posjet, zatekli bismo te kako u ruci držiš molitvenik i krunicu.
Od malena s teškim križem na leđima; rođena 1933., a već 1942. ostaješ bez oca koji je stradao od četnika. Već šest godina poslije umire Ti i majka. U međuvremenu obolijevaš od prehlade koju si zadobila čuvajući goveda na Raduši; upala si u ono Raduško jezero, i od tada na leđima nosiš grbu. Pričala si nam o tome često, kao i o drugim životnim teškoćama.
No, Tvoja priča nije bila jadikovanje, Ti nisi kukala, s osmjehom si kročila kroz život. Bila si velika kao mrav, gradila si kuću od svoje muke- kako reče fra Jure na posljednjem Tvom ispraćaju. Živjela si od svog rada, od pomoći svojih dobročinitelja i socijalne pomoćo. Bila si jako zahvalna svom narodu na iskazanoj pomoći i ljubavi. Tu zahvalnost si iskazivala molitvom i misom za svoje dobročinitelje. Bila si jedan od onih Isusovih učenika koji je znao prihvatiti pomoć i reći -hvala-.
Ostat će ono Tvoje mjesto u crkvenim klupama prazno; prvi red-prva stolica; sjećanje na Tebe i Tvoje štapove s kojima si dolazila do crkve, jastuci na kojima si sjedila i klečala.
Naš pogled zaustavio bi se često na Tebi, na Tvom ozarenom licu, na uzvraćenom osmjehu. I dalje će pogled letjeti na to mjesto, samo Tebe tu neće biti. Osjetit ćemo Tvoj osmjeh s neba, vjerujem iz društva sa svim svetima s kojima se sad nalaziš, a u nama će ostati sjećanje i uspomena na jednu veliku ljubav, na jednu nevinost koja je život svoj posvetila svom Bogu i svom narodu, svojoj župi.
Što još reći?! Hvala Ti, draga naše Luce, na svemu; na tvojoj borbenosti, savjetu, hrabrosti, na volji za životom, na stisku ruke, na ljubavi! Neka te Gospod nagradi vječnim životom!
Moli i dalje za nas, za svoju župu, fratre, za stare i mlade!
Počivaj u miru Božjem!
Tvoji Rumbočani
A crtu o tvojoj veličini podvlačimo na kraju tvog ovozemaljskog života. Umrla si znakovito i simbolično u svitanje Uskrsa.
Za Tebe svi možemo reći da si bila uistinu velika. To je pokazao i naš posljednji ispraćaj s Tobom na rumbočkom groblju. Cijele rumbočke obitelji su Ti došle na sahranu, prepoznali su Tvoju veličinu u malenosti.
Iako su Ti najbliži rod sestrići, jer udavala se nisi, suze za Tobom pustili su mnogi, iako Ti u rodu nisu ništa.
Otišla si i uz pjesme crkvenog zbora, uz pozdrav s bijelim ružama.
Živjela si skromnim, jednostavnim, teškim, ali i lijepim životom. Bila si trećoredica, sakristanka, katehistica, pjevačica, učiteljica, prijateljica. Živjela si uistinu Evanđelje. Od tebe glava nikoga nije boljela. Imala si svoje dostojanstvo, svoj obraz-kako reče fra Andrija u svom govoru. Bila si osoba od povjerenja i starima i mladima.
Voljela si svoju župu, crkvu, fratre. Koliko si samo puta pripremila oltar za služenje sv. Mise; koliko si puta pomogla fratrima u sakristiji, s kolikom si ljubavlju podučavala mlade vjeronauku i poštenom životu!? Koliko si molitava izrekla za fratre, časne sestre, za župu, za mlade?! Koliko bolesnika si obišla!?
Dok Te zdravlje služilo, nije prošao ni jedan dan a da nisi vrijeme odvojila za sv. Misu, pa i po dva puta nedjeljom. Bilo nam je možda čudno zašto ostaješ na dvije mise. A danas, kad vidimo mnoge osobe koje nikako ne idu na misu, možda si baš za njih ostajala na dvije mise. Kad bismo Ti dolazili u posjet, zatekli bismo te kako u ruci držiš molitvenik i krunicu.
Od malena s teškim križem na leđima; rođena 1933., a već 1942. ostaješ bez oca koji je stradao od četnika. Već šest godina poslije umire Ti i majka. U međuvremenu obolijevaš od prehlade koju si zadobila čuvajući goveda na Raduši; upala si u ono Raduško jezero, i od tada na leđima nosiš grbu. Pričala si nam o tome često, kao i o drugim životnim teškoćama.
No, Tvoja priča nije bila jadikovanje, Ti nisi kukala, s osmjehom si kročila kroz život. Bila si velika kao mrav, gradila si kuću od svoje muke- kako reče fra Jure na posljednjem Tvom ispraćaju. Živjela si od svog rada, od pomoći svojih dobročinitelja i socijalne pomoćo. Bila si jako zahvalna svom narodu na iskazanoj pomoći i ljubavi. Tu zahvalnost si iskazivala molitvom i misom za svoje dobročinitelje. Bila si jedan od onih Isusovih učenika koji je znao prihvatiti pomoć i reći -hvala-.
Ostat će ono Tvoje mjesto u crkvenim klupama prazno; prvi red-prva stolica; sjećanje na Tebe i Tvoje štapove s kojima si dolazila do crkve, jastuci na kojima si sjedila i klečala.
Naš pogled zaustavio bi se često na Tebi, na Tvom ozarenom licu, na uzvraćenom osmjehu. I dalje će pogled letjeti na to mjesto, samo Tebe tu neće biti. Osjetit ćemo Tvoj osmjeh s neba, vjerujem iz društva sa svim svetima s kojima se sad nalaziš, a u nama će ostati sjećanje i uspomena na jednu veliku ljubav, na jednu nevinost koja je život svoj posvetila svom Bogu i svom narodu, svojoj župi.
Što još reći?! Hvala Ti, draga naše Luce, na svemu; na tvojoj borbenosti, savjetu, hrabrosti, na volji za životom, na stisku ruke, na ljubavi! Neka te Gospod nagradi vječnim životom!
Moli i dalje za nas, za svoju župu, fratre, za stare i mlade!
Počivaj u miru Božjem!
Tvoji Rumbočani
