Događalo se to nerijetko da netko iz doma donese paket pun domaćih proizvoda koje su mu autobusom poslali u Split roditelji kako bi ta hrana zamijenila bar na dan onu iz menze. Dobro se sjećam, dvije tisuće i neke je to bilo kada me zovnuše prijatelji na gozbu u susjednu sobu u domu. Paket na stolu, a moj prijatelj iz njega vadi špek, kobasice, domaći kruh. Češnjak, kisele paprike, litru crnog vina, kolače i kavu - Frankovu slavnu ciglicu, te koju kutiju cigareta. Zjenice prisutnih se šire proporcionalno kao i nosnice, dok zazubice lagano rastu.
Nakon otvaranja paketa u roku od pola minute špek je bio narezan kao i kobasice, salata u tanjuru i gozba je krenula. Sve je počinjalo nekako spontano i s dozom stida, da bi se u navali gladi, koja je nerijetko bila stalna gošća doma, pretvorilo u blago rečeno bjesomučno žderanje uz laganu opijenost mirisima nikada zaboravljenog, privremeno napuštenog doma.
Bio je to svojevrstan ritual, i sljedovi jela su bili takvi i jelo se ritualno, naravno bez ikakvog prethodnog ritualnog pranja ruku. Na kraju bi zalili čašom crnog vina i „pristavili kavu“ koju smo pili i mezili kolače. Zapalila bi se cigara i nastao kratkotrajan muk, vjerojatno zbog želudca koji je tada imao posla više nego proteklih sedam dana. Na računalu bi pustili Matu Bulića ili neku drugog narodnog pjevača, čisto onako da sve liči kao da smo kod kuće. Tako je to bilo prvih par godina.
Znalo se na domskom balkonu i zafeštati uz električni roštilj na kojem se peklo sve i svašta i to pogotovo u ljetnim mjesecima. Stanari susjednih zgrada znali su da tzv. Domaši imaju gozbu i da će vjerojatno nakon gozbe bjesomučno s balkona urlikati dok netko ne nazove domskog portira ili u krajnjem slučaju policiju, ovisno o tome koliko se tu večer popilo alkohola.
U drugom domu u paljenju pravoga roštilja na ugljen koji je stajao ispred doma prednjačili su moji prijatelji iz Imotskog. Svatko bi dao po pedeset kuna ili koliko može i roštilj bi u trenu u proljetna i ljetna predvečerja širio miris pečenog mesa i ribe. Kupilo bi se i piva, jer valja sve to i zalit, a netko bi donio i šljivovice i loze, te vina - slavne imotske sorte Kujundžuše. Okrići, okrići, prigoriti će!!! Pajdo!!! – čulo se. Kao i ono :“Aj po jednu, đava odnija i prišu!“
Živilo se junački tih godina, a bilo je tu i scena koje se i danas prepričavaju sličnim onima iz Prosjaka i sinova kada Matan i njegovi jarani peku u sred parka janje… Bili su to lijepi dani, koji i danas negdje žive samo u drugačijem obliku.
I danas se dočekuju autobusi s domaćim specijalitetima i danas je na licima nekih ista ona radost koju smo mi osjećali s početka priče i koja nas je osim hrane koju smo blagovali duševno hranila i krijepila.
Žalosno je samo da to nije više priča studenata, nego i ostalih koji prevrću svaku kunu ili marku po džepu. Možda je tako i bolje, a možda i nije, ali valja se sjetiti zemljice koja nas je othranila i koja nas i sad hrani i to zahvaljujući autobusima i ostalim prijevoznim sredstvima ma gdje god mi bili. Ta povezanost sa zemljom iz koje sve niče i kojoj se sve vraća je neiscrpna tema, a zemlja šuti daje i uzima i traži slugu, a nikada gospodara…
Dražen Stojanović
Tekst nije lektoriran.
