Perverzija dominantne medijske prezentacije referenduma jest da se uporno prodaje priča kako se s jedne strane nalazi slaba simpatična manjina ljudi koji samo traže pravo da se vole, žive, budu sretni i ravnopravni ostalima, a s druge mračni moćnici, bespravni graditelji i kradljivci pjesama i logoa, koji drugima priječe bračnu sreću, i to samo kao prvi korak prema budućem ukidanju svih manjinskih i ljudskih prava, otvaranju logora i uvođenju teokracije talibanskog tipa u kojoj će sirotog Butkovića u Korizmi tjerati na 40-dnevni post o jeftinom kruhu i nebrendiranoj vodi, a Severinu zatočiti u konclogor ako samo jednom izostane sa svibanjskih pobožnosti. Istina je sasvim suprotna.
Kampanju “protiv” snažno gura mainstream – ključne figure političke, ekonomske, medijske i kulturne moći su na toj strani. Ministri su snimili propagandne spotove, valjda u vjeri da će neodlučni kad čuju Jovanovićevo zalaganje “protiv”, odmah zaokružiti ono što im je idol sugerirao. Vladin jutarnji bilten upregnuo je do kraja svoje isljedničke, klevetničke i demagoške potencijale, ističući kako su oni “uvijek na strani malog čovjeka”, iako su najbrutalniji telal neoliberalnog kapitalizma. Oni ne podupiru “protiv” jer su na strani slabijih, već jer su na strani jačih. Oni su uvijek, nepogrešivo na poziciji koju podržava američka i britanska ambasada. Mediji iz Kutlle/Pavić/Sanader/Ježić/Mudrinić inkubatora veliki su zagovornici teze kako je čvršća zaštita definicije braka kao zajednice žene i muškarca fašizam i povratak u kameno doba. Priheftao im se i veliki dio “kulturnog”, medijskog i estradnog establišmenta. Tobožnji pankeri na liniji vlasti i provladinih medija, korisnici gradskih stanova i povlaštenih parkirališnih mjesta, cijela kompradorska elita, posrednici stranih medija koji više od desetljeća kreteniziraju narod, pjevaljke i zvijezde sapunica, profesionalni borci za tuđa prava i kao šlag na kraju – ministar Jovanović, pozivaju nas ovih dana da glasujemo protiv, jer smo inače teški diskriminatori. Inflacija korištenja etikete “fašist”, koju i protivaši obilno rabe, kod nas odavno služi eliminiranju neistomišljenika iz rasprave bez potrebe da se iznose argumenti, jer s “fašistima” nema potrebe raspravljati. Na nedjeljnom referendumu demokratski se odlučuje o političkom pitanju, a ne o pitanju ljubavi i sreće. Inicijativa koja smatra da treba zadržati postojeću definiciju braka, štoviše zaštititi je od samovolje trenutne vlade koja bi za radikalno redefiniranje drevne institucije trebala imati veći legitimitet od četverogodišnjeg mandata dobivenog na drugim temama, uspjela je prikupiti golemi broj potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma oko toga da se postojeća zakonska definicija braka unese u Ustav, tj. onemogući da je se ubuduće olako mijenja.
Problem s većinom javnih zagovornika “protiv” je što ne govore o meritumu. Dakle ne argumentiraju tezu kako je tradicionalna institucija braka prevladana pa je se može proširiti i redefinirati, već optužuju neistomišljenike da su fašisti, kromanjonci, zatucani.
Uz najčešće isticanu, neistinitu tvrdnju da je brak temeljno ljudsko pravo, u kampanji se često koristio i orijentalistički, u osnovi rasistički argument: ne želimo biti u društvu istočnoeuropskih, siromašnih, zatucanih zemalja koje su ustavno definirale brak kao zajednicu žene i muškarca. Na stranu to što je još uvijek tek manjina “zapadnih” zemalja ozakonila gej-brakove, sve što dolazi sa Zapada ne mora nužno uvijek biti i dobro, o čemu najbolje svjedoče ideologije s početka prošlog stoljeća. Argument “progresa” igra na naivno, modernističko uvjerenje kako čovječanstvo neprekidno napreduje po jedinstvenoj crti, koju nužno treba slijediti. Ali ako usporedimo današnje stanje u Zapadnoj Europi s onim od prije par desetljeća, bismo li rekli da su izmjene zakona koji se tiču radnih i socijalnih prava napredak ili nazadak? Neistomišljenike se diskvalificiralo i kao “necivilizirane”. No budući da utemeljitelj filozofije povijesti Giambattista Vico tvrdi kako civilizacija počinje pojavom religije, pokapanja mrtvih i sklapanja braka između muškarca i žene, može li se razmrdavanje braka promatrati i kao anticivilizacijski čin? Otkud ta nagla, očajnička potreba za nečim što su donedavno isti ti krugovi ismijavali kao prevladanu zajednicu, kao puki “papir”? Kako to da im je brak danas jedini okvir za pravu ljubav? U kojem trenutku se od borbe za vlastito dostojanstvo i pravo na različitost prešlo na borbu za istost, tj. do jučer prezreni malograđanski ideal braka, djece, kućice s travnjakom? Uz pogrešnu premisu da se radi o kršenju ljudskih prava, a ne o tome treba li ili ne redefinirati jednu od temeljnih društvenih institucija, birače se plaši pitanjem – tko je sljedeći na redu?
Manjine, samohrani roditelji, ćelavi, itd., dovodeći tezu do apsurda. No pitanje bi se moglo i obrnuti pa reći: tko je sljedeći na odstrelu vladajuće oligarhije među onima koji se usude suprotstaviti uvezenoj liberalno-kapitalističkoj matrici dokidanja svih oblika tradicionalne zajednice i solidarnosti? Dokle će ići nametanje ideologije vladajuće klike većini, uz izliku tobožnje zaštite manjine? Može li se, jednako tako lupetati kako će nas, ako ovaj referendum ne prođe, ubrzo dovesti do toga da ćemo se sljedeći put morati braniti pravo na disanje zraka bez plaćanja naknade, ili pravo da se izjasnimo kao muškarac ili žena, a da nas se ne stigmatizira kao neandertalce ili naciste? Antiklerikalizam i površni antitradicionalizam milja iz kojeg je potekla većina naše “elite” prirodno se sljubio s recentnim zapadnim tendencijama, gdje se tolerira revolucioniranje svega, samo im ne diraj u kapital. Ostaje pitanje tko je tu iskoristio koga: jesu li profesionalni gej-aktivisti, za koje je nejasno tko ih je ovlastio da nastupaju u ime svih homoseksualaca, uvukli vladajuću kliku, ili je ona iskoristila njih za bitku koju će u nedjelju izgledno izgubiti. Nažalost, i nakon referenduma nastavit će se ideološki rat, u kojem će se, ionako oskudna društvena energija još dugo nepotrebno iscrpljivati.
