Sastajemo se kao i obično u Frankfurtskoj zračnoj luci. Šestero njemačkih planinara i alpinista, jedan Austrijanac i ja. Naš cilj je sveta japanska planina Mt. Fuji, najviši vrh Japana i jedan od najvećih vulkanskih vrhova na svijetu.
Mt. Fuji je visok 3.776 m, što je znatno niže od nekih vrhova na kojima smo bili do sada. No, sami vrh obložen je vulkanskom lavom, izuzetno strm i za to zahtijevan. Naš džinovski zrakoplov Japan Airlines-a uzlijeće i uzima smjer preko sjevera Sibira , spušta se prema Korejskome poluotoku, a zapovjednik leta nas obavještava da zaobilazimo zračni prostor Sjeverne Koreje, zatim u sami osvit dana prelijećemo Seul i nakon trinaest sati leta spuštamo se u tokijsku zračnu luku Haneda.
Japan, zemlja tehničkih čuda. Samo 15% površine Japana je iskoristivo. Sve ostalo su vulkanska brda. Zato je u Japanu sve skučeno. Zato Japan gradi umjetne otoke i poluotoke.
Velika zračna luka Haneda izgrađena je na umjetnom poluotoku u Tokijskom zaljevu. Ulaz u Japan je vrlo strog, uzima se otisak obadva kažiprsta i jedna slika. Odmah smo upozoreni na neke posebnosti. U Japanu nema rukovanja. Poštovanje se izražava naklonom glave, sklopljenih ruku. Poštenje je vrhovni zakon i kada nam blagajnik u mjenjačnici izbroji japanske jene, najveća bi uvreda za njega bila da pred njim mi još jednom brojimo. Ako je svijet u digitalizaciji unišao u 21. stoljeće, onda je Japan već u 22. stoljeću. U Japanu je sve digitalizirano. Poglavito promet. Niti u jedno prometno sredstvo ne možete unići bez prethodnih radnji na monitoru postaje. Isto je i s restoranima. Ovdje smo se koristili samo javnim prijevozom koji savršeno funkcionira i upoznali sve njegove prednosti. Niti jedna prijestolnica se ne može usporediti s Tokyem. Gledajući ga sa tornja visokog 400 m, moj kolega Nijemac je samo dodao da je Muenchen selo. Nevjerojatna je slika pulsirajućeg velegrada od 13 milijuna stanovnika, kada ujutro podzemnim i nadzemnim željeznicama desetine tisuća ljudi ide na posao. Željeznice su pravo savršenstvo. Vozimo se Shinkansen vlakovima 320 km/h. Radi se na projektu vlakova koji će voziti 650 km/h.
Otoci na kojima živi 127 milijuna stanovnika protežu se od juga prema sjeveru u dužini od 4 000 km. Japan je svoje glavne otoke povezao podvodnim tunelima u dužini od 350 km. Po svemu je drugačiji od ostatka svijeta pa i po prehrani. Veći dio svijeta danas je zbog nekvalitetne hrane zahvatila epidemija pretilosti. Prehrana u Japanu se zasniva na ribi i povrću i nema pretilosti. Glavna religija Japana je šintoizam, politeistička grana budizma, koja život iza smrti ostavlja kao tabu temu i ne govori o njoj. Uobičajeno je da svaka kuća ima mali hram u kojem drži pepeo umrlih. Djeluje to i psihološki. Obilazili smo brojne budističke i šintoističke hramove i gledali kako mladi ljudi, duboko uronjeni u molitvu stoje nepomično sklopljeni ruku.
Poštenje, red i rad su temelj ove države s najnižom stopom kriminaliteta na svijetu. Velika carska palača u Tokyu simbol je dinastije koja traje 2000 godina. Svi carevi su nakon smrti proglašavani bogovima. Teško je nabrojiti sve što se može vidjeti u Tokyu.
Mi krećemo prema području Kawaguchico u podnožje svete planine Mt.Fuji. Krećemo sa 230 m nadmorske visine i prvi dan se penjemo na 1450 m. Prenoćište u malim planinskim kamenim kućicama. Drugi dan stižemo na 2380 m. Treći dan se dižemo na 3100 m, uz velike napore jer je prvo padala kiša, pa kiša i snijeg i onda samo snijeg. U malim kamenim kućicama sve je minuciozno, a na nama sve mokro. Raspored ruksaka, kabanica, cipela itd., sve na svoje mjesto. Dobivamo vreće za spavanje obložene iznutra čistim bijelim plahtama, lancunima. Pa gdje toga ima. I skromna večera, povrće, riba, jedemo kao i svugdje sa štapićima. Te noći buđenje točno u ponoć, spremanje i kretanje po mrklom mraku prema vrhu. Svi imamo lampe na čelu. Prizor u noći je jeziv i fascinirajući. Po šintoističkoj vjeri na sami krater vulkana na kojem se nalazi hram treba stići prije izlaska sunca. Stotine ljudi ispred nas sa čeonim svjetiljkama diže se po sajli vertikalno po vulkanskom kamenju. Prizor kao da je netko stavio ljestve između zemlje i neba po kojima se ljudi penju ravno u nebo. Srećom prestaje snijeg, ali je vrlo hladno. Zrak je rijedak, teško se diše. U samu zoru stižemo na vrh. Tu je velebni šintoistički hram. Krater promjera jedan kilometar djeluje zastrašujuće. Nigdje mu dna. I mi se smjerno naklanjamo ispred hrama, slikamo i odmah zbog jakog vjetra i hladnoće krećemo naniže.
Narednih dana posjetili smo višemilijunske gradove Osaku, Nagoyu, Yokohamu i staru japansku prijestolnicu Kyoto s veličanstvenim hramovima, shogunskim i carskim palačama. I na kraju, ne možete doći u Japan, a ne posjetiti mjesto najveće tragedije našeg doba, Hiroshimu. Japan je bi sravnjen sa zemljom, na koljenima, i kome je trebalo isprobavanje bombe koja je ubila 230 000 ljudi. Možeš obići cijeli svijet i sve ili puno toga je isto. U Japanu je sve drugačije.
Mt. Fuji je visok 3.776 m, što je znatno niže od nekih vrhova na kojima smo bili do sada. No, sami vrh obložen je vulkanskom lavom, izuzetno strm i za to zahtijevan. Naš džinovski zrakoplov Japan Airlines-a uzlijeće i uzima smjer preko sjevera Sibira , spušta se prema Korejskome poluotoku, a zapovjednik leta nas obavještava da zaobilazimo zračni prostor Sjeverne Koreje, zatim u sami osvit dana prelijećemo Seul i nakon trinaest sati leta spuštamo se u tokijsku zračnu luku Haneda.
Japan, zemlja tehničkih čuda. Samo 15% površine Japana je iskoristivo. Sve ostalo su vulkanska brda. Zato je u Japanu sve skučeno. Zato Japan gradi umjetne otoke i poluotoke.
Velika zračna luka Haneda izgrađena je na umjetnom poluotoku u Tokijskom zaljevu. Ulaz u Japan je vrlo strog, uzima se otisak obadva kažiprsta i jedna slika. Odmah smo upozoreni na neke posebnosti. U Japanu nema rukovanja. Poštovanje se izražava naklonom glave, sklopljenih ruku. Poštenje je vrhovni zakon i kada nam blagajnik u mjenjačnici izbroji japanske jene, najveća bi uvreda za njega bila da pred njim mi još jednom brojimo. Ako je svijet u digitalizaciji unišao u 21. stoljeće, onda je Japan već u 22. stoljeću. U Japanu je sve digitalizirano. Poglavito promet. Niti u jedno prometno sredstvo ne možete unići bez prethodnih radnji na monitoru postaje. Isto je i s restoranima. Ovdje smo se koristili samo javnim prijevozom koji savršeno funkcionira i upoznali sve njegove prednosti. Niti jedna prijestolnica se ne može usporediti s Tokyem. Gledajući ga sa tornja visokog 400 m, moj kolega Nijemac je samo dodao da je Muenchen selo. Nevjerojatna je slika pulsirajućeg velegrada od 13 milijuna stanovnika, kada ujutro podzemnim i nadzemnim željeznicama desetine tisuća ljudi ide na posao. Željeznice su pravo savršenstvo. Vozimo se Shinkansen vlakovima 320 km/h. Radi se na projektu vlakova koji će voziti 650 km/h.
Otoci na kojima živi 127 milijuna stanovnika protežu se od juga prema sjeveru u dužini od 4 000 km. Japan je svoje glavne otoke povezao podvodnim tunelima u dužini od 350 km. Po svemu je drugačiji od ostatka svijeta pa i po prehrani. Veći dio svijeta danas je zbog nekvalitetne hrane zahvatila epidemija pretilosti. Prehrana u Japanu se zasniva na ribi i povrću i nema pretilosti. Glavna religija Japana je šintoizam, politeistička grana budizma, koja život iza smrti ostavlja kao tabu temu i ne govori o njoj. Uobičajeno je da svaka kuća ima mali hram u kojem drži pepeo umrlih. Djeluje to i psihološki. Obilazili smo brojne budističke i šintoističke hramove i gledali kako mladi ljudi, duboko uronjeni u molitvu stoje nepomično sklopljeni ruku.
Poštenje, red i rad su temelj ove države s najnižom stopom kriminaliteta na svijetu. Velika carska palača u Tokyu simbol je dinastije koja traje 2000 godina. Svi carevi su nakon smrti proglašavani bogovima. Teško je nabrojiti sve što se može vidjeti u Tokyu.
Mi krećemo prema području Kawaguchico u podnožje svete planine Mt.Fuji. Krećemo sa 230 m nadmorske visine i prvi dan se penjemo na 1450 m. Prenoćište u malim planinskim kamenim kućicama. Drugi dan stižemo na 2380 m. Treći dan se dižemo na 3100 m, uz velike napore jer je prvo padala kiša, pa kiša i snijeg i onda samo snijeg. U malim kamenim kućicama sve je minuciozno, a na nama sve mokro. Raspored ruksaka, kabanica, cipela itd., sve na svoje mjesto. Dobivamo vreće za spavanje obložene iznutra čistim bijelim plahtama, lancunima. Pa gdje toga ima. I skromna večera, povrće, riba, jedemo kao i svugdje sa štapićima. Te noći buđenje točno u ponoć, spremanje i kretanje po mrklom mraku prema vrhu. Svi imamo lampe na čelu. Prizor u noći je jeziv i fascinirajući. Po šintoističkoj vjeri na sami krater vulkana na kojem se nalazi hram treba stići prije izlaska sunca. Stotine ljudi ispred nas sa čeonim svjetiljkama diže se po sajli vertikalno po vulkanskom kamenju. Prizor kao da je netko stavio ljestve između zemlje i neba po kojima se ljudi penju ravno u nebo. Srećom prestaje snijeg, ali je vrlo hladno. Zrak je rijedak, teško se diše. U samu zoru stižemo na vrh. Tu je velebni šintoistički hram. Krater promjera jedan kilometar djeluje zastrašujuće. Nigdje mu dna. I mi se smjerno naklanjamo ispred hrama, slikamo i odmah zbog jakog vjetra i hladnoće krećemo naniže.
Narednih dana posjetili smo višemilijunske gradove Osaku, Nagoyu, Yokohamu i staru japansku prijestolnicu Kyoto s veličanstvenim hramovima, shogunskim i carskim palačama. I na kraju, ne možete doći u Japan, a ne posjetiti mjesto najveće tragedije našeg doba, Hiroshimu. Japan je bi sravnjen sa zemljom, na koljenima, i kome je trebalo isprobavanje bombe koja je ubila 230 000 ljudi. Možeš obići cijeli svijet i sve ili puno toga je isto. U Japanu je sve drugačije.
Petar Lovrić
