Prije mjesec i pol dana u časopisu Nature Communications objavljen je rad koji otvara novo poglavlje u terapijskim pokušajima oporavka mišićne funkcije kod pacijenata s paralizom uzrokovanom ozljedom leđne moždine.
Nepokretni Superman na respiratoru
Nekoliko milijuna ljudi na svijetu živi u kolicima, paralizirano zbog ozljede leđne (kralježnične) moždine. Toj brojci pridodaje se 250.000 do 500.000 novih slučajeva godišnje. Vodeći uzrok ozljede moždine je trauma kralježnice u prometnim nesrećama i nakon padova s visine. U povoljnijim ishodima, leđna moždina pretrpi 'potres' nalik potresu mozga - komociju i kontuziju, što su načelno situacije iza kojih je moguć oporavak.
Međutim, intenzivnije oštećenje, fizički prekid živčanih nastavaka u leđnoj moždini, ima za posljedicu trajnu paralizu mišića koji se nalaze ispod mjesta prekida. Štoviše, zbog paralize respiratornih mišića u više od polovice ozlijeđenih je onemogućeno i samostalno disanje: vjerojatno najpoznatija osoba paralizirana zbog ozljede vratne kralježnice nakon pada s konja bio je Christopher Reeve, glumac koji je filmski utjelovio Supermana. Takvi pacijenti su - osim za invalidska kolica - doživotno vezani i uz 'umjetna pluća', napravu za asistirano disanje (respirator), piše Igor Berecki za Bug.hr.
Hemidisekcija, regeneracija i rekuperacija
Nedavno objavljena studija koju je proveo tim neuroznanstvenika na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Case Western Reserve opisuje proceduru koja može stimulirati živčane stanice da unutar oštećene leđne moždine regeneriraju i potaknu na rast svoje dugačke ogranke (aksone), uz pojavu rekuperacije, oporavka funkcije živca.
Laboratorijskim štakorima je u ranoj životnoj dobi leđna moždina namjerno presječena napola na razini drugog vratnog kralješka (C2) - rječnikom neurokirurga, učinjena je parcijalna hemidisekcija moždine, čime je na umjetan način reproducirana ozljeda kakva nastaje kod traume kralježnice s prekidom kontinuiteta aksona od kojih je građena leđna moždina.
Tjednima i mjesecima potom, nakon što su štakori posve odrasli, a ozljeda i paraliza su postale trajne i kronične, provedena je terapijska procedura nakon koje se ovojnica aksona potpuno oporavila, a novoizrasli aksoni 'premostili' ozljedu, uz povratak funkcije mišića, uključujući i one respiratorne.
Inhibicija inhibitora: enzimom na proteoglikane
Time je po prvi puta uspješno i trajno obnovljeno disanje i dio funkcije 'ruku' (prednjih ekstremiteta) u slučajevima tzv. visoke cervikalne kronične paralize izazvane parcijalnim prekidom vratne leđne moždine.
Organizam svih kralježnjaka inače ima sposobnost poticanja regeneracije i izrastanja novih ogranaka aksona iz živčanih stanica koje su ostale netaknute ispod mjesta ozljede. Međutim, funkcionalnost tih novih živčanih ogranka je u fiziološkim uvjetima 'zagušena' snažnim inhibicijskim molekulama iz skupine proteoglikana.
Postupak koji je proveden na pokusnim štakorima iskorištava prirođenu sposobnost rasta novih aksona, ali uz korištenje jednostavne terapijske strategije: primijenjena je jednokratna injekcija kondroitinaze, enzima koji razgrađuje molekule proteoglikana i time poništava njihov inhibirajući učinak. Enzim se injicira u niže dijelove leđne moždine, gdje se nalaze zdrave i neoštećene motoričke stanice živaca iz kojih izrastaju aksoni i pružaju se do mišića za disanje, dijafragme i podlaktične muskulature.
Što starija ozljeda - to bolji rezultati
Interesantno, terapijski učinci enzima su u istraživanju bili znatno izraženiji kod životinja liječenih dugo nakon ozljede, nego onih koji su imale svježe ozlijeđenu moždinu. Što su životinje bili duže paralizirane, to su bili veći restorativni učinci kondroitinaze, čak i nakon godinu i pol dana nakon ozljede.
Za samo tjedan dana nakon primjene enzima, u oko 60% štakora su novi živci počeli obnavljati disajnu funkciju dijafragme koja je prethodno bila paralizirana nekoliko mjeseci, a dva tjedna iza terapije povratak funkcije disanja je registriran kod svih liječenih štakora. Štoviše, 70% ih je pri hodu počelo koristiti svoje prethodno paralizirane prednje noge. Rekuperativni učinci terapije nisu privremeni: oni u trenutku objave rezultata pokusa traju još uvijek, šest mjeseci nakon završetka primjene terapije.
Veliki optimizam kojega izražavaju autori istraživanja i neovisni recenzenti njihove studije potaknut je lakoćom kojom motorički dio živčanog sustava može prirodnim putem vratiti svoju funkcionalnost nekoliko mjeseci nakon ozbiljne ozljede leđne moždine, ukoliko se pravilnom primjenom enzima otklone inhibicijski učinci proteoglikana.
Istraživači najavljuju da namjeravaju unaprijediti ovaj režim liječenja kroničnih nepotpunih trauma kralježnice kako bi se moglo pokušati i kod ljudi provesti pokuse u obnovi motoričke funkcije nakon ozljede kralježnične moždine. Prva klinička istraživanja na ljudima planirana su u SAD za početak 2020. godine.
Nepokretni Superman na respiratoru
Nekoliko milijuna ljudi na svijetu živi u kolicima, paralizirano zbog ozljede leđne (kralježnične) moždine. Toj brojci pridodaje se 250.000 do 500.000 novih slučajeva godišnje. Vodeći uzrok ozljede moždine je trauma kralježnice u prometnim nesrećama i nakon padova s visine. U povoljnijim ishodima, leđna moždina pretrpi 'potres' nalik potresu mozga - komociju i kontuziju, što su načelno situacije iza kojih je moguć oporavak.
Međutim, intenzivnije oštećenje, fizički prekid živčanih nastavaka u leđnoj moždini, ima za posljedicu trajnu paralizu mišića koji se nalaze ispod mjesta prekida. Štoviše, zbog paralize respiratornih mišića u više od polovice ozlijeđenih je onemogućeno i samostalno disanje: vjerojatno najpoznatija osoba paralizirana zbog ozljede vratne kralježnice nakon pada s konja bio je Christopher Reeve, glumac koji je filmski utjelovio Supermana. Takvi pacijenti su - osim za invalidska kolica - doživotno vezani i uz 'umjetna pluća', napravu za asistirano disanje (respirator), piše Igor Berecki za Bug.hr.
Hemidisekcija, regeneracija i rekuperacija
Nedavno objavljena studija koju je proveo tim neuroznanstvenika na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Case Western Reserve opisuje proceduru koja može stimulirati živčane stanice da unutar oštećene leđne moždine regeneriraju i potaknu na rast svoje dugačke ogranke (aksone), uz pojavu rekuperacije, oporavka funkcije živca.
Laboratorijskim štakorima je u ranoj životnoj dobi leđna moždina namjerno presječena napola na razini drugog vratnog kralješka (C2) - rječnikom neurokirurga, učinjena je parcijalna hemidisekcija moždine, čime je na umjetan način reproducirana ozljeda kakva nastaje kod traume kralježnice s prekidom kontinuiteta aksona od kojih je građena leđna moždina.
Tjednima i mjesecima potom, nakon što su štakori posve odrasli, a ozljeda i paraliza su postale trajne i kronične, provedena je terapijska procedura nakon koje se ovojnica aksona potpuno oporavila, a novoizrasli aksoni 'premostili' ozljedu, uz povratak funkcije mišića, uključujući i one respiratorne.
Inhibicija inhibitora: enzimom na proteoglikane
Time je po prvi puta uspješno i trajno obnovljeno disanje i dio funkcije 'ruku' (prednjih ekstremiteta) u slučajevima tzv. visoke cervikalne kronične paralize izazvane parcijalnim prekidom vratne leđne moždine.
Organizam svih kralježnjaka inače ima sposobnost poticanja regeneracije i izrastanja novih ogranaka aksona iz živčanih stanica koje su ostale netaknute ispod mjesta ozljede. Međutim, funkcionalnost tih novih živčanih ogranka je u fiziološkim uvjetima 'zagušena' snažnim inhibicijskim molekulama iz skupine proteoglikana.
Postupak koji je proveden na pokusnim štakorima iskorištava prirođenu sposobnost rasta novih aksona, ali uz korištenje jednostavne terapijske strategije: primijenjena je jednokratna injekcija kondroitinaze, enzima koji razgrađuje molekule proteoglikana i time poništava njihov inhibirajući učinak. Enzim se injicira u niže dijelove leđne moždine, gdje se nalaze zdrave i neoštećene motoričke stanice živaca iz kojih izrastaju aksoni i pružaju se do mišića za disanje, dijafragme i podlaktične muskulature.
Što starija ozljeda - to bolji rezultati
Interesantno, terapijski učinci enzima su u istraživanju bili znatno izraženiji kod životinja liječenih dugo nakon ozljede, nego onih koji su imale svježe ozlijeđenu moždinu. Što su životinje bili duže paralizirane, to su bili veći restorativni učinci kondroitinaze, čak i nakon godinu i pol dana nakon ozljede.
Za samo tjedan dana nakon primjene enzima, u oko 60% štakora su novi živci počeli obnavljati disajnu funkciju dijafragme koja je prethodno bila paralizirana nekoliko mjeseci, a dva tjedna iza terapije povratak funkcije disanja je registriran kod svih liječenih štakora. Štoviše, 70% ih je pri hodu počelo koristiti svoje prethodno paralizirane prednje noge. Rekuperativni učinci terapije nisu privremeni: oni u trenutku objave rezultata pokusa traju još uvijek, šest mjeseci nakon završetka primjene terapije.
Veliki optimizam kojega izražavaju autori istraživanja i neovisni recenzenti njihove studije potaknut je lakoćom kojom motorički dio živčanog sustava može prirodnim putem vratiti svoju funkcionalnost nekoliko mjeseci nakon ozbiljne ozljede leđne moždine, ukoliko se pravilnom primjenom enzima otklone inhibicijski učinci proteoglikana.
Istraživači najavljuju da namjeravaju unaprijediti ovaj režim liječenja kroničnih nepotpunih trauma kralježnice kako bi se moglo pokušati i kod ljudi provesti pokuse u obnovi motoričke funkcije nakon ozljede kralježnične moždine. Prva klinička istraživanja na ljudima planirana su u SAD za početak 2020. godine.
