Znam i to da si usamljen dok su ti djeca Bog zna gdje po svijetu, a ti i žena ste kod kuće i živite najbolje što umijete i znate. Pogađa te nepravda koju su ti nanijeli, a šutio si i trpio dok su ti je činili. Njiva ti zbog toga danas stoji pomalo zapuštena, a i kuća polako propada, jer je prazna. Srce te boli i duša ti jeca, ali ne predaješ se. Radiš koliko možeš, jer navikao si na borbu i onda kada je ona najgrublja prema tvojima i tebi. Znaš da Bog sve vidi i da On najbolje zna. Natočiš jednu ljutu, zagledaš se u daljinu i iskapiš je, na sve samo otreseš glavom dok gledaš svijet i ljude oko sebe zbunjen. Ako tko „naleti“ i svrati, pitati ćeš je li gladan i treba li mu što, iako ga možda prvi put vidiš u životu. Stati ćeš, ispričati sve što umiješ i znaš, kao i uvijek nećeš se obazirati ni tko je ni što je, htjeti ćeš samo jedno da mu vidiš u očima je li čovjek, a i ako nije reći ćeš: “Njemu neka je na dušu.“ Veliko srce imaš zemljače, ali si mi malo i tvrdoglav, što nije loše, jer tvrdoglavost i upornost nekada idu pod ruku. Tvoja kotlina u tebi živi na neki čudan način, iako je zatvorena krije ljepotu, ona je kao tvoja duša i ona je tvoja duša. A u kotlini voda što teče i stoji kao i vrijeme u njoj. Ideologije odlaze i prolaze, ali ti si naučio biti čovjek od svojih djedova, a svoju djecu si naučio ono što su tebe stari naučili, pa zato i možeš druge gledati u oči bez srama. Ne brini se ništa, djeca te neće zaboraviti, a ni oni kojima si prijatelj. Tebi je teško i biti prijatelj, jer sumnjaš nakon toliko prevara da negdje i ima netko tko misli na tebe i tko te cijeni. Hvala ti što postojiš neznani heroju našega doba. Ostani jak i ostani svoj, znam izdržati ćeš sve i opet sa smiješkom na licu, radošću u srcu i suzom u oku dočekati bolja i sretnija vremena.
Puno pozdrava ti šaljem!
Dražen Stojanović
