Kada sam se prošle godine popeo na krov svijeta Himalaju, zahvalio sam se svojim njemačkim prijateljima alpinistima i rekavši im da je to kruna svih planinarskih uspona i da je to za mene kraj.
No, ipak već u ožujku telefonira Karl, voditelj svih naših ekspedicija i zove na još jedan podhvat života.
Odabrana ekipa, sponzori uplatili EUR 9.800, za osnove troškove. Ipak odbijam. Ali se javio prof. Herrmann( kojeg sam tri sata spuštao sa kratera vulkana El Teide, jer je dobio visinsku bolest) i piše " Petre trebamo te, ti vučeš grupu uvijek prema gore, a kada ustreba u stanju si drugima, kao meni, i život spasiti". I zbog toga ipak sam prihvatio poziv.
Sastanak u Zračnoj luci Frankfurt i sa Mongolian Airlines letimo prema Ulanbatoru. Uz dobre programe na zaslonima, te dobra jela i pića, 9 sati leta prošlo je brzo. Slijećemo u ranim jutarnjim satima. Franfurt smo napustili sa plus 35 ovdje samo šest. Dočekuje na naš mongolski vođa Mendilskhan, koje ćemo zvati samo Khan. Stasit plećat momak, pravi Mongol. Prvo mijenjamo eure u domaću valutu Tugrike. Neće više biti prilike za mjenjačnice, pa mijenjam 400 EUR -a. Za 1 EUR dobije se 2.800 Tugrika. Dobivam pravu hrpu novca 1 mil. i 120 tisuća Tugrika . Sjetih se svoje plaće u blagopokojnoj Jugi u desetinama bezvrijednih milijuna dinara. Mi nastavljamo let prema mjestu Ulgii u podnožje krova Mongolije. Nakon toga drndanje u nekom visokom ruskom kombi-u, da bi zadnju etapu od pet sati prešli na konjima. Da, Mongolija je to, a ovdje je konj zakon. Stigavši u bazni logor na konjima dva dana smo se penjali na najviši vrh Mongolije, ledenjak Khuiten.
Uslijedio je povratak u Ulanbator, da bi sljedećeg jutra sa 4 specijalna japanska terenca Lexus V8, namijenjenih baš za stepe i pustinje,krenuli kroz mongolske stepe. U tri smo se vozili mi, a četvrti je vozio 360 litara vode i oko 350 kg raznih namirnica. Jedan vozač je i kuhar i on će se brinuti o našoj ishrani. Malo nam poznata zemlja Mongolija posve je drugačija od ijedne druge zemlje na ovom planetu. Veličine pola Europe, u njoj živi svega 3 mil. stanovnika, od čega 40% živi pravim nomadskim životom u što ćemo se uvjeriti narednih dana. Zemlja sa 68 milijuna domaćih životinja . Zemlja sa 250 dana nebeskog plavetnila, takve čistoće zraka, kakve nema nigdje. Beskonačne stepske daljine, vidljivost stotine kilometara. I uvijek isti prizori. Ogromna stada ovaca, koza , goveda,konja, jakova, deva i po nekoliko tisuća. I bijele jurte, nomadski šatori u kojima ćemo mi naredna dva tjedna imati prenoćišta, Nakon što stada opasu određene površine, šatori, jurte se na devama i konjima sele u drugi kraj i tako nekoliko,puta godišnje. U našem prvom logoru domaćini nas ljubazno dočekuju i priređuju večeru, pravu mongolsku, od raznih vrsta životinjskog mesa. Za predjelo su nas poslužili sa sirevima od mlijeka konja, jakova i deva. Čistoća i urednost na zavidnoj visini. I tako je bilo stalno do našeg zadnjeg 8. logora. Doručak i ručak priređuje naš kuhar od zaliha koje vozimo, a večera kod naših domaćina. Svaki dan je na programu penjanje po fascinirajućim kanjonima, liticama i brdima.
I evo nas nakon tjedan dana putovanja nepreglednim stepama, konačno smo na rubu najčudovišnije pustinje na svijetu, pustinje Gobi. Tu su nam glavno prevozno sredstvo bile deve. Nevjerojatan prizor stada od 178 deva kod našeg pustinjskog domaćina. One služe za transport, daju mlijeku, vunu kojom se oblažu šatori kao izolacija, i meso. U pustinji Gobi život je nezamisliv bez deva. U to smo se sami uvjerili,naši šatori su bili dobro termoizolirani, pili smo devino mlijeko i na devama smo došli do samih pustinjskih brda. A čudovišna pustinja Gobi je slika površine nekog dalekog planeta. Nigdje nikakva života, a pješčana brda idu u nedogled. Nebo iznad je zbog čistoće zraka tamno plavo. A tek noću. Kakvi božanski prizori svemira sa silnim rojevima zvijezda koje se ne mogu vidjeti nigdje kao u pustinji Gobi. I tako uživajući u nevjerojatnim svemirskim prizorima stigli smo u našu najjužniju točku u blizini kineske granice. Uz sve ono što smo mogli kroz dva tjedna doživjeti, svu onu beskrajnu ljepotu, naš Khan nam je na povratku drugim pravcem u mongolsku metropolu htio pokazati i jednu tamnu stranu jedne mračne ideologije.
Kada je Mongolija postala Staljinov komunistički protektorat, njihova slavna povijest, povijest najvećeg carstva na svijetu za vladavine Džingis kana, bila je zabranjena, kao i njihova religija Budizam. Oko 800 budističkih hramova sravnjeno je sa zemljom, nakon što su opljačkani. Nekoliko ruševina smo na povratku posjetili. 30 000 budističkih svećenika je ili ubijeno ili umrlo u prisilnim logorima . Krvavi tragovi komunizma od kojih se ova predivna zemlja teško oporavlja. Njemačka financira deset projekata obnove kultulturne baštine Mongolije i zato su Nijemci u ovoj zemlji vrlo cijenjeni.To smo se uvjerili i nakon povratka u Ulanbator, gdje ekspediciji, koja je krenula od ledenjaka na sjeveru, tundrama, tajgama, stepama i pustinjom Gobi, dakle pet klimatsko vegetacijskih zona, priređena ceremonija zahvale. Bio sam neizmjerno ponosan da je na tu ceremoniju došao počasni konzul Hrvatske u Mongoliji, simpatični Bat Purevdagva, da pozdravi mene, jedinog Hrvata.
No, ipak već u ožujku telefonira Karl, voditelj svih naših ekspedicija i zove na još jedan podhvat života.
Odabrana ekipa, sponzori uplatili EUR 9.800, za osnove troškove. Ipak odbijam. Ali se javio prof. Herrmann( kojeg sam tri sata spuštao sa kratera vulkana El Teide, jer je dobio visinsku bolest) i piše " Petre trebamo te, ti vučeš grupu uvijek prema gore, a kada ustreba u stanju si drugima, kao meni, i život spasiti". I zbog toga ipak sam prihvatio poziv.
Sastanak u Zračnoj luci Frankfurt i sa Mongolian Airlines letimo prema Ulanbatoru. Uz dobre programe na zaslonima, te dobra jela i pića, 9 sati leta prošlo je brzo. Slijećemo u ranim jutarnjim satima. Franfurt smo napustili sa plus 35 ovdje samo šest. Dočekuje na naš mongolski vođa Mendilskhan, koje ćemo zvati samo Khan. Stasit plećat momak, pravi Mongol. Prvo mijenjamo eure u domaću valutu Tugrike. Neće više biti prilike za mjenjačnice, pa mijenjam 400 EUR -a. Za 1 EUR dobije se 2.800 Tugrika. Dobivam pravu hrpu novca 1 mil. i 120 tisuća Tugrika . Sjetih se svoje plaće u blagopokojnoj Jugi u desetinama bezvrijednih milijuna dinara. Mi nastavljamo let prema mjestu Ulgii u podnožje krova Mongolije. Nakon toga drndanje u nekom visokom ruskom kombi-u, da bi zadnju etapu od pet sati prešli na konjima. Da, Mongolija je to, a ovdje je konj zakon. Stigavši u bazni logor na konjima dva dana smo se penjali na najviši vrh Mongolije, ledenjak Khuiten.
Uslijedio je povratak u Ulanbator, da bi sljedećeg jutra sa 4 specijalna japanska terenca Lexus V8, namijenjenih baš za stepe i pustinje,krenuli kroz mongolske stepe. U tri smo se vozili mi, a četvrti je vozio 360 litara vode i oko 350 kg raznih namirnica. Jedan vozač je i kuhar i on će se brinuti o našoj ishrani. Malo nam poznata zemlja Mongolija posve je drugačija od ijedne druge zemlje na ovom planetu. Veličine pola Europe, u njoj živi svega 3 mil. stanovnika, od čega 40% živi pravim nomadskim životom u što ćemo se uvjeriti narednih dana. Zemlja sa 68 milijuna domaćih životinja . Zemlja sa 250 dana nebeskog plavetnila, takve čistoće zraka, kakve nema nigdje. Beskonačne stepske daljine, vidljivost stotine kilometara. I uvijek isti prizori. Ogromna stada ovaca, koza , goveda,konja, jakova, deva i po nekoliko tisuća. I bijele jurte, nomadski šatori u kojima ćemo mi naredna dva tjedna imati prenoćišta, Nakon što stada opasu određene površine, šatori, jurte se na devama i konjima sele u drugi kraj i tako nekoliko,puta godišnje. U našem prvom logoru domaćini nas ljubazno dočekuju i priređuju večeru, pravu mongolsku, od raznih vrsta životinjskog mesa. Za predjelo su nas poslužili sa sirevima od mlijeka konja, jakova i deva. Čistoća i urednost na zavidnoj visini. I tako je bilo stalno do našeg zadnjeg 8. logora. Doručak i ručak priređuje naš kuhar od zaliha koje vozimo, a večera kod naših domaćina. Svaki dan je na programu penjanje po fascinirajućim kanjonima, liticama i brdima.
I evo nas nakon tjedan dana putovanja nepreglednim stepama, konačno smo na rubu najčudovišnije pustinje na svijetu, pustinje Gobi. Tu su nam glavno prevozno sredstvo bile deve. Nevjerojatan prizor stada od 178 deva kod našeg pustinjskog domaćina. One služe za transport, daju mlijeku, vunu kojom se oblažu šatori kao izolacija, i meso. U pustinji Gobi život je nezamisliv bez deva. U to smo se sami uvjerili,naši šatori su bili dobro termoizolirani, pili smo devino mlijeko i na devama smo došli do samih pustinjskih brda. A čudovišna pustinja Gobi je slika površine nekog dalekog planeta. Nigdje nikakva života, a pješčana brda idu u nedogled. Nebo iznad je zbog čistoće zraka tamno plavo. A tek noću. Kakvi božanski prizori svemira sa silnim rojevima zvijezda koje se ne mogu vidjeti nigdje kao u pustinji Gobi. I tako uživajući u nevjerojatnim svemirskim prizorima stigli smo u našu najjužniju točku u blizini kineske granice. Uz sve ono što smo mogli kroz dva tjedna doživjeti, svu onu beskrajnu ljepotu, naš Khan nam je na povratku drugim pravcem u mongolsku metropolu htio pokazati i jednu tamnu stranu jedne mračne ideologije.
Kada je Mongolija postala Staljinov komunistički protektorat, njihova slavna povijest, povijest najvećeg carstva na svijetu za vladavine Džingis kana, bila je zabranjena, kao i njihova religija Budizam. Oko 800 budističkih hramova sravnjeno je sa zemljom, nakon što su opljačkani. Nekoliko ruševina smo na povratku posjetili. 30 000 budističkih svećenika je ili ubijeno ili umrlo u prisilnim logorima . Krvavi tragovi komunizma od kojih se ova predivna zemlja teško oporavlja. Njemačka financira deset projekata obnove kultulturne baštine Mongolije i zato su Nijemci u ovoj zemlji vrlo cijenjeni.To smo se uvjerili i nakon povratka u Ulanbator, gdje ekspediciji, koja je krenula od ledenjaka na sjeveru, tundrama, tajgama, stepama i pustinjom Gobi, dakle pet klimatsko vegetacijskih zona, priređena ceremonija zahvale. Bio sam neizmjerno ponosan da je na tu ceremoniju došao počasni konzul Hrvatske u Mongoliji, simpatični Bat Purevdagva, da pozdravi mene, jedinog Hrvata.
Petar Lovrić, mr. sc.
