Da bi čovjek imao svoje mišljenje danas nije dovoljno da postane samo konzument informacija koje su mu na svakom koraku prisutne, nego i da bude načitani kritičar stvarnosti i događanja oko sebe. Budući da smo u vremenu gdje je svatko stručnjak u svemu, čudi me ova kriza kod nas i šire. Najdraža su mi ona ispiranja usta uz kavu kada počnu padati komentari. Čudim se, a ujedno divim svim konobarima svijeta što sve njihove uši moraju čuti.
Nego sad nešto posve drugo. Zašto se ponavljat? Htjedoh vam ispričati o jednoj tako poznatoj stvari, koja uvijek ostane prešućena. Eto, podijelio bih je s vama. Čini mi se da svaki put kada naiđem negdje u Hrvatskoj ili bilo gdje u bijelom svijetu na nekoga iz BiH doživim isto. To isto jest da mi taj čovjek nakon kraćeg upoznavanja ispriča pola života i to onako usput.
Zanimljivo da pred totalnim strancem naši ljudi kao da nemaju tajni. Pričaju o svemu i svačemu. Ako su stariji pričaju o unucima i djeci, a ako su mlađi o svojim planovima, ostvarenjima i strahovima.
Otkud potreba da se sve ispriča i to čovjeku ni čije ime ne znaju, ne znam. Tko će znati? Kada bih sad krenuo pričati o svemu što sam usput čuo trebalo bi mi jedno mjesec dana, a možda i više da sve napišem. Od života koji je kod svih poprilično komičan i zgodan za ispričati mogle bi se napisati barem tri do četiri deblje knjige. Nikad mi nije bilo ih dosadno slušati, uvijek su mi izmamili osmijeh. Čini mi se da ne pričaju baš svakome o svome životu. Samo svojim zemljacima tj. onima koji su kao i oni imali sličnu sudbinu. U takvim razgovorima nisam se nikada puno otkrivao, nego sam poticao priču pitanjima i potpitanjima.
Veselili su me neobično ti trenutci i ti susreti. Učinilo mi se da je njihova priča puno zdravija i bolja od svih onih priča koje sam do sada čuo. I sigurno bolja i zdravija od priče nekih medija i od priče onih koji nam žele prodati svoju priču. Bolje rečeno prodati maglu.
Prodavača priče imate na svakom mjestu i u svakom trenutku. Njima bi valjalo poručiti da im priča ne „pali“! Ali oni neumorno pokušavaju. Povijest je također velika priča, ali u tu priču su utkane tisuće i milijuni priča i to onih čije ime nije nikada nitko ni zabilježio.
Pa eto, pokušavam hvatati te priče naših ljudi i sabrati ih na jedno mjesto, te pospremiti ih u škrinju zapisanog. Tko hoće da ispriča dobru priču, mora se naučiti slušati. A ovdje je kraj moje priče za ovaj put, morao sam taj fenomen ispričati, jer i a ja pričam ljudima koje ne znam. Pričam tebi koji ili koja sjediš ispred svoga računala i čitaš ove retke. I ti si kao i ja dio jedne velike priče, a i sam ili sama si priča za sebe.
Dražen Stojanović
