Tema natječaja za osnovnu školu glasila je „Nedjelja u mojoj obitelji“.
Na adresu HKZ Troplet i ove godine pristigao je veliki broj (više od 250) radova iz cijele BiH. Prosudbeno povjerenstvo pregledalo je sve pristigle radove koji su odgovarali uvjetima natječaja i odabralo najuspješnije u obje konkurencije.
Na ovom natječaju sudjelovala je učenica OŠ fra Jeronima Vladića Ripci Katarina Brković VIII.a i osvojila prvo mjesto i novčanu nagradu od 200.00 KM
Rezultati:
1. KATARINA BRKOVIĆ, 8. razred, Osnovna škola fra Jeronima Vladića Ripci, Prozor-Rama 2. ANJA VUKADINOVIĆ, 8. razred, Osnovna škola Vitez, Vitez 3. LUCIJANA RAGUŽ, 5. razred, Osnovna škola Stolac, Stolac Čestitamo Katarini !!!NEDJELJA U MOJOJ OBITELJI
Tople sunčane zrake mi dodiruju i škakljaju lice, otvaraju oči mame osmijeh. Uživam u toj toplini i nježnosti. Još mi nešto, jednako tako nježno, dotiče lice. Otvaram oči i vidim svoju mlađu sestru. Nevine oči bile su nekako uzbuđene i živahne, kosa raščupana, a male usnice razvučene u širok osmijeh. Iza rumenih, tankih usnica blistaju dva reda sitnih bijelih zubića. Čujem kako mi govori- Seko, seko! Probudi se! Jutro je! Jutros je nedilja! Nije mi se ustajalo i htjela sam ostati u krevetu onih slatkih „pet minuta“, ali pošto sam znala da je tata kod kuće htjela sam ga iznenaditi. Prije nego što sam ustala, čula sam kako se male bose nožice sitnim ubrzanim koracima spuštaju niza stubište. Ustanem, otvorim prozor i pustim u sobu one zrake sunca koje se nisu uspjele probiti kroz uski prozor i bijele zavjese. Svjež proljetni zrak brzo ispuni moj mali sobičak. Osjećam miris cvijeća i žubor potoka. Pijetao se glasa, a u predivnom ptičjem orkestru posebno se ističe zanosna pjesma slavuja kao najljepši zvuci violine. Nebo se modri kao ocean usred kojeg lagano plovi jedan tanki bijeli oblačak kao brod, ali mu, čini mi se, prijeti sudbina Titanica jer bi ga uskoro mogao iskidati proljetni vjetar. Zelena gusta trava prošarana je raznobojnim cvijećem i ukrašena kapljicama rose koje blistaju kao tisuće sitnih komadića zrcala. Između procjepa dvaju brjegova, dolje u dolini, kao najljepši smaragd, blistala zelenomodra površina jezera sred kojeg se ističe poluotočić s franjevačkim samostanom i crkvom Blažene Djevice Marije. Kad sam uspjela odlijepiti pogled od te rajske ljepote, počela sam se spuštati u dnevni boravak, duboko uvjerena da tata još nije ustao, ali sam se iznenadila, kad sam, nakon što sam se umila, počešljala i oprala zube, ušla unutra i zatekla seku u tatinu krilu dok je mama spremala doručak. Sjetila sam se da sam i ja, kad sam bila mala, imala istu naviku ili možda potrebu kao i seka, ali nisam bila zavidna i s osmjehom sam nazvala- hvaljen Isus! Vazda Isus hvaljen-odgovorio je tata i dodao šaljivo: - Je li se princeza naspavala?- - Dobro kako si. Oprosti tata što sam malo produžila spavanje. - Ma ništa ćeri, nedilja je pa šta fali ako si malo rastegla. Nije ni tata ustajo rano dok je bio mlađi. Sad mi je prešlo u naviku. Uskoro su stigli i ostali članovi obitelji, baka, djed i braco. Za vrijeme doručka iznosimo svoje planove za danas. Baka će platiti misu za pokojne, djed će otići do svog brata, mama do svoje mame, tata i brat do tetke… Svi imamo različite planove, različite osim u jednom- svi idemo na pučku misu. Dok smo išli prema crkvi, seka iznenada upita mamu. - Mama, mama! Zašto idemo na misu? To pitanje me vrati desetak godina unazad kad sam mami postavljala isto pitanje. Mama odgovara isto kao što je i meni odgovarala: - Na svetoj misi pronalaziš svoj mir. Bliža si Bogu nego ikad ranije. - Kako sam mu Mu blizu kad Ga ne vidim, zapita seka. - Možda ti Njega ne vidiš, ali On tebe, zasigurno, vidi, uvjerljivo odgovara mama. Nisam baš bila sigurna da je seka sasvim zadovoljna odgovorom, ali je prešla preko toga i postavila novo pitanje: - A što je to sveta misa? To pitanje nitko nije očekivao niti smo znali kako to najbolje dočarati malom djetetu. - Sveta misa je najveća dragocjenost koju kršćani, katolici imaju, odgovori mama mada nije bila sigurna da je to seka razumjela. I meni su te riječi, kada mi je mama kao maloj objašnjavala, bile nerazumljive i zbunjujuće. Danas, desetak godina kasnije, shvaćam da su istinitije nego bilo što drugo. Danas su mi te riječi puno jasnije i prihvatljivije. Brzo smo stigli pred crkvu gdje smo se susreli i pozdravili s nekim prijateljima i poznanicima. Misa je brzo počela. Za vrijeme mise seka je stalno razgledala kao da traži Božje lice, ali je šutjela. Za vrijeme propovjedi svećenik je govorio o čuvanju vjere i o tome što su sve naši stari preživjeli kako bi sačuvali vjeru. Pogled mi spontano pade na dvije starice koje su sjedile u neposrednoj blizini. Godine su im izborale lice i ruke, godine su im izbijelile kosu, ali im nisu izbijelile vjeru. Vjera im je istetovirana na rukama, vjera im se vidi u očima, vjera im se usjekla u srce. Dok skupa molimo i pjevamo, osjećam da smo svi jedno srce i jedna duša. Danas sam osjetila punim bićem ono o čemu mi je majka ranije govorila, ono za što sam prije bila mala; osjetila sam Božju prisutnost i mir. Poslije mise tata obično sa svojim društvom popije koje pivo, ali na ručak ne kasni jer je i za njega i za nas praznik kad smo, u rijetkim trenutcima, svi na okupu. Obiteljski ručak u punom sastavu je uistinu rijetka pojava budući da tata, kao i većima ljudi iz našeg sela, radi u Hrvatskoj, a kući dolazi samo vikendom, pa ni to nije uvijek. A kad se okupimo oko trpezarijskog stola, djed se prekrsti i moli za Božji blagoslov dok mi ostali pratimo i molimo zajedno s njim. Tako je bilo i te nedjelje i svi smo, u ugodnom obiteljskom ambijentu bili sretni i raspoloženi. I dok smo jeli, seka iznenada zastade, pogleda u djeda i upita: - Dide, šta Bog ruča? Čim se on 'rani? Djedu, sad ne znam je li ispala žlica iz ruke ili ju je on namjerno ispustio, ali je prilično zvučno klapnula u tanjuru da smo svi pogledali u tom pravcu. - Čim se Bog 'rani? – ponovi djed kao da traži vremena za razmišljanje i njegov pogled poče šetati od tate i mame preko svih ostalih kao da traži pomoć i na kraju se opet zaustavi na sekinim radoznalim dječjim očima. Još jednom pogleda tatu i mamu, obriše usta nadlanicom pa će mudro: Jedino, čime se Bog rani, je naša ljubav. Bez ljubavi nema ni Boga. Seka je nekoliko trenutaka zbunjeno gledala u djeda očito ne baš zadovoljna odgovorom dok se djed zadovoljno smješkao, a onda ponovno upita: - A što je to ljubav? Djed je upravo bio ponovno uzeo žlicu i zagrabio, a onda je ponovno spusti u tanjur, doduše, ovaj put ne tako bučno. - Ljubav – ponovi djed samo zadnju riječ. - Ljubav je … kad ti tata donese igračku, kad ti seka Katarina donese čokoladu, kad ti baba dadne bombona, kad ti mama napravi ručak ili kad te poljubi za laku noć. Ljubav je uvik kad jedni drugima činimo nešto lipo i dobro, a za to ne tražimo plaću. - I kad ja mami donesem drva, je li i to ljubav dide? - Tako je zlato didovo, nasmiješi se djed i pomilova je po kosi. Onda Bog samo posti kad mene braco naljuti i kad mi pojede pola čokolade. I kad ti mamu ne slušaš, dodade djed smješkajući se. - Ja uvijek slušam mamu… Tako smo pomalo čavrljali do kraja ručka pa i poslije molitve zahvalnice prvi se tata, a zatim svi ostali, premjesti u dnevni boravak. - E kad nam je ovako lijepo, sad bi nam i Katarina mogla pokazati svoje kuharske sposobnosti. Valjda je do sad naučila nešto skuhati. - Jest jaja na tri načina, „zlobno“ se našali braco. Svi se nasmijaše, a smijala sam se i ja. - Ako si mislio na palačinke, odma' ću ti napraviti, tata. - E baš na to sam mislio 'ćeri. - I ja ću vikala je seka, a i ostali su se pridružili osim djeda i bake. Kad sam napravila, pitala sam s čim ćete? Seka je rekla s kremom, mama s džemom od višanja… i s malo ljubavi, šalila se. Tati je bilo svejedno. - A ti, braco, s čim ćeš ti? - S kremom. - - Evo ti s bijelim, rekla sam i zamotala praznu palačinku. Kad je počeo jesti, kiselo je pogledao u mene, a zatim u palačinku. - Pa ovdje nama ništa, rekao je. - To ti je za ona jaja, rekla sam s osmijehom. I ostali su se smijali. Nastavili smo se tako šaliti i bilo nam je tako lijepo da su svi zaboravili na svoje jutrošnje planove. Sa sumrakom nebo pritisnuše sivi oblaci, a i naše raspoloženje se mijenjalo. I na naša lica pade neka sjena jer smo znali da tata mora ići na posao. Neko vrijeme ga neće biti i sigurno će nam puno nedostajati, ali smo već pomalo navikli na te rastanke, jedino je seka, kao i uvijek, grlila tatu i vikala. Tata, ostani, tata, nemoj ići. Tata bi je samo poljubio i brzo se okrenuo prije nego bi mahnuo, kao da želi sakriti svoju tugu zbog rastanka s nama.Katarina Brković
