Kruži oko Zemlje od pamtivijeka, ljudi ne mogu zamisliti pogled na noćno nebo bez Mjeseca i zbog toga oduvijek intrigira i privlači znanstvenike da o njemu doznaju što više. No, osim stručnih otkrića, uz njega se vežu i mnoge popularne “što-bi-bilo-kad-bi-bilo” teorije. A među njima su i odgovori na pitanje – što bi bilo sa Zemljom da Mjesec nikada nije ni nastao?
Mjesec je Zemljin prirodni satelit i najbliže nebesko tijelo čija je starost procijenjena na oko 4,5 milijardi godina, što je zapravo veoma slično “dobi” našeg planeta. Iako se može reći da je Mjesec ovdje praktički oduvijek, zapravo nema sigurnih objašnjenja kako je nastao. Postoji nekoliko teorija, među kojima su one da se formirao negdje drugdje u svemiru pa se naknadno “prikvačio” za Zemlju ili da je nastao spajanjem svemirskog kamenja i drugih čestica koje su kružile oko nje. Jedna je od najizglednijih, pak, teorija da je nebesko tijelo veličine planeta poput Marsaudarilo u Zemlju te da je oko nje tada počela kružiti veća količina odvojene mase iz koje se na kraju formirao Mjesec. Da se to nikada nije dogodilo, život na Zemlji bio bi znatno drugačiji. Jer iako planet “drži” satelit te utječe na njega svojom silom, i Mjesec ima velik utjecaj na Zemlju. On nije samo ukras na nebu i, da ga nema, posljedice bi bile goleme.
Svi koji već sada misle da im je dan od 24 sata prekratak teško bi se snašli bez Mjeseca jer bi u tom slučaju dan na Zemlji trajao samo šest do osam sati. Dan je, naime, razdoblje koje je potrebno planetu da se jednom okrene oko svoje osi. Zemlja se sada oko svoje osi rotira prema istoku, u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, i to brzinom od 1674 kilometra na sat kod ekvatora. Ta je brzina puno manja nego što bi bila da Zemlja nema satelit jer se rotacija znatno usporava zbog gravitacijske interakcije s Mjesecom. Najjednostavnije rečeno, Zemlja “vuče” Mjesec i drži ga u svojoj orbiti, no i Mjesec “vuče” Zemlju te je usporava. Da se naš planet kojim slučajem vrti brže, godina bi u prosjeku imala od 1100 do 1400 kraćih dana.
Zemlja se oko svoje osi vrti pod nagibom od 23,5 stupnja u odnosu na orbitalnu ravninu oko Sunca, a taj je kut već stotinama milijuna godina više-manje jednak te varira samo od 23 do 26 stupnja. Upravo Mjesec stabilizira Zemlju i zaslužan je za to što se više ne naginje, odnosno što ne mijenja znatno kut nagiba oko vlastite osi. A upravo stalni nagib Zemljine osi omogućuje stabilnu izmjenu četiriju godišnjih doba. Sunčeve zrake, naime, zbog “nagnutosti” padaju na različite dijelove Zemljine kugle pod različitim kutovima, no ti kutovi svake su godine u isto vrijeme jednaki. Kada je jedna polutka nagnuta prema Suncu, na njoj je ljeto, a druga polutka nagnuta je od Sunca i na njoj je zima. Da nagib Zemljine osi varira, ne bi bilo nikakvih pravila te možda uopće ne bi bilo godišnjih doba ili bi se ona ekstremno izmjenjivala, a puno bi drukčija bila i razdoblja izmjene ledenih doba u povijesti našeg planeta.
Iako ne proizvodi vlastitu energiju, Sunčeva se svjetlost reflektira s njegove površine te je Mjesec zato, nakon Sunca, najsjajnije nebesko tijelo te zapravo najveći izvor svjetlosti na noćnom nebu. Stoga nije teško zaključiti da bi noći na Zemlji, bez ikakvog umjetnog izvora svjetlosti, bile puno tamnije da nema Mjeseca. Pretpostavka je da bi se u tom slučaju ljudski vid drukčije razvio, odnosno da bi naš doživljaj mraka bio potpuno drukčiji, a neka nagađanja idu toliko daleko da se tvrdi kako bi cijela evolucija živog svijeta tekla potpuno drukčije bez Mjesečeve svjetlosti.
Jednim od najvažnijih događaja u procesu evolucije smatra se, naime, izlazak života iz vode na kopno. Bilo je to u geološkom razdoblju devonu, a do tada su na kopnu živjele samo biljke i beskralježnjaci. Vodozemci su bili prvi kralježnjaci koji su razvili sposobnost života na kopnu, no znanstvenici smatraju da bi puno kasnije izašli iz vode da nije bilo Mjesečeve svjetlosti koja im je pružala sigurnost u tamnim noćima.
Većina ljudi će na pitanje tko je odgovoran za plimu i oseku kao iz topa odgovoriti da je to Mjesec, pa je onda u tom slučaju logično da bi bez svog satelita Zemlja ostala i bez morskih mijena. Međutim, plimnu silu gravitacijskim privlačenjem vodenih masa uzrokuje i Sunce tako da bi Zemlja i bez Mjeseca imala plime i oseke, ali puno manje. Sunce je, naime, 27 milijuna puta masivnije od Mjeseca, no trebalo bi imati 64 milijuna puta veću masu od njega da bi imalo isti učinak na morske mijene kao Zemljin satelit. Ovako bi, bez Mjeseca, plime i oseke imale tek 40 posto jačine današnjih.
(Večernji List)
Mjesec je Zemljin prirodni satelit i najbliže nebesko tijelo čija je starost procijenjena na oko 4,5 milijardi godina, što je zapravo veoma slično “dobi” našeg planeta. Iako se može reći da je Mjesec ovdje praktički oduvijek, zapravo nema sigurnih objašnjenja kako je nastao. Postoji nekoliko teorija, među kojima su one da se formirao negdje drugdje u svemiru pa se naknadno “prikvačio” za Zemlju ili da je nastao spajanjem svemirskog kamenja i drugih čestica koje su kružile oko nje. Jedna je od najizglednijih, pak, teorija da je nebesko tijelo veličine planeta poput Marsaudarilo u Zemlju te da je oko nje tada počela kružiti veća količina odvojene mase iz koje se na kraju formirao Mjesec. Da se to nikada nije dogodilo, život na Zemlji bio bi znatno drugačiji. Jer iako planet “drži” satelit te utječe na njega svojom silom, i Mjesec ima velik utjecaj na Zemlju. On nije samo ukras na nebu i, da ga nema, posljedice bi bile goleme.
Svi koji već sada misle da im je dan od 24 sata prekratak teško bi se snašli bez Mjeseca jer bi u tom slučaju dan na Zemlji trajao samo šest do osam sati. Dan je, naime, razdoblje koje je potrebno planetu da se jednom okrene oko svoje osi. Zemlja se sada oko svoje osi rotira prema istoku, u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, i to brzinom od 1674 kilometra na sat kod ekvatora. Ta je brzina puno manja nego što bi bila da Zemlja nema satelit jer se rotacija znatno usporava zbog gravitacijske interakcije s Mjesecom. Najjednostavnije rečeno, Zemlja “vuče” Mjesec i drži ga u svojoj orbiti, no i Mjesec “vuče” Zemlju te je usporava. Da se naš planet kojim slučajem vrti brže, godina bi u prosjeku imala od 1100 do 1400 kraćih dana.
Zemlja se oko svoje osi vrti pod nagibom od 23,5 stupnja u odnosu na orbitalnu ravninu oko Sunca, a taj je kut već stotinama milijuna godina više-manje jednak te varira samo od 23 do 26 stupnja. Upravo Mjesec stabilizira Zemlju i zaslužan je za to što se više ne naginje, odnosno što ne mijenja znatno kut nagiba oko vlastite osi. A upravo stalni nagib Zemljine osi omogućuje stabilnu izmjenu četiriju godišnjih doba. Sunčeve zrake, naime, zbog “nagnutosti” padaju na različite dijelove Zemljine kugle pod različitim kutovima, no ti kutovi svake su godine u isto vrijeme jednaki. Kada je jedna polutka nagnuta prema Suncu, na njoj je ljeto, a druga polutka nagnuta je od Sunca i na njoj je zima. Da nagib Zemljine osi varira, ne bi bilo nikakvih pravila te možda uopće ne bi bilo godišnjih doba ili bi se ona ekstremno izmjenjivala, a puno bi drukčija bila i razdoblja izmjene ledenih doba u povijesti našeg planeta.
Iako ne proizvodi vlastitu energiju, Sunčeva se svjetlost reflektira s njegove površine te je Mjesec zato, nakon Sunca, najsjajnije nebesko tijelo te zapravo najveći izvor svjetlosti na noćnom nebu. Stoga nije teško zaključiti da bi noći na Zemlji, bez ikakvog umjetnog izvora svjetlosti, bile puno tamnije da nema Mjeseca. Pretpostavka je da bi se u tom slučaju ljudski vid drukčije razvio, odnosno da bi naš doživljaj mraka bio potpuno drukčiji, a neka nagađanja idu toliko daleko da se tvrdi kako bi cijela evolucija živog svijeta tekla potpuno drukčije bez Mjesečeve svjetlosti.
Jednim od najvažnijih događaja u procesu evolucije smatra se, naime, izlazak života iz vode na kopno. Bilo je to u geološkom razdoblju devonu, a do tada su na kopnu živjele samo biljke i beskralježnjaci. Vodozemci su bili prvi kralježnjaci koji su razvili sposobnost života na kopnu, no znanstvenici smatraju da bi puno kasnije izašli iz vode da nije bilo Mjesečeve svjetlosti koja im je pružala sigurnost u tamnim noćima.
Većina ljudi će na pitanje tko je odgovoran za plimu i oseku kao iz topa odgovoriti da je to Mjesec, pa je onda u tom slučaju logično da bi bez svog satelita Zemlja ostala i bez morskih mijena. Međutim, plimnu silu gravitacijskim privlačenjem vodenih masa uzrokuje i Sunce tako da bi Zemlja i bez Mjeseca imala plime i oseke, ali puno manje. Sunce je, naime, 27 milijuna puta masivnije od Mjeseca, no trebalo bi imati 64 milijuna puta veću masu od njega da bi imalo isti učinak na morske mijene kao Zemljin satelit. Ovako bi, bez Mjeseca, plime i oseke imale tek 40 posto jačine današnjih.
(Večernji List)
