Nastojeći odgovoriti na pitanje: „Kakav svijet želimo prenijeti djeci koja odrastaju?“, pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje, a kako je Papa najavio, prva inicijativa Svjetski dan djece obilježava se 25. i 26. svibnja. Tim povodom Katolički tjednik razgovarao je s Ivanom Šarčević, magistrom predškolskog odgoja.
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Gospođa Šarčević rođena je 4. svibnja 1987. u Prozoru. Pohađala je Osnovnu školu Fra Jeronim Vladić u Ripcima i Opću gimnaziju u Prozoru, a zatim je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu 2012. stekla zvanje magistre predškolskog odgoja.
Kao odgajateljica radila je u dječjim vrtićima u Dubrovniku i Zagrebu, a od 2016. zaposlena je u JU Dječji vrtić Ciciban u Prozoru.
Supruga je i majka troje djece te aktivna članica etnoskupine Čuvarice.
Poštovana gospođo Šarčević, papa Franjo je u prosincu 2023. najavio 1. svjetski dan djece koji će se proslaviti u Rimu 25. i 26. svibnja jer je želio malene staviti u središte. Je li svijet danas mjesto u kome postoji briga za dijete i gdje je ono u središtu?
Usvajanjem Konvencije o pravima djeteta 1989., ljudi su se ujedinili u želji da stvore svijet kakav zaslužuju djeca, svijet u kome će svakom djetetu biti osigurana jednaka prava, te će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u obitelji, biti sigurno i zaštićeno. Pitamo se je li svijet danas takvo mjesto. Djeca jesu naša budućnost, ali njihova budućnost se stvara danas i na nama je pružiti im priliku za bolje i sretnije odrastanje, da svijet zbilja bude mjesto na kome postoji istinska briga za svako dijete i njegovu dobrobit.
Danas moramo staviti dijete u središte svoga djelovanja, i kao roditelji i kao odgajatelji, kako bismo sutra imali zadovoljnu i sretnu odraslu osobu. Smatram kako se više trebamo voditi tim primarnim ciljem i istinski postati svijet koji brine o djeci i stavlja ih u središte, a često, nažalost, u životu posložimo drukčije prioritete. Kao što je i sam papa Franjo rekao da ne možemo biti sretni sami bez radosna dijeljenja svojih darova, dodala bih da ne možemo ni biti sretni ne dajući zaštitu malenima koji zaista jesu naša sadašnjost i budućnost i baš zbog toga bismo ih trebali puno više stavljati u središte ugrađujući im prave vrijednosti bez kojih neće moći biti sretni.
„Ovaj Dan djeci nudi mogućnost postati protagonistima kroz trenutke molitve, prijateljstva i formacije“, izjavio je kardinal José Tolentino de Mendonça, prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje, koji i organizira Svjetski dan djece. Kako dati djeci glavnu ulogu i razviti kod njih osjećaj sigurnosti kroz svakodnevne aktivnosti u obitelji i vrtiću/školi?
Sigurnost je primarna potreba svakog djeteta. Djeca moraju imati osjećaj sigurnosti u okruženju u kome borave, bilo vrtić/škola, bilo obitelj. Svako naše djelovanje treba biti usmjereno na to da se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno, a time i oni sami stvaraju pozitivnu sliku sebe samih, odnosno u ranoj dobi razvijaju samopoštovanje. Ako se dijete iz bilo kojeg razloga osjeća nesigurno, onda je u stanju stresa dokle god taj osjećaj traje. Odgajatelji djeci trebaju pristupati s uvažavanjem kako bi djeca razvila osjećaj vlastite vrijednosti. Djeca koja su sigurna u sebe, sposobnija su se nositi s različitim životnim situacijama.
Djeca se često ponašaju neprimjereno kada se moraju premjestiti iz svog dječjeg svijeta u svijet odraslih i zato je naša dužnost kao roditelja i kao odgajatelja poštivati njihov svijet, njihovu individuu, usmjeravajući ih kroz aktivnosti primjerene njihovim sposobnostima i interesima osiguravajući pozitivno i sigurno okruženje.
Primarna uloga obitelji je briga i odgoj djece, ali ne može se zanemariti činjenica da su danas brojne obitelji disfunkcionalne. Koliku ulogu danas u odgoju ima obitelj, a koliku vrtić i druge odgojno-obrazovne ustanove?
Obitelj je temelj djetetova postojanja i kao primarna zajednica, obitelj je ta koja kod djeteta razvija stavove intelektualnog, moralnog, tjelesnog, emocionalnog, estetskog i radnog odgoja i upravo o njoj ovisi kako će dijete shvaćati sebe i svijet oko sebe.
S obzirom na vrijeme koje djeca provode u vrtiću (od 4 do 10 sati dnevno) i u drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, odgajatelji koji su u izravnoj interakciji s djecom moraju biti svjesni svoje uloge u djetetovoj percepciji svijeta oko sebe kao i u ulozi cjelokupna djetetova razvoja. Obitelj i vrtić su mjesta gdje dijete stječe sigurnost, sliku o sebi, prolazi kroz proces prilagodbe na svijet koji ga okružuje i izgrađuje osobnost u užem i širem smislu. Najbolji rezultati sigurno će biti ukoliko su kompetencije roditelja i odgajatelja usklađene prema istom cilju za dijete i zbog toga je suradnja roditelja i predškolske ustanove veoma važna jer svi mi sudjelujemo u kreiranju ličnosti koja će jednoga dana svoje znanje prenositi na daljnje generacije.
Ukoliko dijete dolazi iz disfunkcionalne obitelji, uloga i odgovornost odgojno-obrazovne ustanove je itekako bitna i može biti ključna u daljnjem rastu i razvoju djeteta i njegove percepcije stvarnog svijeta oko sebe.
Kakva je komunikacija danas između roditelja i djece, u smislu međusobna poštovanja i tolerancije, i što se može učiniti kako bi se djeca kvalitetno „odgajala razgovorom“?
Komunikacija unutar međuljudskog odnosa povezana je s potrebom čovjeka da ostvari kontakt s drugim ljudima i tako dobije orijentaciju o sebi samome kao i osjećaj pripadnosti i povezanosti. Komunikacija bi uvijek trebala biti dvosmjerna, dakle trebamo i govoriti i slušati. Stavila bih naglasak na slušati što nam to djeca govore, unijeti se u njihov svijet. Nažalost, komunikacija među djecom i roditeljima je danas sve oskudnija što predstavlja veliki problem današnjice. Znamo da se temelj postavlja od samog djetinjstva i gradi se cijeli život, ali djeca su danas dosta prepuštena sebi zbog manjka vremena koje im roditelji pružaju radi suvremena načina života. Nepostavljanje zdravih granica kod djece, traženje i podvrgavanje različitim metodama u nadi da postanemo bolji roditelji, često nas dovede do jednog nezdravog odnosa i udaljavanja od djeteta. Pokazujući ljubav, nježnost, poštivanje i razumijevanje, dijete učimo da usvaja upravo te vrijednosti. Dakle, jedna zdrava komunikacija, bez forsiranja i nametanja nečega što je djeci nerazumljivo, stalni svakodnevni razgovor i komunikacija ključ su dobra odnosa, i djeteta i roditelja, a i djeteta i odgajatelja.
Svjetski dan djece prigoda je i za podizanje svijesti o djeci koja su doživjela nasilje, zlostavljanje, iskorištavanje i diskriminaciju. Koliko je ova pojava raširena u bh. društvu, odnosno poštuju li se prava djeteta?
Budući da je nasilje nad djecom, kako u svijetu, tako i u BiH sve više prisutno, od presudne je važnosti svakim danom na različite načine podizati svijest o toj temi. Nasilje ima razarajući utjecaj na djecu. Čini mi se koliko god se podiže svijest o tom problemu, sve je veća ravnodušnost među ljudima smatrajući da će taj problem netko drugi riješiti. Svaki pojedinac u djetetovoj okolini je dužan i odgovoran djelovati na dječju patnju jer smo svjesni da se djeca ne mogu sama izboriti i pomoći si. Nasilje nema samo negativan utjecaj na dobrobit obitelji i zajednica, ono uništava srž društva. Zbog toga, mehanizme koji postoje za koordinaciju i praćenje dječjih prava u Bosni i Hercegovini treba ojačati i uskladiti njihovo funkcioniranje diljem zemlje kako bi se snažnije ostvarila prava sve djece u BiH i dala veća sloboda pojedincu da reagira na svako zlostavljanje, patnju djeteta osiguravajući mu siguran i bezbrižan život.
Djeca kroz igru spoznaju sebe i svijet u kome odrastaju. Koliko je igra važna za izgradnju djeteta i koje su joj prednosti?
Igra je spontani i prirodni način izražavanja i učenja. Djeca kroz igru uče, otkrivaju, istražuju, upoznaju svijet oko sebe, ali spoznaju i sama sebe. Roditelji danas često potiču i neprestano zabavljaju djecu što može biti jako stresno i iscrpljujuće za roditelja. Umjesto stalne motivacije i stvaranja igre i zabave, trebamo osigurati djeci pristup našem životu i obavljanju kućanskih poslova i aktivnosti koje imaju jako puno zabave i poticaja za jedno dijete. Djeci je naš svijet privlačan, i ako uključimo dijete u njega od najranije dobi, učeći ga strpljivo i bez odustajanja, stvaramo mu veoma dobro okruženje za igru u kojoj istražuje sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti, kao i svijet oko sebe, gradeći pozitivnu sliku o sebi samome. Igra je djetetu dragocjena zbog samog procesa igranja koji može ostvarivati i usmjeravati po vlastitoj želji, a uz to zadovoljava svoju potrebu za druženjem i ostvaruje pravo na sudjelovanje s drugima.
Igra je snaga koja dijete vodi u nova otkrića i viši stupanj razvoja. Zato su roditelji i svaka odgojno-obrazovna ustanova u kojoj dijete provodi većinu svog vremena dužni stvoriti dobro stimulativno okruženje u kome će dijete biti što više i pokretu, a znamo da je najbolji stimulans boravak u prirodi koji im omogućuje pregršt igre i pokreta koji je, prema dr. Ranku Rajoviću, ključan da razvoj mozga bude u skladu s fiziologijom.
Kako najbolje voditi dijete kako bi odraslo u dobra čovjeka?
Svi bismo mi željeli odgojiti djecu da postanu sretni, zadovoljni, ali i dobri ljudi, a kako voditi dijete do tog cilja? Mislim da je to pitanje svima nama svaki dan nad glavom i da bi svaki roditelj volio imati odgovor na njega. Smatram da prvo mi kao roditelji, ali i kao odgajatelji u odgojno-obrazovnoj ustanovi, svojim primjerom možemo naučiti dijete istinskim životnim vrijednostima, da nas ne ponese suvremeni svijet sa svojim izazovima, da uvažavamo i cijenimo svakoga pojedinca. Kada bismo se svi držali Isusovih zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“ te „Ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga“ i kada bismo svi djelovali prema njima, odgovor na ovo pitanje bi nam svima bio jasan.
U životu mojih roditelja su ljubav, zajedništvo, međusobno razumijevanje i pouzdanje u Boga bile iskonske vrijednosti življenja i u meni su upravo te vrijednosti duboko usađene, i na tim temeljima želim odgajati svoju djecu, te se nadam da ću s Božjom pomoći u tome i uspjeti. Također, svoj profesionalni rad kao odgajatelj želim temeljiti na ovim, po meni, univerzalnim vrijednostima te usmjeravati „male“ ljude da postanu „veliki“ i dobri ljudi.
Kakva je, prema Vašem iskustvu, razina komunikacije djece s njihovim roditeljima i odgojiteljima danas u odnosu na prijašnja desetljeća?
Smatram da je razina komunikacije djece i s roditeljima i s odgajateljima na višem nivou nego što je to bilo u ranijim desetljećima. No, djeci se danas puno više poklanja pozornosti nego što je to bilo ranije pa samim tim je veća i odgovornost u postavljanju zdravih granica kako bi djeca spoznala ispravne vrijednosti. Djeca imaju pravo i potrebu za granicama i roditelji ih trebaju postaviti, ali u ozračju ljubavi i prihvaćanja, a ne u ozračju straha. Roditelji često miješaju pravo djece na odgoj bez batina, na pravo djece na odgoj bez granica, pa se postavljanje zdravih granica djeci otelo kontroli zbog čega djeca često dolaze u konflikte jer su naučeni da su oni ti koji odlučuju, da imaju kontrolu i da su moćniji od roditelja što ih ne čini niti sretnima niti zadovoljnima. I, naravno, takvo naučeno ponašanje pokušavaju nastaviti u odgojno-obrazovnoj ustanovi u koju su došli i nailazeći na otpor, ponekad je potrebno dosta vremena kako bi shvatili i prihvatili druge oblike odgoja koji, djelujući u ljubavi, na kraju rado prihvate stvarajući jedan lijep, iskren i suradljiv odnos i komunikaciju.
Koje su najčešće poteškoće i izazovi s kojima se odgajatelji danas susreću?
Prema dosadašnjim istraživanjima, odgajateljska profesija pokazala se iznimno stresnim zanimanjem. Najčešći stresori koji se javljaju su loša komunikacija s roditeljima i osjećaj podcijenjenosti. Iako svijest o ranom odgoju i obrazovanju raste, ipak ide sporo i teško. Postavljanje virtualnog svijeta prije stvarnog stvara sve veće probleme u našem poslu. Dijete dođe u vrtić u kome se prvi put susretne s autoritetom i igrom shodno dobi i često jedno takvo dijete može učiniti skupinu disfunkcionalnom te je potrebno puno rada, predanosti, žrtve uz neizostavnu dobru suradnju s roditeljima kako bi se postigao napredak i zadovoljile potrebe djeteta koje omogućuju ostvarivanje njegova punog potencijala.
Svako dijete kao individua je izazov na svoj način i bez obzira što djelujemo u skupini, svako od njih zahtijeva individualni pristup, kontinuirano opserviranje koje nam omogućuje uvid u djetetove sposobnosti, mogućnosti i potrebe prema kojima trebamo djelovati. Bez obzira na sve poteškoće na koje nailazimo kao odgajatelji, smatram da radimo zaista najljepši posao na svijetu u kome možeš živjeti sebe, i kao takvog djeca te prate. Ako djeci dajemo krila satkana od ljubavi, na tim krilima će se često svraćati k vama što i nama samima daje krila i vjetar u leđa da nastavimo što predanije i sa što većom ljubavlju raditi posao i njegovati poziv koji smo odabrali.
Najmanji mogu biti radosni prenositelji vjere. Koji bi bio najbolji način prenošenja dječici vjerskih postulata od najranije dobi?
Opet bih se vratila na obitelj koja je temelj svih vrijednosti. Ukoliko dijete u obitelji vidi i osjeti ljepotu vjere te prisutnosti Boga u životu svojih roditelja, smatram da će te vrijednosti nastaviti njegovati kroz život. Djeca trebaju osjetiti radost življenja vjere, kako bi vjera postala sastavni dio njihovih života. Na primjeren i djeci razumljiv način prenositi temelje vjere od najranije dobi stvorit će radosne prenositelje vjere kroz čitav život. Naravno, i u vrtiću kao i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama obilježavajući vjerske blagdane, kao i svakodnevnim primjerom Božje milosti i veličine koju djeci trebamo približiti igrom i aktivnostima prilagođenim njihovim mogućnostima i interesima učeći djecu važnosti vjere u životu pojedinca ne namećući im svoja uvjerenja, nego živeći ista.
Nedjelja.ba
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Gospođa Šarčević rođena je 4. svibnja 1987. u Prozoru. Pohađala je Osnovnu školu Fra Jeronim Vladić u Ripcima i Opću gimnaziju u Prozoru, a zatim je na Pedagoškom fakultetu u Sarajevu 2012. stekla zvanje magistre predškolskog odgoja.
Kao odgajateljica radila je u dječjim vrtićima u Dubrovniku i Zagrebu, a od 2016. zaposlena je u JU Dječji vrtić Ciciban u Prozoru.
Supruga je i majka troje djece te aktivna članica etnoskupine Čuvarice.
Poštovana gospođo Šarčević, papa Franjo je u prosincu 2023. najavio 1. svjetski dan djece koji će se proslaviti u Rimu 25. i 26. svibnja jer je želio malene staviti u središte. Je li svijet danas mjesto u kome postoji briga za dijete i gdje je ono u središtu?
Usvajanjem Konvencije o pravima djeteta 1989., ljudi su se ujedinili u želji da stvore svijet kakav zaslužuju djeca, svijet u kome će svakom djetetu biti osigurana jednaka prava, te će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u obitelji, biti sigurno i zaštićeno. Pitamo se je li svijet danas takvo mjesto. Djeca jesu naša budućnost, ali njihova budućnost se stvara danas i na nama je pružiti im priliku za bolje i sretnije odrastanje, da svijet zbilja bude mjesto na kome postoji istinska briga za svako dijete i njegovu dobrobit.
Danas moramo staviti dijete u središte svoga djelovanja, i kao roditelji i kao odgajatelji, kako bismo sutra imali zadovoljnu i sretnu odraslu osobu. Smatram kako se više trebamo voditi tim primarnim ciljem i istinski postati svijet koji brine o djeci i stavlja ih u središte, a često, nažalost, u životu posložimo drukčije prioritete. Kao što je i sam papa Franjo rekao da ne možemo biti sretni sami bez radosna dijeljenja svojih darova, dodala bih da ne možemo ni biti sretni ne dajući zaštitu malenima koji zaista jesu naša sadašnjost i budućnost i baš zbog toga bismo ih trebali puno više stavljati u središte ugrađujući im prave vrijednosti bez kojih neće moći biti sretni.
„Ovaj Dan djeci nudi mogućnost postati protagonistima kroz trenutke molitve, prijateljstva i formacije“, izjavio je kardinal José Tolentino de Mendonça, prefekt Dikasterija za kulturu i obrazovanje, koji i organizira Svjetski dan djece. Kako dati djeci glavnu ulogu i razviti kod njih osjećaj sigurnosti kroz svakodnevne aktivnosti u obitelji i vrtiću/školi?
Sigurnost je primarna potreba svakog djeteta. Djeca moraju imati osjećaj sigurnosti u okruženju u kome borave, bilo vrtić/škola, bilo obitelj. Svako naše djelovanje treba biti usmjereno na to da se djeca osjećaju sigurno i zaštićeno, a time i oni sami stvaraju pozitivnu sliku sebe samih, odnosno u ranoj dobi razvijaju samopoštovanje. Ako se dijete iz bilo kojeg razloga osjeća nesigurno, onda je u stanju stresa dokle god taj osjećaj traje. Odgajatelji djeci trebaju pristupati s uvažavanjem kako bi djeca razvila osjećaj vlastite vrijednosti. Djeca koja su sigurna u sebe, sposobnija su se nositi s različitim životnim situacijama.
Djeca se često ponašaju neprimjereno kada se moraju premjestiti iz svog dječjeg svijeta u svijet odraslih i zato je naša dužnost kao roditelja i kao odgajatelja poštivati njihov svijet, njihovu individuu, usmjeravajući ih kroz aktivnosti primjerene njihovim sposobnostima i interesima osiguravajući pozitivno i sigurno okruženje.
Primarna uloga obitelji je briga i odgoj djece, ali ne može se zanemariti činjenica da su danas brojne obitelji disfunkcionalne. Koliku ulogu danas u odgoju ima obitelj, a koliku vrtić i druge odgojno-obrazovne ustanove?
Obitelj je temelj djetetova postojanja i kao primarna zajednica, obitelj je ta koja kod djeteta razvija stavove intelektualnog, moralnog, tjelesnog, emocionalnog, estetskog i radnog odgoja i upravo o njoj ovisi kako će dijete shvaćati sebe i svijet oko sebe.
S obzirom na vrijeme koje djeca provode u vrtiću (od 4 do 10 sati dnevno) i u drugim odgojno-obrazovnim ustanovama, odgajatelji koji su u izravnoj interakciji s djecom moraju biti svjesni svoje uloge u djetetovoj percepciji svijeta oko sebe kao i u ulozi cjelokupna djetetova razvoja. Obitelj i vrtić su mjesta gdje dijete stječe sigurnost, sliku o sebi, prolazi kroz proces prilagodbe na svijet koji ga okružuje i izgrađuje osobnost u užem i širem smislu. Najbolji rezultati sigurno će biti ukoliko su kompetencije roditelja i odgajatelja usklađene prema istom cilju za dijete i zbog toga je suradnja roditelja i predškolske ustanove veoma važna jer svi mi sudjelujemo u kreiranju ličnosti koja će jednoga dana svoje znanje prenositi na daljnje generacije.
Ukoliko dijete dolazi iz disfunkcionalne obitelji, uloga i odgovornost odgojno-obrazovne ustanove je itekako bitna i može biti ključna u daljnjem rastu i razvoju djeteta i njegove percepcije stvarnog svijeta oko sebe.
Kakva je komunikacija danas između roditelja i djece, u smislu međusobna poštovanja i tolerancije, i što se može učiniti kako bi se djeca kvalitetno „odgajala razgovorom“?
Komunikacija unutar međuljudskog odnosa povezana je s potrebom čovjeka da ostvari kontakt s drugim ljudima i tako dobije orijentaciju o sebi samome kao i osjećaj pripadnosti i povezanosti. Komunikacija bi uvijek trebala biti dvosmjerna, dakle trebamo i govoriti i slušati. Stavila bih naglasak na slušati što nam to djeca govore, unijeti se u njihov svijet. Nažalost, komunikacija među djecom i roditeljima je danas sve oskudnija što predstavlja veliki problem današnjice. Znamo da se temelj postavlja od samog djetinjstva i gradi se cijeli život, ali djeca su danas dosta prepuštena sebi zbog manjka vremena koje im roditelji pružaju radi suvremena načina života. Nepostavljanje zdravih granica kod djece, traženje i podvrgavanje različitim metodama u nadi da postanemo bolji roditelji, često nas dovede do jednog nezdravog odnosa i udaljavanja od djeteta. Pokazujući ljubav, nježnost, poštivanje i razumijevanje, dijete učimo da usvaja upravo te vrijednosti. Dakle, jedna zdrava komunikacija, bez forsiranja i nametanja nečega što je djeci nerazumljivo, stalni svakodnevni razgovor i komunikacija ključ su dobra odnosa, i djeteta i roditelja, a i djeteta i odgajatelja.
Svjetski dan djece prigoda je i za podizanje svijesti o djeci koja su doživjela nasilje, zlostavljanje, iskorištavanje i diskriminaciju. Koliko je ova pojava raširena u bh. društvu, odnosno poštuju li se prava djeteta?
Budući da je nasilje nad djecom, kako u svijetu, tako i u BiH sve više prisutno, od presudne je važnosti svakim danom na različite načine podizati svijest o toj temi. Nasilje ima razarajući utjecaj na djecu. Čini mi se koliko god se podiže svijest o tom problemu, sve je veća ravnodušnost među ljudima smatrajući da će taj problem netko drugi riješiti. Svaki pojedinac u djetetovoj okolini je dužan i odgovoran djelovati na dječju patnju jer smo svjesni da se djeca ne mogu sama izboriti i pomoći si. Nasilje nema samo negativan utjecaj na dobrobit obitelji i zajednica, ono uništava srž društva. Zbog toga, mehanizme koji postoje za koordinaciju i praćenje dječjih prava u Bosni i Hercegovini treba ojačati i uskladiti njihovo funkcioniranje diljem zemlje kako bi se snažnije ostvarila prava sve djece u BiH i dala veća sloboda pojedincu da reagira na svako zlostavljanje, patnju djeteta osiguravajući mu siguran i bezbrižan život.
Djeca kroz igru spoznaju sebe i svijet u kome odrastaju. Koliko je igra važna za izgradnju djeteta i koje su joj prednosti?
Igra je spontani i prirodni način izražavanja i učenja. Djeca kroz igru uče, otkrivaju, istražuju, upoznaju svijet oko sebe, ali spoznaju i sama sebe. Roditelji danas često potiču i neprestano zabavljaju djecu što može biti jako stresno i iscrpljujuće za roditelja. Umjesto stalne motivacije i stvaranja igre i zabave, trebamo osigurati djeci pristup našem životu i obavljanju kućanskih poslova i aktivnosti koje imaju jako puno zabave i poticaja za jedno dijete. Djeci je naš svijet privlačan, i ako uključimo dijete u njega od najranije dobi, učeći ga strpljivo i bez odustajanja, stvaramo mu veoma dobro okruženje za igru u kojoj istražuje sebe, svoje sposobnosti i mogućnosti, kao i svijet oko sebe, gradeći pozitivnu sliku o sebi samome. Igra je djetetu dragocjena zbog samog procesa igranja koji može ostvarivati i usmjeravati po vlastitoj želji, a uz to zadovoljava svoju potrebu za druženjem i ostvaruje pravo na sudjelovanje s drugima.
Igra je snaga koja dijete vodi u nova otkrića i viši stupanj razvoja. Zato su roditelji i svaka odgojno-obrazovna ustanova u kojoj dijete provodi većinu svog vremena dužni stvoriti dobro stimulativno okruženje u kome će dijete biti što više i pokretu, a znamo da je najbolji stimulans boravak u prirodi koji im omogućuje pregršt igre i pokreta koji je, prema dr. Ranku Rajoviću, ključan da razvoj mozga bude u skladu s fiziologijom.
Kako najbolje voditi dijete kako bi odraslo u dobra čovjeka?
Svi bismo mi željeli odgojiti djecu da postanu sretni, zadovoljni, ali i dobri ljudi, a kako voditi dijete do tog cilja? Mislim da je to pitanje svima nama svaki dan nad glavom i da bi svaki roditelj volio imati odgovor na njega. Smatram da prvo mi kao roditelji, ali i kao odgajatelji u odgojno-obrazovnoj ustanovi, svojim primjerom možemo naučiti dijete istinskim životnim vrijednostima, da nas ne ponese suvremeni svijet sa svojim izazovima, da uvažavamo i cijenimo svakoga pojedinca. Kada bismo se svi držali Isusovih zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“ te „Ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga“ i kada bismo svi djelovali prema njima, odgovor na ovo pitanje bi nam svima bio jasan.
U životu mojih roditelja su ljubav, zajedništvo, međusobno razumijevanje i pouzdanje u Boga bile iskonske vrijednosti življenja i u meni su upravo te vrijednosti duboko usađene, i na tim temeljima želim odgajati svoju djecu, te se nadam da ću s Božjom pomoći u tome i uspjeti. Također, svoj profesionalni rad kao odgajatelj želim temeljiti na ovim, po meni, univerzalnim vrijednostima te usmjeravati „male“ ljude da postanu „veliki“ i dobri ljudi.
Kakva je, prema Vašem iskustvu, razina komunikacije djece s njihovim roditeljima i odgojiteljima danas u odnosu na prijašnja desetljeća?
Smatram da je razina komunikacije djece i s roditeljima i s odgajateljima na višem nivou nego što je to bilo u ranijim desetljećima. No, djeci se danas puno više poklanja pozornosti nego što je to bilo ranije pa samim tim je veća i odgovornost u postavljanju zdravih granica kako bi djeca spoznala ispravne vrijednosti. Djeca imaju pravo i potrebu za granicama i roditelji ih trebaju postaviti, ali u ozračju ljubavi i prihvaćanja, a ne u ozračju straha. Roditelji često miješaju pravo djece na odgoj bez batina, na pravo djece na odgoj bez granica, pa se postavljanje zdravih granica djeci otelo kontroli zbog čega djeca često dolaze u konflikte jer su naučeni da su oni ti koji odlučuju, da imaju kontrolu i da su moćniji od roditelja što ih ne čini niti sretnima niti zadovoljnima. I, naravno, takvo naučeno ponašanje pokušavaju nastaviti u odgojno-obrazovnoj ustanovi u koju su došli i nailazeći na otpor, ponekad je potrebno dosta vremena kako bi shvatili i prihvatili druge oblike odgoja koji, djelujući u ljubavi, na kraju rado prihvate stvarajući jedan lijep, iskren i suradljiv odnos i komunikaciju.
Koje su najčešće poteškoće i izazovi s kojima se odgajatelji danas susreću?
Prema dosadašnjim istraživanjima, odgajateljska profesija pokazala se iznimno stresnim zanimanjem. Najčešći stresori koji se javljaju su loša komunikacija s roditeljima i osjećaj podcijenjenosti. Iako svijest o ranom odgoju i obrazovanju raste, ipak ide sporo i teško. Postavljanje virtualnog svijeta prije stvarnog stvara sve veće probleme u našem poslu. Dijete dođe u vrtić u kome se prvi put susretne s autoritetom i igrom shodno dobi i često jedno takvo dijete može učiniti skupinu disfunkcionalnom te je potrebno puno rada, predanosti, žrtve uz neizostavnu dobru suradnju s roditeljima kako bi se postigao napredak i zadovoljile potrebe djeteta koje omogućuju ostvarivanje njegova punog potencijala.
Svako dijete kao individua je izazov na svoj način i bez obzira što djelujemo u skupini, svako od njih zahtijeva individualni pristup, kontinuirano opserviranje koje nam omogućuje uvid u djetetove sposobnosti, mogućnosti i potrebe prema kojima trebamo djelovati. Bez obzira na sve poteškoće na koje nailazimo kao odgajatelji, smatram da radimo zaista najljepši posao na svijetu u kome možeš živjeti sebe, i kao takvog djeca te prate. Ako djeci dajemo krila satkana od ljubavi, na tim krilima će se često svraćati k vama što i nama samima daje krila i vjetar u leđa da nastavimo što predanije i sa što većom ljubavlju raditi posao i njegovati poziv koji smo odabrali.
Najmanji mogu biti radosni prenositelji vjere. Koji bi bio najbolji način prenošenja dječici vjerskih postulata od najranije dobi?
Opet bih se vratila na obitelj koja je temelj svih vrijednosti. Ukoliko dijete u obitelji vidi i osjeti ljepotu vjere te prisutnosti Boga u životu svojih roditelja, smatram da će te vrijednosti nastaviti njegovati kroz život. Djeca trebaju osjetiti radost življenja vjere, kako bi vjera postala sastavni dio njihovih života. Na primjeren i djeci razumljiv način prenositi temelje vjere od najranije dobi stvorit će radosne prenositelje vjere kroz čitav život. Naravno, i u vrtiću kao i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama obilježavajući vjerske blagdane, kao i svakodnevnim primjerom Božje milosti i veličine koju djeci trebamo približiti igrom i aktivnostima prilagođenim njihovim mogućnostima i interesima učeći djecu važnosti vjere u životu pojedinca ne namećući im svoja uvjerenja, nego živeći ista.
Nedjelja.ba
