Više od pet milijuna posjetitelja poznate minhenske pivske manifestacije popit će u dva i pol tjedna oko sedam milijuna litara piva, a od toga će najviše profitirati samo šest pivovara koje imaju pravo prodaje na Oktoberfestu, piše tportal.hr.
Hrvatski turistički sektor posljednjih je godina procvjetao pod navalom gostiju čija brojka godišnje, prema službenim statističkim podacima, prelazi 15 milijuna. Iako je velika većina njih stisnuta uzduž jadranske obale i to u dva i pol ljetna mjeseca, ako zamislimo da otprilike trećina tog broja u samo dva i pol tjedna posjeti tridesetak šatora na jednoj ledini u Münchenu, dobit ćemo osjećaj o kakvoj se manifestaciji radi kad se spomene Oktoberfest.
Najveća svjetska pivska priredba koja se ove godine održava 184. put, otvorena je prije nekoliko dana, a završava se 3. listopada. Zlatna boja piva koje se tradicionalno toči u litrene krigle, proteklih je godina malo potamnila pa se čini da je zlatno doba Oktoberfesta dio prošlosti. Ako se izuzme 2001. godina kad je neposredno nakon terorističkih napada u Sjedinjenim Američkim Državama najveću svjetsku pivsku manifestaciju posjetilo 5,5 milijuna ljudi, lanjski je sajam bio najlošije posjećen još od 1980. godine, kad je čak i sam Oktoberfest bio metom terorističkog napada u kojem je stradalo više od 200 ljudi.
Prema brojkama objavljenim na službenim internetskim stranicama pivskog festivala, lani je u dva i pol tjedna u pivu uživalo 5,6 milijuna posjetitelja, nekih 300 tisuća manje nego u 2015. godini. Najviše ljudi dolazilo se veseliti pivu sredinom osamdesetih godina kad je manifestaciju u Münchenu znalo posjetiti i više od sedam milijuna gostiju. Ono što je interesantno, a svakako i dobra vijest za pivovare, jest da se tada pilo manje nego što se pije danas.
Do početka ovog milenija konzumacija piva na Oktoberfestu se uglavnom držala oko 5 do 5,5 milijuna litara tijekom njegova trajanja. S dolaskom novog tisućljeća količina ispijenog piva raste unatoč činjenici da broj posjetitelja ili stagnira ili, kao što smo napomenuli, posljednjih godina čak i blago pada (brojke nisu izravno usporedive jer se trajanje Oktoberfesta razlikuje za dan ili dva od godine do godine). Tako je od 2010. godine samo 2013. i 2016. konzumacija bila manja od sedam milijuna litara pive (redom 6,7 i 6,1 mil.) Organizatori se, stoga, s pravom nadaju da bi i ove godine Bavarci i njihovi gosti mogli popiti i više od sedam milijuna litara piva.
I dok brojke posjetitelja i količina ispijenog piva još pomalo i osciliraju između godina, nesmiljeni nezaustavljivi rastući trend ima ona najvažnija brojka: cijena piva. Krigla od litre (popularni Maß) u posljednjih gotovo pedeset godina za koje se daju podaci na stranicama Oktoberfesta, u samo jednom jedinom slučaju nije poskupjela između dvije instance festivala. Kuriozitet je zabilježen 2002. i 2003. godine kad se obje godine cijena krigle kretala u rasponu od 6,3 do 6,8 eura (2002. godina je bila prijelomna godina kad su nakon njemačkih maraka uvedeni euri). U svim drugim slučajevima, još od 1971. godine, cijena litre piva je svakog idućeg Oktoberfesta bila viša.
Ove godine će tako posjetitelji za kriglu piva plaćati između 10,60 i 10,95 eura, dok je lani donja granica bila 10,40, a gornja 10,70 eura. Lako je stoga izračunati da bi samo od ispijenog piva, ispune li se očekivanja od sedam milijuna litara konzumiranog hmeljskog napitka, na Oktoberfestu pivovare trebale zaraditi sedamdesetak milijuna eura. A taj će se profit podijeliti na samo šest proizvođača piva.
Prema odredbama minhenskog gradskog vijeća pravo prodaje pive na Oktoberfestu imaju samo etablirane pivovare s područja grada Münchena. U praksi to znači da već desetljećima na Oktoberfestu caruje šest pivovara, udruženih u Klub minhenskih pivovara. One za potrebe Oktoberfesta proizvode posebnu vrstu piva strogo poštujući legendarni njemački zakon o čistoći piva koji potječe iz 1516. godine. Nekad se posluživalo ožujsko pivo (pivo proizvedeno u ožujku, op. u.) tamnije boje da bi se receptura u međuvremenu malo prilagodila i danas je to svijetlo pivo koje u postotku ima nešto više alkohola od uobičajenih piva ovih proizvođača.
U praksi to također znači i da revolucija malih neovisnih tzv. craft pivovara koja je posljednjih desetak godina obilježila mnoga svjetska tržišta, neće imati utjecaja na Oktoberfest jer je riječ o malim proizvođačima skromnih količina koji, uz to, u izradi svojih proizvoda nerijetko proširuju recepturu izvan okvira spomenuta zakona. Sedamdesetak milijuna eura tako će podijeliti pivovare: Löwenbräu, Spaten-Franziskaner-Bräu, Paulaner, Hacker-Pschorr, Augustiner-Bräu te Staatliches Hofbräuhaus in München.
Spomenuti oligopol je, zapravo, još i uži jer dio pivovara ima zajedničke konačne vlasnike. Pivovare Löwenbräu i Spaten čije glavne marke piva proizlaze iz njihovih imena (Löwenbräu, Spaten, Franziskaner), dio su najveće svjetske pivske grupe Anheuser-Busch InBev. Te dvije pivovare spojile su se još 1997. godine, da bi 2003. postale dio InBeva, odnosno tadašnjeg Interbrewa pod čijim je okriljem jedno vrijeme bila i Zagrebačka pivovara. Interbrew se kasnije spojio s latinoameričkim AmBevom, a 2005. je preuzeo sjevernoamerički Anheuser-Busch te je s lanjskim preuzimanjem kompanije SABMiller formirana današnja megapivovara.
Dio nešto veće grupe su i pivovare Paulaner i Hacker-Pschorr. Ljetošnje preslagivanje unutar korporacije Brau Holding International, pod kojom se nalazi još desetak njemačkih pivovara, stavilo je ove dvije kompanije u grupu Paulaner Breuerei.
Tijekom ljeta došlo je i do prilagođavanja vlasničkih udjela i dok je vlasništvo dosad bilo gotovo polovično raspoređeno između minhenske poduzetničke grupe Schörghuber (koja se bavi još i nekretninama, ugostiteljstvom i proizvodnjom hrane) te poznate nizozemske pivovare Heineken, sada su udjeli raspoređeni tako da Schörghuber grupa drži 70 posto, a Heineken 30 posto dionica. Heineken grupa je, inače, drugi po veličini svjetski proizvođač piva, a u njoj kontrolni vlasnički udio od 25 posto drži Charlene de Carvalho-Heineken, jedna od najbogatijih žena u Europi čija se imovina procjenjuje na više od 10 milijardi dolara.
Titulu pravih minhenskih pivovara na Oktoberfestu tako zapravo brane samo dvije pivovare. Augustiner-Bräu ponosi se titulom najstarije minhenske neovisne pivovare, a danas se nalazi u većinskom vlasništvu fondacije Edith-Haberland-Wagner nazvane po posljednjoj članici obitelji Wagner koja je desetljećima vodila pivovaru. Manjinski vlasnički udio drži minhenska obitelj Inselkammer.
Najmanja od svih pivovara koje smiju prodavati pivo na Oktoberfestu je Staatliches Hofbräuhaus, a riječ je o pivovari u državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu njemačke savezne pokrajine Bavarske. Proizašla iz nekadašnje kraljevske pivovare, ona kontrolira nekoliko popularnih pivnica u Münchenu, ali je i vrlo aktivna u prodaji svojeg brenda diljem svijeta.
Iako se četiri od njih šest nalaze unutar ogromnih multinacionalnih kompanija, sve pivovare koje imaju pravo točiti i prodavati pivo na najvećem svjetskom pivskom festivalu, veličinom i proizvodnjom spadaju otprilike u rang pivovara koje ima Hrvatska, dakle od oko pola milijuna hektolitara godišnje, što bi bilo u rangu proizvodnje koju je imala negdašnja Karlovačka pivovara, do milijun ili dva hektolitara što je u rangu Zagrebačke pivovare. Sve je to ionako tek kap u pivskom moru kojim plove Anheuser-Busch InBev i Heineken.
Zarada na Oktoberfestu, naravno, nije ograničena samo na prodaju piva, no tu u priču ulaze i drugi poduzetnici. Prema službenim podacima s internetskih stranica grada Münchena, lani je uz pivo prodano i više od 366 tisuća pečenih pilića, gotovo 152 tisuće pari kobasica, oko 67 tisuća bunceka, a konzumirano je i 109 volova na ražnju. Tu treba dodati i zaradu od suvenira, smještaja, prijevoza i svega ostalog što ide uz turističku ponudu. Interesantno je da je Oktoberfest, unatoč svojoj međunarodnoj popularnosti poprilično domaćinska manifestacija i tek petina gostiju su pivopije iz inozemstva.
I iako brojke pokazuju da mu popularnost posljednjih godina malo jenjava, spremnost posjetitelja da uživaju u napitku koji se spravlja po recepturi staroj više od 500 godina, na festivalu koji je star više od dvjesto godina, pokazuje da se minhenske pivovare ne moraju bojati prekidanja tradicije. Bilo da se radilo o ispijanju piva, bilo dobroj zaradi.
Hrvatski turistički sektor posljednjih je godina procvjetao pod navalom gostiju čija brojka godišnje, prema službenim statističkim podacima, prelazi 15 milijuna. Iako je velika većina njih stisnuta uzduž jadranske obale i to u dva i pol ljetna mjeseca, ako zamislimo da otprilike trećina tog broja u samo dva i pol tjedna posjeti tridesetak šatora na jednoj ledini u Münchenu, dobit ćemo osjećaj o kakvoj se manifestaciji radi kad se spomene Oktoberfest.
Najveća svjetska pivska priredba koja se ove godine održava 184. put, otvorena je prije nekoliko dana, a završava se 3. listopada. Zlatna boja piva koje se tradicionalno toči u litrene krigle, proteklih je godina malo potamnila pa se čini da je zlatno doba Oktoberfesta dio prošlosti. Ako se izuzme 2001. godina kad je neposredno nakon terorističkih napada u Sjedinjenim Američkim Državama najveću svjetsku pivsku manifestaciju posjetilo 5,5 milijuna ljudi, lanjski je sajam bio najlošije posjećen još od 1980. godine, kad je čak i sam Oktoberfest bio metom terorističkog napada u kojem je stradalo više od 200 ljudi.
Prema brojkama objavljenim na službenim internetskim stranicama pivskog festivala, lani je u dva i pol tjedna u pivu uživalo 5,6 milijuna posjetitelja, nekih 300 tisuća manje nego u 2015. godini. Najviše ljudi dolazilo se veseliti pivu sredinom osamdesetih godina kad je manifestaciju u Münchenu znalo posjetiti i više od sedam milijuna gostiju. Ono što je interesantno, a svakako i dobra vijest za pivovare, jest da se tada pilo manje nego što se pije danas.
Do početka ovog milenija konzumacija piva na Oktoberfestu se uglavnom držala oko 5 do 5,5 milijuna litara tijekom njegova trajanja. S dolaskom novog tisućljeća količina ispijenog piva raste unatoč činjenici da broj posjetitelja ili stagnira ili, kao što smo napomenuli, posljednjih godina čak i blago pada (brojke nisu izravno usporedive jer se trajanje Oktoberfesta razlikuje za dan ili dva od godine do godine). Tako je od 2010. godine samo 2013. i 2016. konzumacija bila manja od sedam milijuna litara pive (redom 6,7 i 6,1 mil.) Organizatori se, stoga, s pravom nadaju da bi i ove godine Bavarci i njihovi gosti mogli popiti i više od sedam milijuna litara piva.
I dok brojke posjetitelja i količina ispijenog piva još pomalo i osciliraju između godina, nesmiljeni nezaustavljivi rastući trend ima ona najvažnija brojka: cijena piva. Krigla od litre (popularni Maß) u posljednjih gotovo pedeset godina za koje se daju podaci na stranicama Oktoberfesta, u samo jednom jedinom slučaju nije poskupjela između dvije instance festivala. Kuriozitet je zabilježen 2002. i 2003. godine kad se obje godine cijena krigle kretala u rasponu od 6,3 do 6,8 eura (2002. godina je bila prijelomna godina kad su nakon njemačkih maraka uvedeni euri). U svim drugim slučajevima, još od 1971. godine, cijena litre piva je svakog idućeg Oktoberfesta bila viša.
Ove godine će tako posjetitelji za kriglu piva plaćati između 10,60 i 10,95 eura, dok je lani donja granica bila 10,40, a gornja 10,70 eura. Lako je stoga izračunati da bi samo od ispijenog piva, ispune li se očekivanja od sedam milijuna litara konzumiranog hmeljskog napitka, na Oktoberfestu pivovare trebale zaraditi sedamdesetak milijuna eura. A taj će se profit podijeliti na samo šest proizvođača piva.
Prema odredbama minhenskog gradskog vijeća pravo prodaje pive na Oktoberfestu imaju samo etablirane pivovare s područja grada Münchena. U praksi to znači da već desetljećima na Oktoberfestu caruje šest pivovara, udruženih u Klub minhenskih pivovara. One za potrebe Oktoberfesta proizvode posebnu vrstu piva strogo poštujući legendarni njemački zakon o čistoći piva koji potječe iz 1516. godine. Nekad se posluživalo ožujsko pivo (pivo proizvedeno u ožujku, op. u.) tamnije boje da bi se receptura u međuvremenu malo prilagodila i danas je to svijetlo pivo koje u postotku ima nešto više alkohola od uobičajenih piva ovih proizvođača.
U praksi to također znači i da revolucija malih neovisnih tzv. craft pivovara koja je posljednjih desetak godina obilježila mnoga svjetska tržišta, neće imati utjecaja na Oktoberfest jer je riječ o malim proizvođačima skromnih količina koji, uz to, u izradi svojih proizvoda nerijetko proširuju recepturu izvan okvira spomenuta zakona. Sedamdesetak milijuna eura tako će podijeliti pivovare: Löwenbräu, Spaten-Franziskaner-Bräu, Paulaner, Hacker-Pschorr, Augustiner-Bräu te Staatliches Hofbräuhaus in München.
Spomenuti oligopol je, zapravo, još i uži jer dio pivovara ima zajedničke konačne vlasnike. Pivovare Löwenbräu i Spaten čije glavne marke piva proizlaze iz njihovih imena (Löwenbräu, Spaten, Franziskaner), dio su najveće svjetske pivske grupe Anheuser-Busch InBev. Te dvije pivovare spojile su se još 1997. godine, da bi 2003. postale dio InBeva, odnosno tadašnjeg Interbrewa pod čijim je okriljem jedno vrijeme bila i Zagrebačka pivovara. Interbrew se kasnije spojio s latinoameričkim AmBevom, a 2005. je preuzeo sjevernoamerički Anheuser-Busch te je s lanjskim preuzimanjem kompanije SABMiller formirana današnja megapivovara.
Dio nešto veće grupe su i pivovare Paulaner i Hacker-Pschorr. Ljetošnje preslagivanje unutar korporacije Brau Holding International, pod kojom se nalazi još desetak njemačkih pivovara, stavilo je ove dvije kompanije u grupu Paulaner Breuerei.
Tijekom ljeta došlo je i do prilagođavanja vlasničkih udjela i dok je vlasništvo dosad bilo gotovo polovično raspoređeno između minhenske poduzetničke grupe Schörghuber (koja se bavi još i nekretninama, ugostiteljstvom i proizvodnjom hrane) te poznate nizozemske pivovare Heineken, sada su udjeli raspoređeni tako da Schörghuber grupa drži 70 posto, a Heineken 30 posto dionica. Heineken grupa je, inače, drugi po veličini svjetski proizvođač piva, a u njoj kontrolni vlasnički udio od 25 posto drži Charlene de Carvalho-Heineken, jedna od najbogatijih žena u Europi čija se imovina procjenjuje na više od 10 milijardi dolara.
Titulu pravih minhenskih pivovara na Oktoberfestu tako zapravo brane samo dvije pivovare. Augustiner-Bräu ponosi se titulom najstarije minhenske neovisne pivovare, a danas se nalazi u većinskom vlasništvu fondacije Edith-Haberland-Wagner nazvane po posljednjoj članici obitelji Wagner koja je desetljećima vodila pivovaru. Manjinski vlasnički udio drži minhenska obitelj Inselkammer.
Najmanja od svih pivovara koje smiju prodavati pivo na Oktoberfestu je Staatliches Hofbräuhaus, a riječ je o pivovari u državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu njemačke savezne pokrajine Bavarske. Proizašla iz nekadašnje kraljevske pivovare, ona kontrolira nekoliko popularnih pivnica u Münchenu, ali je i vrlo aktivna u prodaji svojeg brenda diljem svijeta.
Iako se četiri od njih šest nalaze unutar ogromnih multinacionalnih kompanija, sve pivovare koje imaju pravo točiti i prodavati pivo na najvećem svjetskom pivskom festivalu, veličinom i proizvodnjom spadaju otprilike u rang pivovara koje ima Hrvatska, dakle od oko pola milijuna hektolitara godišnje, što bi bilo u rangu proizvodnje koju je imala negdašnja Karlovačka pivovara, do milijun ili dva hektolitara što je u rangu Zagrebačke pivovare. Sve je to ionako tek kap u pivskom moru kojim plove Anheuser-Busch InBev i Heineken.
Zarada na Oktoberfestu, naravno, nije ograničena samo na prodaju piva, no tu u priču ulaze i drugi poduzetnici. Prema službenim podacima s internetskih stranica grada Münchena, lani je uz pivo prodano i više od 366 tisuća pečenih pilića, gotovo 152 tisuće pari kobasica, oko 67 tisuća bunceka, a konzumirano je i 109 volova na ražnju. Tu treba dodati i zaradu od suvenira, smještaja, prijevoza i svega ostalog što ide uz turističku ponudu. Interesantno je da je Oktoberfest, unatoč svojoj međunarodnoj popularnosti poprilično domaćinska manifestacija i tek petina gostiju su pivopije iz inozemstva.
I iako brojke pokazuju da mu popularnost posljednjih godina malo jenjava, spremnost posjetitelja da uživaju u napitku koji se spravlja po recepturi staroj više od 500 godina, na festivalu koji je star više od dvjesto godina, pokazuje da se minhenske pivovare ne moraju bojati prekidanja tradicije. Bilo da se radilo o ispijanju piva, bilo dobroj zaradi.
