Proizvodnja, distribucija i korištenje plastičnih predmeta te njihovo zbrinjavanje u spalionicama značajno utječu na ljudsko zdravlje.
Do našeg organizma plastika i aditivi koji se koriste u njihovoj proizvodnji dolaze zrakom jer ih udišemo, izravnim dodirom s kožom, a u konačnici ih konzumiramo kroz vodu i hranu.
''Postoji puno vrsta plastičnih masa. Najčešće su u uporabi polimeri i općenito se ne smatraju štetnima kad je riječ o ljudskom zdravlju. No velik su problem aditivi koje proizvođači dodaju u plastiku kako bi poboljšali njezina svojstva. Ti su aditivi toksični za čovjeka'', pojašnjava toksikolog Franjo Plavšić, piše 24sata.hr.
Plavšić kaže kako u Hrvatskoj ljudi nisu toliko izloženi toksinima iz plastike u proizvodnji, preradi ili zbrinjavanju, a aditive najčešće unose kroz probavni sustav.
''Aditivi iz plastičnih spremnika migriraju konzumacijom u tijelo. Sadržaj posuda, boca ili spremnika sokova tako ulazi u krvotok. Poseban je problem s posudama za hranu, osobito ako se koriste za masnije namirnice, jer se aditivi otapaju u tim mastima. Zagrijavanjem ih plastika još brže i u većim količinama otpušta u hranu koju potom jedemo. Osim što su uzročnici karcinoma, ti aditivi nose endokrine destruktore, pa tako narušavaju cjelokupno zdravlje stvarajući podlogu za razvoj niza bolesti'', nastavio je on.
Kaže kako Europska komisija štiti osobito malu djecu te redovito rade ispitivanja uporabnih predmeta za mališane, a pod posebnim su povećalom bočice za mlijeko, dude i slični predmeti.
Zavodi za javno zdravstvo rade dodatna mjerenja i ispitivanja zdravstvene ispravnosti, pa smatra kako su u Hrvatskoj u puno boljem položaju nego zemlje u kojima takvih propisa nema.
Ističe ipak kako su spoznaje o štetnosti plastike relativno nove budući da ona masovnije počela proizvoditi od pedesetih godina 20. stoljeća. Značajnija ispitivanja provode se tek unazad 20 godina, a samim time u tom su razdoblju počele i strože kontrole te zabrane štetnih aditiva.
''Problem je i u činjenici da postoji niz mogućih aditiva, pa kad komisija zabrani jedan, proizvođači traže novi koji vrlo brzo dolazi na njegovo mjesto. Budući da treba vremena za ispitivanje prije zabrane, tako neki artikli s potencijalno štetnim aditivima mogu biti u uporabi mjesecima i godinama dok se ne utvrdi njihov učinak na ljudsko zdravlje'', naglašava Plavšić.
U svijetu mnogi znanstvenici rade i na istraživanju utjecaja mikroplastike, koja se pojavila u hranidbenom lancu, pa je konzumiramo kroz ribu i druge namirnice. Riječ je o sitnim česticama koje se rabe u proizvodnji artikala te nastaju zbog usitnjavanja većih komada plastike koja se ne razgrađuje u moru pod utjecajem sunca, valova i vjetrova. Nedvojbeno je kako plastika i aditivi nemaju samo utjecaja na ljude nego i na životinjski i biljni svijet te okoliš.
Do našeg organizma plastika i aditivi koji se koriste u njihovoj proizvodnji dolaze zrakom jer ih udišemo, izravnim dodirom s kožom, a u konačnici ih konzumiramo kroz vodu i hranu.
''Postoji puno vrsta plastičnih masa. Najčešće su u uporabi polimeri i općenito se ne smatraju štetnima kad je riječ o ljudskom zdravlju. No velik su problem aditivi koje proizvođači dodaju u plastiku kako bi poboljšali njezina svojstva. Ti su aditivi toksični za čovjeka'', pojašnjava toksikolog Franjo Plavšić, piše 24sata.hr.
Plavšić kaže kako u Hrvatskoj ljudi nisu toliko izloženi toksinima iz plastike u proizvodnji, preradi ili zbrinjavanju, a aditive najčešće unose kroz probavni sustav.
''Aditivi iz plastičnih spremnika migriraju konzumacijom u tijelo. Sadržaj posuda, boca ili spremnika sokova tako ulazi u krvotok. Poseban je problem s posudama za hranu, osobito ako se koriste za masnije namirnice, jer se aditivi otapaju u tim mastima. Zagrijavanjem ih plastika još brže i u većim količinama otpušta u hranu koju potom jedemo. Osim što su uzročnici karcinoma, ti aditivi nose endokrine destruktore, pa tako narušavaju cjelokupno zdravlje stvarajući podlogu za razvoj niza bolesti'', nastavio je on.
Kaže kako Europska komisija štiti osobito malu djecu te redovito rade ispitivanja uporabnih predmeta za mališane, a pod posebnim su povećalom bočice za mlijeko, dude i slični predmeti.
Zavodi za javno zdravstvo rade dodatna mjerenja i ispitivanja zdravstvene ispravnosti, pa smatra kako su u Hrvatskoj u puno boljem položaju nego zemlje u kojima takvih propisa nema.
Ističe ipak kako su spoznaje o štetnosti plastike relativno nove budući da ona masovnije počela proizvoditi od pedesetih godina 20. stoljeća. Značajnija ispitivanja provode se tek unazad 20 godina, a samim time u tom su razdoblju počele i strože kontrole te zabrane štetnih aditiva.
''Problem je i u činjenici da postoji niz mogućih aditiva, pa kad komisija zabrani jedan, proizvođači traže novi koji vrlo brzo dolazi na njegovo mjesto. Budući da treba vremena za ispitivanje prije zabrane, tako neki artikli s potencijalno štetnim aditivima mogu biti u uporabi mjesecima i godinama dok se ne utvrdi njihov učinak na ljudsko zdravlje'', naglašava Plavšić.
U svijetu mnogi znanstvenici rade i na istraživanju utjecaja mikroplastike, koja se pojavila u hranidbenom lancu, pa je konzumiramo kroz ribu i druge namirnice. Riječ je o sitnim česticama koje se rabe u proizvodnji artikala te nastaju zbog usitnjavanja većih komada plastike koja se ne razgrađuje u moru pod utjecajem sunca, valova i vjetrova. Nedvojbeno je kako plastika i aditivi nemaju samo utjecaja na ljude nego i na životinjski i biljni svijet te okoliš.
