Dejan Zorić (11) koji živi u teškim uvjetima, u kući koja se urušava sa bakom, djedom i ocem u selu Donji Agići kod Novog Grada, ima samo jednu želju – da dobije kupatilo gdje može da se normalno okupa i sobu za učenje.
“Moji drugari u mom razredu imaju svi svoju sobu i kupatilo, jedino ja to nemam i zato mi je žao, volio bih da imam svoju sobu i kupatilo, da bih se mogao tuširati i da bih imao svoju sobu za učenje, kao što oni imaju”, priča Dejan za portal dnevnick.com.
Ovog jedanaestogodišnjeg dječaka, majka je ostavila prije nekoliko godina i sa sobom povela njegovu mlađu sestru, koja mu mnogo nedostaje.
“Ja bih volio da mi se moja sestra vrati i da mi se napravi kuća, zato što bih volio da moja sestra ide sa mnom u školu i da imamo svoju sobu za učenje i igru. Ja ne bih volio da živim u gradu, volio bih da živim ovdje u selu, zato što ne bih mogao da se odreknem svog sela gdje sam rođen i svojih drugara”, govori Dejan.
Svakog dana Dejan po brdovitom i teško prohodnom putu prepješači i po deset kilometara na putu od kuće do škole. Iako nema uvjete za učenje kao njegovi vršnjaci, u školi postiže vrlo dobar uspjeh i talentiran je sportaš.
“Svakodnevno nestaje struje, gotovo svaki drugi dan, a o kompjuteru samo mogu da sanjam, kao što imaju moji drugari”, priča Dejan.
“Moji drugari u mom razredu imaju svi svoju sobu i kupatilo, jedino ja to nemam i zato mi je žao, volio bih da imam svoju sobu i kupatilo, da bih se mogao tuširati i da bih imao svoju sobu za učenje, kao što oni imaju”, priča Dejan za portal dnevnick.com.
Ovog jedanaestogodišnjeg dječaka, majka je ostavila prije nekoliko godina i sa sobom povela njegovu mlađu sestru, koja mu mnogo nedostaje.
“Ja bih volio da mi se moja sestra vrati i da mi se napravi kuća, zato što bih volio da moja sestra ide sa mnom u školu i da imamo svoju sobu za učenje i igru. Ja ne bih volio da živim u gradu, volio bih da živim ovdje u selu, zato što ne bih mogao da se odreknem svog sela gdje sam rođen i svojih drugara”, govori Dejan.
Svakog dana Dejan po brdovitom i teško prohodnom putu prepješači i po deset kilometara na putu od kuće do škole. Iako nema uvjete za učenje kao njegovi vršnjaci, u školi postiže vrlo dobar uspjeh i talentiran je sportaš.
“Svakodnevno nestaje struje, gotovo svaki drugi dan, a o kompjuteru samo mogu da sanjam, kao što imaju moji drugari”, priča Dejan.
