A baš sam se zaželio tišine i svojih proplanaka i sela koje je daleko od blještavila svijeta oko nas, daleko od kamera i ekrana i praznog buljenja u iste. Dobro je da sam tu! Svijet za mene ne mari, a ne marim ni ja za svijet više, jer star sam i osjećam da se bliži rastanak, ali prije nego što odem ispripovijedati ću ti čega sam se zaželio i zbog čega sam tu.
Zaželio sam se onog mirisa šume, pomiješanog s prvim mrazem i snjegovima. Planina koje me nijemo gledaju dok svoju beznačajnost slutim u toj kotlini! Sve je ostalo tamo negdje u djetinjstvu, a skromnu kuću i pogaču koju smo kao djeca očima jeli zamijenio je neki novi krov i miris nekog novog peciva. Sjećam se još i bakinog šećera u kocki, kojeg bi vadila iz marame i davala nam da se zasladimo i svog psa Šarova i one rijeke koja je tekla kroz kraj. Nedjeljne mise i ručka se isto sjećam. Šale uz užinu na tek pokošenoj ledini, zvuka čekića dok stric otkiva kosu i boje neba pred večer kada sve po selu utihne, sjećam se…
Utihne i stane, da bi već u zoru sve nas probudio zvuk crkvenog zvona i stara majka kako nas budi i zove da krenemo na zemlju. Sjećam se i starca s lulom i dva kremena u rukama s kojima pali duhan, dok negdje u daljini gubi mu se pogled sjećajući se vremena kojih se više i nitko ne sjeća.
E kako sam samo volio pograbiti onaj kajmak s lonca sklonjenog na kraj šporeta koji se ložio na drva, a volio sam i miris smilja. Volio sam kao momčić stati ispred naše crkve da bih na čas pogledao jednu djevojku koje se sad jedva i sjećam. Volio sam i kolo i gangu i gusle i bećarac…
Volio sam sve što je bilo ljudsko u nama svima u toj dolini. Rakiju sam volio ujutro onako s nogu popiti i krenuti u polje s opancima koje sam kupovao od prilike do prilike ili bolje rečeno od vašara do vašara. Sijela po kućama i miris pečenih ili kuhanih kestena ostali su da žive daleko iza mene u mojoj mladosti. Jeseni su mi bile nekako najdraže i srcu najmilije.
Molili su naši stari navečer i zahvaljivali na korici kruha. Miješaju se moja sjećanja i skakuću s grane na granu. Takva je starost, puno pamti, malo zna i samo se osvrće tamo gdje je duša letjela, tamo gdje se srce poskočilo, pa se prevarilo! Nije uvijek ljudima sve znati!
Sada samo noću mogu da se saberem, jer onu koju sam ljubio život je dao i oduzeo, a ostala mi samo uspomena i naša stara crno-bijela slika na zidu okačena da me sjeti na dan kada me liječila svojim osmijehom i pogledom. Ljubav je pobjeđivala onda, a ljubav će pobjeđivati i dalje i nositi one sjajne pobjede koje vi i ne vidite, a svuda su oko nas i zato sam vam i rekao da čovjek ne može sve znati. Nisam imao djece nažalost sa svojom ženom, zato mi je starost sada teža i vrijeme mi ostavlja gorak okus u ustima.
Zaboravljen jesam od svih, a i zovu me ljudi samo kad im nešto trebam. Puno je ljudi danas, a malo tko čovjek. Nešto strano se uvuklo u naš svijet, nešto između mržnje i zavisti, strah… Primjećujem kako mi i stvari sve manje trebaju. Stvari zbog kojih sam odavde išao i po nekoliko tisuća kilometara. Čovjek se rodi bez ičega, čitav život skuplja da ni na kraju shvatio da mu sve to i ne treba i da tamo na onaj svijet ništa neće moći ponijeti. Ni careve ni prosjake ne zaobiđe smrt. Ovamo sam došao umrijeti.
Meni nitko neće ni onako vjerovati da sam dva rata vidio svojim očima, da sam vidio dobro i zlo u tuđim očima i da sam i sâm pokušavao samo dobro činiti, ali nije čovjek ko malo ne griješi – kažu, iako ja mislim da nije čovjek uopće onaj tko griješi ikako! Sve u svemu, meni se kraj bliži, osjećam kao teret ovo oronulo i izborano tijelo, koje me je služilo koliko je moglo. Meni na kraju ostaju samo ove moje planine i tišine, voda koja teče i vrijeme kojeg sve manje imam.
*** Tekst nije lektoriran!
Zaželio sam se onog mirisa šume, pomiješanog s prvim mrazem i snjegovima. Planina koje me nijemo gledaju dok svoju beznačajnost slutim u toj kotlini! Sve je ostalo tamo negdje u djetinjstvu, a skromnu kuću i pogaču koju smo kao djeca očima jeli zamijenio je neki novi krov i miris nekog novog peciva. Sjećam se još i bakinog šećera u kocki, kojeg bi vadila iz marame i davala nam da se zasladimo i svog psa Šarova i one rijeke koja je tekla kroz kraj. Nedjeljne mise i ručka se isto sjećam. Šale uz užinu na tek pokošenoj ledini, zvuka čekića dok stric otkiva kosu i boje neba pred večer kada sve po selu utihne, sjećam se…
Utihne i stane, da bi već u zoru sve nas probudio zvuk crkvenog zvona i stara majka kako nas budi i zove da krenemo na zemlju. Sjećam se i starca s lulom i dva kremena u rukama s kojima pali duhan, dok negdje u daljini gubi mu se pogled sjećajući se vremena kojih se više i nitko ne sjeća.
E kako sam samo volio pograbiti onaj kajmak s lonca sklonjenog na kraj šporeta koji se ložio na drva, a volio sam i miris smilja. Volio sam kao momčić stati ispred naše crkve da bih na čas pogledao jednu djevojku koje se sad jedva i sjećam. Volio sam i kolo i gangu i gusle i bećarac…
Volio sam sve što je bilo ljudsko u nama svima u toj dolini. Rakiju sam volio ujutro onako s nogu popiti i krenuti u polje s opancima koje sam kupovao od prilike do prilike ili bolje rečeno od vašara do vašara. Sijela po kućama i miris pečenih ili kuhanih kestena ostali su da žive daleko iza mene u mojoj mladosti. Jeseni su mi bile nekako najdraže i srcu najmilije.
Molili su naši stari navečer i zahvaljivali na korici kruha. Miješaju se moja sjećanja i skakuću s grane na granu. Takva je starost, puno pamti, malo zna i samo se osvrće tamo gdje je duša letjela, tamo gdje se srce poskočilo, pa se prevarilo! Nije uvijek ljudima sve znati!
Sada samo noću mogu da se saberem, jer onu koju sam ljubio život je dao i oduzeo, a ostala mi samo uspomena i naša stara crno-bijela slika na zidu okačena da me sjeti na dan kada me liječila svojim osmijehom i pogledom. Ljubav je pobjeđivala onda, a ljubav će pobjeđivati i dalje i nositi one sjajne pobjede koje vi i ne vidite, a svuda su oko nas i zato sam vam i rekao da čovjek ne može sve znati. Nisam imao djece nažalost sa svojom ženom, zato mi je starost sada teža i vrijeme mi ostavlja gorak okus u ustima.
Zaboravljen jesam od svih, a i zovu me ljudi samo kad im nešto trebam. Puno je ljudi danas, a malo tko čovjek. Nešto strano se uvuklo u naš svijet, nešto između mržnje i zavisti, strah… Primjećujem kako mi i stvari sve manje trebaju. Stvari zbog kojih sam odavde išao i po nekoliko tisuća kilometara. Čovjek se rodi bez ičega, čitav život skuplja da ni na kraju shvatio da mu sve to i ne treba i da tamo na onaj svijet ništa neće moći ponijeti. Ni careve ni prosjake ne zaobiđe smrt. Ovamo sam došao umrijeti.
Meni nitko neće ni onako vjerovati da sam dva rata vidio svojim očima, da sam vidio dobro i zlo u tuđim očima i da sam i sâm pokušavao samo dobro činiti, ali nije čovjek ko malo ne griješi – kažu, iako ja mislim da nije čovjek uopće onaj tko griješi ikako! Sve u svemu, meni se kraj bliži, osjećam kao teret ovo oronulo i izborano tijelo, koje me je služilo koliko je moglo. Meni na kraju ostaju samo ove moje planine i tišine, voda koja teče i vrijeme kojeg sve manje imam.
*** Tekst nije lektoriran!
D. Stojanović
