Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali. Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji se nisu suprotstavili četnicima. Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola.
U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju. Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala. Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidaciju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni. U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti.
Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.
Strahote ljudske zlobe
Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika. Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”. Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”
Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću: – Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu. Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića. Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi: – Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!
Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt. Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući. Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka. (…)
Iz knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi – Sarajevo, Rama-Šćit 2002.
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali. Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji se nisu suprotstavili četnicima. Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola.
U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju. Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala. Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidaciju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni. U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti.
Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.
Strahote ljudske zlobe
Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika. Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”. Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”
Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću: – Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu. Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića. Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi: – Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!
Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt. Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući. Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka. (…)
Iz knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi – Sarajevo, Rama-Šćit 2002.
