Svi smo mi kao pripadnici svakodnevnog prometnog kaosa na cestama barem jednom bili u situaciji u sklopu koje su na konto nekog skupog i upečatljivog automobila uputili salvu psovki i uvreda. To naravno nema veze s automobilom kao takvim, već s njegovim vlasnikom koji se u datom momentu osjetio boljim, važnijim ili posebnijim od drugih, te se samoinicijativno počeo ponašati kao kreten.
U pravilu ne bi trebalo generalizirati oko takvih ljudi i njihovih automobila, no činjenično stanje je da u našim krajevima velik broj vozača skupocjenih automobila nemaju baš pretjerano visok stupanj naobrazbe, te se zbog svog imovinskog stanja često ponašaju kao da su iznad zakona i pravila.
Naravno, to dobrim dijelom nije ništa čudno, jer uzduž i poprijeko „lijepe naše“ postoje ljudi koji ne mare za druge i ama baš ništa im nije sveto, a za takvo ponašanje ih zapravo nikad nitko ne ukori i ne kazni, jer one koji pišu zakone ionako ne zanimaju pravila (koja ionako krše iz dana u dan), već samo vlastite fotelje i (pre)visoke plaće.
No kako ne bih zastranio u vode politike, jer na ovom portalu za takve teme jednostavno nema ni volje ni mjesta, vraćam se osnovnoj ideji...
Ne bih generalizirao na individualnim primjerima, no realno gledano je imati novaca oduvijek značilo imati manje briga od onih kojima novaca uvijek fali. To je činjenično stanje i ne predstavlja ama baš ništa loše. No problem nastaje u momentu kada se osoba dubljeg džepa stavlja ispred nekoga čije je financijsko stanje klimavo i često teško i prvi ću za sebe reći da takve ljude ne podnosim. Za mene su to plitki ljudi, kompleksaši i osobe kakve jednostavno ne želim u svom bližem okruženju, no s druge sam strane itekako svjestan da i takvi postoje među nama.
Dotični često ne samo da voze ultra-skupe automobile, već se za volanom ponašaju kao da su sami na cesti. Nerijetko vozači takvih automobila u prometu voze slalom zbog kojeg bi se i Kostelići posramili, pješački prijelazi za njih često ne postoje, a parkiranje od strane nekih pripadnika „zlatne mladeži“ jako podsjeća na nedavne poplave, jer neki od tih parking-uradaka izgledaju kao da je dotične automobile zapravo donijela voda.
Takve stvari i situacije sasvim prirodno generiraju stres u nama „običnim ljudima“, i ne bi bilo krivo reći da većinom pazimo što radimo na cesti, ne ugrožavamo nikoga i trudimo se biti obzirni prema ostatku cestovne populacije. Nije da generaliziram, no većinom je doista tako.
Sam stres često rezultira ljutnjom, psovanjem i trenucima mržnje koji su upućeni prema umišljenim tikvanima koji misle da za volanom skupog automobila egzistiraju u nekom svom paralelnom svemiru, pa nije rijetkost da ljutnja prijeđe u aktivno i fizičko obračunavanje s takvim ljudima.
Naravno, kako sam izuzetno protiv bilo kakve forme nasilja, s takvim se postupcima ne slažem, no s druge strane i sam često vrištim i psujem na potencijalno štetne situacije u smislu nepotrebnog trošenja novaca na popravke svog automobila zbog tuđe nepažnje, gluposti i umišljenosti.
Isto tako ne mogu ostati imun ni prema dugotrajnom traženju parkinga u kvartu, dok se neki majmun udobno smjestio preko dva ili više parkirnih mjesta samo zato što misli da zbog svog financijskog stanja ne treba mariti za druge. To ne samo da nije u redu, nego nipošto nije prihvatljivo, ako se u obzir uzme činjenica da nitko od nas nije sam na svijetu.
No koliko god da su neki vozači za volanom svojih skupih prometala u svojim glavama bolji od ostatka populacije, svijet oko nas ima svojih načina da dotične ponekad stavi u okvire u kojima smo svi mi ostali. Tako se događaju elementarne nepogode, fekalni i ini drugi „napadi“ od strane određenih (najčešće letećih) životinja, a tu i tamo se zalomi i pokoja gužva na cesti ili pak neka kazna od strane onih odvažnijih pripadnika organizacije koja u našim krajevima za slogan ima floskulu „sigurnost i povjerenje“.
Bilo kako bilo, ne želim biti zao i nečovječan prema bilo kome, jer smo naposljetku svi mi ispod kože krvavi, no usprkos tome što generalno ne mrzim nikoga i ništa, dok s druge strane automobile jednostavno obožavam, onaj „zločesti“ dio mene ipak ostavlja rezervu za malo crnog humora kad negdje na cesti ili na Internetu vidim scenu u kojoj je skupocjeni automobil iz nekog razloga degradiran u „običan“ automobil koji se odjednom našao u čudnoj situaciji.
Pa eto...kompiliralo se malo pomalo, te pred vama stoje produkti tog truda u obliku nekolicine vrlo posebnih automobila u manje-više čudnovatim situacijama.
Uglavnom, pustite cinika u sebi da uživa – možda će upravo zbog toga današnji stres za volanom biti barem malčice smanjen.
TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: SXC.hu, Edmunds.com, AutoBlog.com, CarBuzz.com, AutoBlog.com, TensionNOT.com i Google images
U pravilu ne bi trebalo generalizirati oko takvih ljudi i njihovih automobila, no činjenično stanje je da u našim krajevima velik broj vozača skupocjenih automobila nemaju baš pretjerano visok stupanj naobrazbe, te se zbog svog imovinskog stanja često ponašaju kao da su iznad zakona i pravila.
Naravno, to dobrim dijelom nije ništa čudno, jer uzduž i poprijeko „lijepe naše“ postoje ljudi koji ne mare za druge i ama baš ništa im nije sveto, a za takvo ponašanje ih zapravo nikad nitko ne ukori i ne kazni, jer one koji pišu zakone ionako ne zanimaju pravila (koja ionako krše iz dana u dan), već samo vlastite fotelje i (pre)visoke plaće.
No kako ne bih zastranio u vode politike, jer na ovom portalu za takve teme jednostavno nema ni volje ni mjesta, vraćam se osnovnoj ideji...
Ne bih generalizirao na individualnim primjerima, no realno gledano je imati novaca oduvijek značilo imati manje briga od onih kojima novaca uvijek fali. To je činjenično stanje i ne predstavlja ama baš ništa loše. No problem nastaje u momentu kada se osoba dubljeg džepa stavlja ispred nekoga čije je financijsko stanje klimavo i često teško i prvi ću za sebe reći da takve ljude ne podnosim. Za mene su to plitki ljudi, kompleksaši i osobe kakve jednostavno ne želim u svom bližem okruženju, no s druge sam strane itekako svjestan da i takvi postoje među nama.
Dotični često ne samo da voze ultra-skupe automobile, već se za volanom ponašaju kao da su sami na cesti. Nerijetko vozači takvih automobila u prometu voze slalom zbog kojeg bi se i Kostelići posramili, pješački prijelazi za njih često ne postoje, a parkiranje od strane nekih pripadnika „zlatne mladeži“ jako podsjeća na nedavne poplave, jer neki od tih parking-uradaka izgledaju kao da je dotične automobile zapravo donijela voda.
Takve stvari i situacije sasvim prirodno generiraju stres u nama „običnim ljudima“, i ne bi bilo krivo reći da većinom pazimo što radimo na cesti, ne ugrožavamo nikoga i trudimo se biti obzirni prema ostatku cestovne populacije. Nije da generaliziram, no većinom je doista tako.
Sam stres često rezultira ljutnjom, psovanjem i trenucima mržnje koji su upućeni prema umišljenim tikvanima koji misle da za volanom skupog automobila egzistiraju u nekom svom paralelnom svemiru, pa nije rijetkost da ljutnja prijeđe u aktivno i fizičko obračunavanje s takvim ljudima.
Naravno, kako sam izuzetno protiv bilo kakve forme nasilja, s takvim se postupcima ne slažem, no s druge strane i sam često vrištim i psujem na potencijalno štetne situacije u smislu nepotrebnog trošenja novaca na popravke svog automobila zbog tuđe nepažnje, gluposti i umišljenosti.
Isto tako ne mogu ostati imun ni prema dugotrajnom traženju parkinga u kvartu, dok se neki majmun udobno smjestio preko dva ili više parkirnih mjesta samo zato što misli da zbog svog financijskog stanja ne treba mariti za druge. To ne samo da nije u redu, nego nipošto nije prihvatljivo, ako se u obzir uzme činjenica da nitko od nas nije sam na svijetu.
No koliko god da su neki vozači za volanom svojih skupih prometala u svojim glavama bolji od ostatka populacije, svijet oko nas ima svojih načina da dotične ponekad stavi u okvire u kojima smo svi mi ostali. Tako se događaju elementarne nepogode, fekalni i ini drugi „napadi“ od strane određenih (najčešće letećih) životinja, a tu i tamo se zalomi i pokoja gužva na cesti ili pak neka kazna od strane onih odvažnijih pripadnika organizacije koja u našim krajevima za slogan ima floskulu „sigurnost i povjerenje“.
Bilo kako bilo, ne želim biti zao i nečovječan prema bilo kome, jer smo naposljetku svi mi ispod kože krvavi, no usprkos tome što generalno ne mrzim nikoga i ništa, dok s druge strane automobile jednostavno obožavam, onaj „zločesti“ dio mene ipak ostavlja rezervu za malo crnog humora kad negdje na cesti ili na Internetu vidim scenu u kojoj je skupocjeni automobil iz nekog razloga degradiran u „običan“ automobil koji se odjednom našao u čudnoj situaciji.
Pa eto...kompiliralo se malo pomalo, te pred vama stoje produkti tog truda u obliku nekolicine vrlo posebnih automobila u manje-više čudnovatim situacijama.
Uglavnom, pustite cinika u sebi da uživa – možda će upravo zbog toga današnji stres za volanom biti barem malčice smanjen.
TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: SXC.hu, Edmunds.com, AutoBlog.com, CarBuzz.com, AutoBlog.com, TensionNOT.com i Google images
