Drugo je istraživanje pokazalo da su zaposlenici koji su dolazili kasnije na posao unatoč fleksibilnom radnom vremenu u konačnici smatrani manje savjesnima, a posljedično i manje marljivima i discipliniranima, zbog čega su profesionalno bili manje uspješni.
Rezultati istraživanja provedenog na Sveučilištu Washington koji su objavljeni u Harvard Business Review, a krajem godine bit će objavljeni i u stručnome časopisu Journal of Applied Psychology pokazali su da su šefovi uglavnom "jutarnji tipovi". Drugim riječima i oni podliježu učestalom stereotipu koji ih tjera da podsvjesno poistovjećuju savjesnost zaposlenika s vremenom svoga dolaska na posao.
Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 229 parova zaposlenik-šef iz više zemalja, pratilo se u koje vrijeme tko dolazi na posao te na koji način šef ocjenjuje savjesnost zaposlenika i njegov radni učinak. Zaposlenici su na posao mogli doći u vremenu od 5 do 9.45 sati. Oni među njima koji su na posao stizali kasnije ocjenjivani su lošije u odnosu na ranoranioce, bez obzira na bolji radni učinak i dulje vrijeme provedeno na radnome mjestu.
U drugom istraživanju sudjelovali su studenti jednog američkog sveučilišta. Od njih se tražilo da fiktivno preuzmu ulogu šefa u tvrtki te ocijene radni učinak zaposlenika. Dobili su podatke o radnom učinku svih zaposlenih koji su bili identični, ali je u dobivenim podacima evidentirano različito vrijeme dolaska na posao. Studenti su radnike koji su na posao stizali kasnije ocijenili nižim ocjenama, bez obzira na njihov radni učinak. Ovaj podatak ne ide u prilog osobama koje imaju fleksibilno radno vrijeme, jer se njihovo "kašnjenje" kažnjava lošijim ocjenama, bez obzira na potencijalno iznadprosječan radni učinak.
No u jednome se istraživanje pokazalo pozitivnim za "noćne ptice". Naime, šefovi koji su i sami bili skloniji kasnijem dolasku na radno mjesto, bili su puno blaži u ocjenjivanju kolega. Dakle, osobama koje ne vole rano ustajanje ne preostaje drugo nego da rade za nadređenog koji im je po bioritmu sličan.
