Ivan Čuljak posljednjih pet godina piše brojne pjesme koje je objavio i u svojim dvjema knjigama „Srce vuče voljenoj Rami“ i „Boga psuju samo kukavice“, a uskoro će svjetlo dana ugledati još jedna zbirka pjesama. Čuljak je iz rodne Ploče otišao u Rovišće pokraj Bjelovara ali nije zaboravio svoju Ramu koja mu je vječna inspiracija za pisanje.
Autor ste brojnih pjesama od kojih su neke i uglazbljene. Možete li reći koje su Vam najznačajnije?
Uz zbirku pjesama „Srce vuče voljenoj Rami“ do sada sam izdao zbirku pjesama duhovnog sadržaja „Boga psuju samo kukavice“, a u pripremi je zbirka pjesama domovinskog sadržaja „Križevi Škabrnje i Vukovara“ kao i zbirka pjesama ljubavnog sadržaja „Moj dragane dunjo moja“.
Uz gore navedeno, autor sam i uglazbljenih pjesama Tisuću Ivana na Kupresu - Bruno Baković, Kuća u samoći - Mladen Radoš, Svi su rekli nećeš izdržati i još osam drugih pjesama - Petar Strukar, a i sam sam se malo okušao u pjevanju i snimio uglazbljenu pjesmu „Kupres grad je nade“, koje se kao i moji nastupi na raznim ramskim skupovima nalaze na YouTube kanalu. U pripremi je još jedna moja pjesma o Rami, kao i pjesma jedne domaće pjevačice o kojoj trenutno ne mogu više reći.
Kada ste krenuli pisati pjesme te kako ste uopće došli na tu ideju?
Pjesme sam počeo pisati 2015. godine. Pošto neizmjerno volim rodnu Ramu u koju sam dolazio od tri do desetak puta na godinu, osim u ratno vrijeme kad se nije moglo dolaziti, a ljubitelj sam tradicionalne naše pjesme gange, bećarca, nošnje i svega ramskog. Želja mi je bila naučiti gusliti, pa sam odlučio probati napisati nekoliko pjesama u desetercu o Rami. Napisao sam pjesme „Pokolj u Rami“ i „Rama nekada i sada“ koje se nalaze u ovoj mojoj knjizi ali gusliti nažalost još nisam naučio.
S vremenom sam počeo pisati i druge pjesme o Rami osim guslarskih te pjesme i drugih sadržaja: duhovnih, domovinskih, ljubavnih i prigodnih za neke datume i obljetnice.
Ponukan djetinjstvom i životom u Rami, a posebno novonastalom situacijom vezanom za ova ratna i poslijeratna raseljavanja, a i onom starom narodnom što kažu ako nešto nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Tu je i moja želja da se od zaborava sačuva naša Rama i da našim budućim naraštajima makar malo opišemo nekadašnji život u Rami, tj. razne događaje, običaje, kulturu, odjeću i obuću, način života, našu Ramsku majku nebesku i zemaljsku i još puno toga.
Kako obitelj i prijatelji gledaju na Vaše pisanje? Kakve su reakcije i publike, odnosno Vaših čitatelja?
U pisanju i objavljivanju obitelj mi je velika podrška te se njima kao i svim sponzorima ovom prilikom zahvaljujem, a o reakcijama čitatelja ne mogu još govoriti jer zbog novonastale situacije, otkazane su promocije planirane za ovu godinu, a u budućnosti ćemo vidjeti. Zahvaljujem svima na pohvalama, a i kritičari su dobro došli.
Kada ste otišli iz Rame i zašto?
Iz Rame sam otišao 1989. godine zbog teške ekonomske situacije i ajmo reći zbog osobne egzistencije. Naime radeći u tom našem UNIS-u svaki mjesec je kasnila plaća radi neizvršenja plana, ali ne zbog našeg nerada nego jednostavno zbog promašenih i krivih programa. Mi smo radili jednu malu poziciji za zadnji kotač najobičnijeg bicikla, a materijal za izradu iste nije se mogao nabaviti nigdje u toj jadnoj Jugi nego vani. Nešto se moglo nabaviti u Nikšiću, ali i to je opet bilo sve predaleko i preskupo za jedan jeftin proizvod koji smo pakirali u Njemačku ambalažu i slali ga preko Jablanice vlakom u Njemačku. Kad oni imaju tržište sve bude dobro, a kad nemaju znali su nam vraćati po 100 000 tih kočionih glava na doradu. Uvijek neke igre. To vam izgleda, kao kad bi naši preci rekli, skuplja pita od tepsije.
Što je ono što Vam najviše nedostaje iz rodnog mjesta?
Iz Rame sam odselio kad sam imao 28 godina i sada sam već više životnog vijeka proveo u Rovišću, nego u rodnoj i voljenoj Rami koja se nikad ne zaboravlja kao rodno mjesto. Iz Rame mi nedostaje puno toga, ali čovjek se privikne na sve. U vrijeme današnje borbe za preživljavanje čovjek nema ni vremena razmišljati o toj ljepoti i o životu provedenom u rodnom mjestu. Nedostaju mi naša druženja, pjesma, večernja sijela i prela kojih se ja jako dobro sjećam.
Planirate li vratiti se voljenoj Rami?
Iskreno, o povratku u Ramu trenutno ne razmišljam, mislim da bi se sada teško i navikao na život u Rami. U principu kad bi imao uvjete u Rami kao što imam u Rovišću ne bih imao ništa protiv povratka. Moje Rovišće je od Bjelovara udaljeno desetak km, a od Zagreba pedesetak km. Znači na dohvat ruke je sve, prvenstveno doktori o kojima čovjek razmišlja sve više kako se starost primiče.
Veliki pozdrav mojim Ramcima, a posebno čitateljima i štovateljima portala Rama info, kao i mojih pjesama na Facebooku i drugim portalima.
Autor ste brojnih pjesama od kojih su neke i uglazbljene. Možete li reći koje su Vam najznačajnije?
Uz zbirku pjesama „Srce vuče voljenoj Rami“ do sada sam izdao zbirku pjesama duhovnog sadržaja „Boga psuju samo kukavice“, a u pripremi je zbirka pjesama domovinskog sadržaja „Križevi Škabrnje i Vukovara“ kao i zbirka pjesama ljubavnog sadržaja „Moj dragane dunjo moja“.
Uz gore navedeno, autor sam i uglazbljenih pjesama Tisuću Ivana na Kupresu - Bruno Baković, Kuća u samoći - Mladen Radoš, Svi su rekli nećeš izdržati i još osam drugih pjesama - Petar Strukar, a i sam sam se malo okušao u pjevanju i snimio uglazbljenu pjesmu „Kupres grad je nade“, koje se kao i moji nastupi na raznim ramskim skupovima nalaze na YouTube kanalu. U pripremi je još jedna moja pjesma o Rami, kao i pjesma jedne domaće pjevačice o kojoj trenutno ne mogu više reći.
Kada ste krenuli pisati pjesme te kako ste uopće došli na tu ideju?
Pjesme sam počeo pisati 2015. godine. Pošto neizmjerno volim rodnu Ramu u koju sam dolazio od tri do desetak puta na godinu, osim u ratno vrijeme kad se nije moglo dolaziti, a ljubitelj sam tradicionalne naše pjesme gange, bećarca, nošnje i svega ramskog. Želja mi je bila naučiti gusliti, pa sam odlučio probati napisati nekoliko pjesama u desetercu o Rami. Napisao sam pjesme „Pokolj u Rami“ i „Rama nekada i sada“ koje se nalaze u ovoj mojoj knjizi ali gusliti nažalost još nisam naučio.
S vremenom sam počeo pisati i druge pjesme o Rami osim guslarskih te pjesme i drugih sadržaja: duhovnih, domovinskih, ljubavnih i prigodnih za neke datume i obljetnice.
Ponukan djetinjstvom i životom u Rami, a posebno novonastalom situacijom vezanom za ova ratna i poslijeratna raseljavanja, a i onom starom narodnom što kažu ako nešto nije zapisano kao da se nije ni dogodilo. Tu je i moja želja da se od zaborava sačuva naša Rama i da našim budućim naraštajima makar malo opišemo nekadašnji život u Rami, tj. razne događaje, običaje, kulturu, odjeću i obuću, način života, našu Ramsku majku nebesku i zemaljsku i još puno toga.
Kako obitelj i prijatelji gledaju na Vaše pisanje? Kakve su reakcije i publike, odnosno Vaših čitatelja?
U pisanju i objavljivanju obitelj mi je velika podrška te se njima kao i svim sponzorima ovom prilikom zahvaljujem, a o reakcijama čitatelja ne mogu još govoriti jer zbog novonastale situacije, otkazane su promocije planirane za ovu godinu, a u budućnosti ćemo vidjeti. Zahvaljujem svima na pohvalama, a i kritičari su dobro došli.
Kada ste otišli iz Rame i zašto?
Iz Rame sam otišao 1989. godine zbog teške ekonomske situacije i ajmo reći zbog osobne egzistencije. Naime radeći u tom našem UNIS-u svaki mjesec je kasnila plaća radi neizvršenja plana, ali ne zbog našeg nerada nego jednostavno zbog promašenih i krivih programa. Mi smo radili jednu malu poziciji za zadnji kotač najobičnijeg bicikla, a materijal za izradu iste nije se mogao nabaviti nigdje u toj jadnoj Jugi nego vani. Nešto se moglo nabaviti u Nikšiću, ali i to je opet bilo sve predaleko i preskupo za jedan jeftin proizvod koji smo pakirali u Njemačku ambalažu i slali ga preko Jablanice vlakom u Njemačku. Kad oni imaju tržište sve bude dobro, a kad nemaju znali su nam vraćati po 100 000 tih kočionih glava na doradu. Uvijek neke igre. To vam izgleda, kao kad bi naši preci rekli, skuplja pita od tepsije.
Što je ono što Vam najviše nedostaje iz rodnog mjesta?
Iz Rame sam odselio kad sam imao 28 godina i sada sam već više životnog vijeka proveo u Rovišću, nego u rodnoj i voljenoj Rami koja se nikad ne zaboravlja kao rodno mjesto. Iz Rame mi nedostaje puno toga, ali čovjek se privikne na sve. U vrijeme današnje borbe za preživljavanje čovjek nema ni vremena razmišljati o toj ljepoti i o životu provedenom u rodnom mjestu. Nedostaju mi naša druženja, pjesma, večernja sijela i prela kojih se ja jako dobro sjećam.
Planirate li vratiti se voljenoj Rami?
Iskreno, o povratku u Ramu trenutno ne razmišljam, mislim da bi se sada teško i navikao na život u Rami. U principu kad bi imao uvjete u Rami kao što imam u Rovišću ne bih imao ništa protiv povratka. Moje Rovišće je od Bjelovara udaljeno desetak km, a od Zagreba pedesetak km. Znači na dohvat ruke je sve, prvenstveno doktori o kojima čovjek razmišlja sve više kako se starost primiče.
Veliki pozdrav mojim Ramcima, a posebno čitateljima i štovateljima portala Rama info, kao i mojih pjesama na Facebooku i drugim portalima.
