Četiri su sata poslijepodne i mrtav sam umoran. Gazda je dao rok da dovršimo zgradu do kraja mjeseca. Sa mnom u stanu su još dva golobrada klinca od 20 godina. Dani su mi kao irgeti, ali baš i nemam neke koristi od njih, obojica piju previše. Isprazne redovito frižider i rijetko ga kada pune, da im dajem savjete o životu ne da mi se. Pokušao sam, smijali su mi se. Život će im podijeliti lekcije kao i meni, kao i tisućama i milijunima prije ili poslije mene, tu je vrijeme relativan pojam. Puštaju glazbu do kasno navečer što me smeta.
Red narodnih, pa red domoljubnih. Nijedan puške nije vidio, a od baruta im je jedino miris petarde pred blagdane došao do nosa. Njima je sve smiješno i ne brinu ni za danas ni za sutra. Oni nemaju tako teško jučer kao ja. Nisam nikad bio mlad, ne znam što je to. Tri godine rata, poslijeratno ne snalaženje, propali snovi o završenom fakultetu i o djevojci koja se već odavno udala za drugoga. Zapeo sam tu i jedino do čega mi je još stalo jesu roditelji, oni su mi jedina briga.
Čovjek je stvoren da o nekome brine, to je tako. Život i smrt dodiruju se u nekoj čudnoj točki, da bi novo nastalo i ostalo staro treba nestati. Presvlači se sve, pa i svijet oko nas, sve nastaje i nestaje…
Ne znam jesam li živio, ne znam je li živim ili je život prošao pored mene i ne znam do kada ću ovako i kad će mi zdravlje reći zbogom. Miješaju mi se misli pred san, zaplovim nekim stranputicama vlastitog mozga, sjetim se djetinjstva i jedine bezbrižnosti koju sam imao ikada, sjetim se i nekih ljudi koji više nisu tu, zašto i kako ne znam ni sam. Na životu me još samo drži vjera i nada i ona krunica koju sam i u ratu nosio oko vrata, a sada u miru molim svaku večer na nju. Molim za promjenu i za ovu dvojicu koje trpim, jer što vrijede i riječi ako ne pogode ljudsko srce, ako ne taknu ono ljudsko u nama, a srce ima samo dvije krajnje glazbe, zvonku osmjeha i onu promuklu plača.
Njemačka, daleko sam, ali misli lete tamo na livade, na šljivike u planinu i šumu. Jedino čemu se nadam jest da ću bar ono malo od života što mi ostane preživjeti tamo u rodnom kraju. Ovdje imam sve, ali nemam sreću koju daje dom. Nazovem, pratim vijesti, a onda se zapitam kakav zloduh je ušao u ljude kada im je jedina sreća tuđa nesreća i umjesto da čujem nešto dobro, čujem samo kukanje i izrugivanje. Ležim tu na krevetu, ni živ ni mrtav i jedino što imam i što je moje je ovaj dah koji je u zadnje vrijeme sve duži i lagano se pretvara u uzdah. Uzdah sa suzom u oku. Prije sna ili prije zadnjeg sna želim samo još jednom makar u snu reći volite, ljubite, zar je to toliko teško!?
Red narodnih, pa red domoljubnih. Nijedan puške nije vidio, a od baruta im je jedino miris petarde pred blagdane došao do nosa. Njima je sve smiješno i ne brinu ni za danas ni za sutra. Oni nemaju tako teško jučer kao ja. Nisam nikad bio mlad, ne znam što je to. Tri godine rata, poslijeratno ne snalaženje, propali snovi o završenom fakultetu i o djevojci koja se već odavno udala za drugoga. Zapeo sam tu i jedino do čega mi je još stalo jesu roditelji, oni su mi jedina briga.
Čovjek je stvoren da o nekome brine, to je tako. Život i smrt dodiruju se u nekoj čudnoj točki, da bi novo nastalo i ostalo staro treba nestati. Presvlači se sve, pa i svijet oko nas, sve nastaje i nestaje…
Ne znam jesam li živio, ne znam je li živim ili je život prošao pored mene i ne znam do kada ću ovako i kad će mi zdravlje reći zbogom. Miješaju mi se misli pred san, zaplovim nekim stranputicama vlastitog mozga, sjetim se djetinjstva i jedine bezbrižnosti koju sam imao ikada, sjetim se i nekih ljudi koji više nisu tu, zašto i kako ne znam ni sam. Na životu me još samo drži vjera i nada i ona krunica koju sam i u ratu nosio oko vrata, a sada u miru molim svaku večer na nju. Molim za promjenu i za ovu dvojicu koje trpim, jer što vrijede i riječi ako ne pogode ljudsko srce, ako ne taknu ono ljudsko u nama, a srce ima samo dvije krajnje glazbe, zvonku osmjeha i onu promuklu plača.
Njemačka, daleko sam, ali misli lete tamo na livade, na šljivike u planinu i šumu. Jedino čemu se nadam jest da ću bar ono malo od života što mi ostane preživjeti tamo u rodnom kraju. Ovdje imam sve, ali nemam sreću koju daje dom. Nazovem, pratim vijesti, a onda se zapitam kakav zloduh je ušao u ljude kada im je jedina sreća tuđa nesreća i umjesto da čujem nešto dobro, čujem samo kukanje i izrugivanje. Ležim tu na krevetu, ni živ ni mrtav i jedino što imam i što je moje je ovaj dah koji je u zadnje vrijeme sve duži i lagano se pretvara u uzdah. Uzdah sa suzom u oku. Prije sna ili prije zadnjeg sna želim samo još jednom makar u snu reći volite, ljubite, zar je to toliko teško!?
D. Stojanović
***Tekst nije lektoriran!
