Dolaskom u grad naišao sam na plakate o božićnom koncertu i rekoh sebi zašto ne otići malo i vidjeti što se događa. Bogat program me oduševio i ujedno ugodno iznenadio svojom raznolikošću. Sjedoh do urednika portala i program je krenuo. Ugledao sam limenu glazbu do sada rijetko viđenu u našem gradu kako izvodi božićne skladbe i dođe mi ideja za novih par rečenica, koje eto već treću godinu sa vama znanima i neznanima dijelim. Pomislio sam da baš u to blagdansko vrijeme po čitavoj Europi čuju se zvuci limene glazbe i kako smo mi Hrvati uistinu jedan europski narod. Od Prozora do Praga, pa i dalje čuli su se slični taktovi tih dana i ne dijelimo bez veze istu kulturu s onima za koje se smatra da su kulturno superiorni od nas. Mi smo punopravni građani Europske Unije, koliko god neki šutjeli o tome. Da bih zaključio ovaj dio reći ću samo pohvala organizatoru.
Osjetna pustoš koja je sve upečatljivija bila je opet nazočna u mom promatranju grada i sela koja sam tih dana obilazio. Polnoćka na Uzdolu nekako me taknula kao i puk koji se okupio na istoj. Lijepa crkva, ali ne prepuna kao davno nekada u to doba godine budi žalost, ali i nadu da će jednog dana svi dijeliti njen sjaj. Kada će taj dan doći teško je reći, ali nada neće nestati dok i posljednji stanovnik bude nad tim prostorima. Tko zna gdje su ti ljudi koji su napustili domove i što rade. Moram priznati da sam i susreo neke koji svoj dom nisu zaboravili i stigli su baš tu noć.
Nauživao sam se i prirode tih dana iako je zima i blato svuda navire, ali miris davno napuštenog doma vrati se uvijek u nosnice onoga koji tu ponekad svraća gleda i divi se. Naše šume uvijek imaju miris bez obzira o kojem je godišnjem dobu riječ. Hodao sam okolo i samo gledao dok su oni koji su išli sa mnom u čudu me gledali što to ja okolo gledam. Gledali su u mene kao u čovjeka koji traga za nečim što je odavno izgubio, pa sada to traži zagledajući u potoke i vodu, u šume i livade. Iskreno da vam kažem što sam tražio ne znam ni sam, ali uživao sam u traženju. Nauživao sam se mira ljepote. Čak i bijeda može vjerovali ili ne sjati i to takvim sjajem kojim raskoš nikada neće.
Moram biti iskren do kraja, pa ću reći kako me bole pojedini ekocidi u našemu kraju. Tu pogotovo mislim na stotine, ako ne i hiljade plastičnih vrećica bačene u rijeku, jezera i potoke i na ostale dijelove. Takvo što je uistinu strašno i nedopustivo. Divlja odlagališta pokazuju našu često nutrinu, ali i neodgovornost za Božje darove. Hoćemo najbolje od prirode, a uništavamo je tako neljudski i nemilosrdno. Nekome će ostati sve iza nas, ali moramo biti svjesni da samo dobro ostaje. Loše postupanje s prirodom ne vodi nikuda.
I na kraju zahvaljujem svima na čitanjima! Ljubav odmara, vjerujte mi! Do idućih zapažanja budite mi zdravi i veseli...
Dražen Stojanović
*Tekst nije lektoriran
