Opće je poznato da je u Europi krumpir jedna od pet najvažnijih živežnih namirnica. Kad je tako, a jeste što zorno potvrđuje procedure za njegov izvoz u zemlje Europske unije, treba se potruditi da ga ima približno potrebama stanovništva i u zbog vremenskih prilika nepovoljnim godinama.
U tekućoj godini u Bosni i Hercegovini dogodile su se dvije disproporcije. Od ožujka do svibnja domaći krumpir je bio bagatela, u prodajnim centrima tržio se 1,9 KM za kilogram, odnosno po 19 feniga!?
Bio je to krumpir iz banjalučke regije. Ponuda starog krumpira u bescjenje, oborila je cijenu ranog hercegovačkog na 0,25 KM za kilogram. Jeftinog mladog krumpira bilo je cijelo ljeto, a onda je došla jesen počeo se vaditi krumpir u glavnim proizvodnim rajonima – Banjalučkoj regiji, Glamočkom i Nevesinjskom polju, Romaniji… Uz kampanju i mizerne prinose odjednom je postalo jasno ono što je bilo razvidno i u srpnju, zbog suše prinos je desetkovan.
Usporedo s vađenjem krumpira u planinskim dijelovima BiH, počele su rasti cijene sa ljetnih 0,30 do 0,60 KM, na 1 KM pa i više. Trenutačno je cijena domaćeg krumpira na veliko, na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima od 0,80 do 1,20 KM. Niža cijena vrijedi za banjalučki koji je kažu slabije kvalitete, a viša za južnohercegovački i planinski nevesinjski.
Mali dio proizvođača iz Hercegovine, primjerice s područja Gruda kako nema najvodnjavanja uspije sačuvati nešto ranog hercegovačkog krumpira čija je cijena pet puta veće od onoga što je prodavan u lipnju ove godine.
Zbog malih količina već se počelo govoriti kako će krumpir „ići“ preko dvije marke, a onda su u igru uskočili Nijemci.
Malo im što nam prodaju automobile, razne strojeve, sve više i odjeću, nego nas još i krumpirom hrane. U cijeloj priči zanimljivo je da su proljetos i u Njemačkoj vladale nepovoljne vremenske prilike, bili smo svjedoci i razornih poplava, a i suše, međutim krumpira je očito moralo biti. Njemački krumpir je ohladio uzavrelu tražnju. Trži se 1 KM za kilogram.
„Izvrsne je kvalitete“, uvjerava nas Hilmo Krehić iz Radišića kod Ljubuškog, koji u nedostatku domaćeg uz raznu zelen prodaje i njemački krumpir, te ilustrira:
„Nema otpada. Svaki krumpir je zdrav. Imam ja u ponudi i našeg, ali ga iz bojazni o kvalitetu, ne mogu preporučiti. Ovaj njemački mogu. Prije prodaje ponio sam jednu vreću kući, probao kuhati, vidim dobar je i to je to. Što je najvažnije, nema otpada“.
I to je to, stok njemački krumpira izložen za prodaju brzo nestaje, vozi se u Bosnu, Trebinje, Neum, pa čak i Livno, još malo pa će i u Glamoč, Nevesinje, Laktaše…
Podsjećamo s iznimkom prošle 2020. godine, krumpir iz Njemačke se stalno uvozi u ruralnu Bosnu i Hercegovinu, međutim ovo je prvi puta da se na veliko već počeo prodavati u studenom. Obično bi domaćeg doticalo „do Božića“, međutim ovoga puta smo ostali kratki praktično za dva mjeseca.
Na koncu što reći umjesto zaključka, stvar je „prosta k’o pasulj“, prekopirati kao to rade Nijemci. Jasno za taj dio priče zadužena su odgovarajuće službe od općinskih i gradskih, preko županijskih i federalnih ministarstava, do ministarstva vanjske trgovine na razini BiH.
Krumpira, i kupusa, još jedne važne živežne namirnice čija nestašica vlada pa se uvozi albanski loše kvalitete, mora biti!
Dakle, što nemamo krumpira, a i kupusa, svi u lancu od povrtlara do nadležnih ministarstava, odnosno zaposlenih u njima, snose dio krivice.
Naravno, tu su i dežurni filozofi, koji su se na ovim prostorima izrodili nakon zadnjeg rata, a koji uporno ponavljaju svoju mantru – ne isplati se! Kako se isplati bogatim Nijemcima?, piše Radio Čapljina.
U tekućoj godini u Bosni i Hercegovini dogodile su se dvije disproporcije. Od ožujka do svibnja domaći krumpir je bio bagatela, u prodajnim centrima tržio se 1,9 KM za kilogram, odnosno po 19 feniga!?
Bio je to krumpir iz banjalučke regije. Ponuda starog krumpira u bescjenje, oborila je cijenu ranog hercegovačkog na 0,25 KM za kilogram. Jeftinog mladog krumpira bilo je cijelo ljeto, a onda je došla jesen počeo se vaditi krumpir u glavnim proizvodnim rajonima – Banjalučkoj regiji, Glamočkom i Nevesinjskom polju, Romaniji… Uz kampanju i mizerne prinose odjednom je postalo jasno ono što je bilo razvidno i u srpnju, zbog suše prinos je desetkovan.
Usporedo s vađenjem krumpira u planinskim dijelovima BiH, počele su rasti cijene sa ljetnih 0,30 do 0,60 KM, na 1 KM pa i više. Trenutačno je cijena domaćeg krumpira na veliko, na čapljinskoj veletržnici u Tasovčićima od 0,80 do 1,20 KM. Niža cijena vrijedi za banjalučki koji je kažu slabije kvalitete, a viša za južnohercegovački i planinski nevesinjski.
Mali dio proizvođača iz Hercegovine, primjerice s područja Gruda kako nema najvodnjavanja uspije sačuvati nešto ranog hercegovačkog krumpira čija je cijena pet puta veće od onoga što je prodavan u lipnju ove godine.
Zbog malih količina već se počelo govoriti kako će krumpir „ići“ preko dvije marke, a onda su u igru uskočili Nijemci.
Malo im što nam prodaju automobile, razne strojeve, sve više i odjeću, nego nas još i krumpirom hrane. U cijeloj priči zanimljivo je da su proljetos i u Njemačkoj vladale nepovoljne vremenske prilike, bili smo svjedoci i razornih poplava, a i suše, međutim krumpira je očito moralo biti. Njemački krumpir je ohladio uzavrelu tražnju. Trži se 1 KM za kilogram.
„Izvrsne je kvalitete“, uvjerava nas Hilmo Krehić iz Radišića kod Ljubuškog, koji u nedostatku domaćeg uz raznu zelen prodaje i njemački krumpir, te ilustrira:
„Nema otpada. Svaki krumpir je zdrav. Imam ja u ponudi i našeg, ali ga iz bojazni o kvalitetu, ne mogu preporučiti. Ovaj njemački mogu. Prije prodaje ponio sam jednu vreću kući, probao kuhati, vidim dobar je i to je to. Što je najvažnije, nema otpada“.
I to je to, stok njemački krumpira izložen za prodaju brzo nestaje, vozi se u Bosnu, Trebinje, Neum, pa čak i Livno, još malo pa će i u Glamoč, Nevesinje, Laktaše…
Podsjećamo s iznimkom prošle 2020. godine, krumpir iz Njemačke se stalno uvozi u ruralnu Bosnu i Hercegovinu, međutim ovo je prvi puta da se na veliko već počeo prodavati u studenom. Obično bi domaćeg doticalo „do Božića“, međutim ovoga puta smo ostali kratki praktično za dva mjeseca.
Na koncu što reći umjesto zaključka, stvar je „prosta k’o pasulj“, prekopirati kao to rade Nijemci. Jasno za taj dio priče zadužena su odgovarajuće službe od općinskih i gradskih, preko županijskih i federalnih ministarstava, do ministarstva vanjske trgovine na razini BiH.
Krumpira, i kupusa, još jedne važne živežne namirnice čija nestašica vlada pa se uvozi albanski loše kvalitete, mora biti!
Dakle, što nemamo krumpira, a i kupusa, svi u lancu od povrtlara do nadležnih ministarstava, odnosno zaposlenih u njima, snose dio krivice.
Naravno, tu su i dežurni filozofi, koji su se na ovim prostorima izrodili nakon zadnjeg rata, a koji uporno ponavljaju svoju mantru – ne isplati se! Kako se isplati bogatim Nijemcima?, piše Radio Čapljina.
