Predrag Mijatović ovih je dana boravio u Splitu. Nekadašnji igrač i sportski direktor Reala stigao je na vjenčanje svog velikog prijatelja Zdravka Marića, pa se u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije dotaknuo brojnih tema, između ostalog i činjenice da je uoči kraja pokojne SFRJ trebao postati igrač Hajduka.
"Jesam, kao klinac sam bio navijač Hajduka. I nikad to nisam krio. Obožavao sam Ivicu Šurjaka i Marija Kempesa. A Jurica Jerković je imao sjajnu ideju, želja mu je bila okupiti "Čileance". Hajduk je bio blizu i Davoru Šukeru. Prvo su htjeli Dejana Savićevića iz Budućnosti, pa kad su vidjeli da ne mogu, krenuli su po mene. Bilo je sve gotovo, financijski je sve bilo ispoštovano, Hajduk je dao kaparu koju je moja obitelj, nakon što smo se predomislili, pošteno vratila, sve do posljednje njemačke marke. Sve je vraćeno Jerkoviću osobno. Mi smo se i kasnije sreli i pričali iznova o svemu, pa koliko god je Jerković bio strašno ljut na mene i mog oca Miodraga što smo promijenili odluku, sav je novac pošteno vraćen i odao nam je priznanje zbog toga", ispričao je Mijatović, pa otkrio što je kumovalo tome da ipak zaobiđe Hajduk i potpiše za Partizan.
"Partizan je uvijek imao ljude iz redova vojske, dali su nam tu važnu informaciju. Kao sad se sjećam, poručili su kako će 'uskoro biti promjena u strukturi zemlje, države'. Baš tako. I da znamo što nam je činiti", rekao je Mijatović, pa se prisjetio kako je bilo promatrati u dresu Partizana paljenje jugoslavenske zastave na Poljudu.
"U tom trenutku smo načas bili šokirani, ali događalo se štošta po stadionima u ta doba. Navijači Hajduka su poznati kao strastveni i fanatični. Mi smo pobjeđivali, a oni su iznervirani utakmicom ušli u teren..."
Od politike je svo ovo vrijeme, kaže, bježao.
"Ja se nikad nisam bavio politikom i svuda sam htio stvarati prijatelje. Gdje god sam se pojavio naišao sam na poštovanje svih ljudi, ne samo suigrača. I to mi jemnogo značilo. Pa 1994. sam došao u Valenciju u hotel gdje je Hrvatska igrala jednu od svojih prvih utakmica da pozdravim prijatelje. U Beogradu je to tada odjeknulo maltene kao da sam izdajnik", kazao je Mijatović.
"Jesam, kao klinac sam bio navijač Hajduka. I nikad to nisam krio. Obožavao sam Ivicu Šurjaka i Marija Kempesa. A Jurica Jerković je imao sjajnu ideju, želja mu je bila okupiti "Čileance". Hajduk je bio blizu i Davoru Šukeru. Prvo su htjeli Dejana Savićevića iz Budućnosti, pa kad su vidjeli da ne mogu, krenuli su po mene. Bilo je sve gotovo, financijski je sve bilo ispoštovano, Hajduk je dao kaparu koju je moja obitelj, nakon što smo se predomislili, pošteno vratila, sve do posljednje njemačke marke. Sve je vraćeno Jerkoviću osobno. Mi smo se i kasnije sreli i pričali iznova o svemu, pa koliko god je Jerković bio strašno ljut na mene i mog oca Miodraga što smo promijenili odluku, sav je novac pošteno vraćen i odao nam je priznanje zbog toga", ispričao je Mijatović, pa otkrio što je kumovalo tome da ipak zaobiđe Hajduk i potpiše za Partizan.
"Partizan je uvijek imao ljude iz redova vojske, dali su nam tu važnu informaciju. Kao sad se sjećam, poručili su kako će 'uskoro biti promjena u strukturi zemlje, države'. Baš tako. I da znamo što nam je činiti", rekao je Mijatović, pa se prisjetio kako je bilo promatrati u dresu Partizana paljenje jugoslavenske zastave na Poljudu.
"U tom trenutku smo načas bili šokirani, ali događalo se štošta po stadionima u ta doba. Navijači Hajduka su poznati kao strastveni i fanatični. Mi smo pobjeđivali, a oni su iznervirani utakmicom ušli u teren..."
Od politike je svo ovo vrijeme, kaže, bježao.
"Ja se nikad nisam bavio politikom i svuda sam htio stvarati prijatelje. Gdje god sam se pojavio naišao sam na poštovanje svih ljudi, ne samo suigrača. I to mi jemnogo značilo. Pa 1994. sam došao u Valenciju u hotel gdje je Hrvatska igrala jednu od svojih prvih utakmica da pozdravim prijatelje. U Beogradu je to tada odjeknulo maltene kao da sam izdajnik", kazao je Mijatović.
