-A došao si! Neka, neka valja! Sjedi tu i izvadi onu mašinicu o kojoj si mi pričao. Trudit ću se da pričam ispravno, kao šta si mi ono rekao. Sjedi, sidi! Blaga zima ove godine, ali nije njezina žestina u nebu sagnjila. Rakije imam dovoljno, a mesa u pušnici ne nedostaje. Nalit ću još jednu dok gledam prve pahulje. Lakše je tako, lakše se nosim s tim bremenima sjećanja. Kada bi ti barem moje ruke mogle ispričati moj život, ali neće.
One su mi uvijek posjetnici života kojeg sam živio, ispucale, a zbog starosti moje i poprilično otežale. Dobro je što si mi došao, valja se ispričati. Oko mene sve šuti, osim ure na zidu koju sam donio iz Műnchena. Ah, ta Njemačka uvijek se nje sjetim, volio bi i nju zaboraviti, ali ne ide… Ne ide mi ni da zaboravim godine prije polaska u tu tada toliko daleku zemlju za mene. Sjećam se kad sam prvi put stavio torbu na rame, pa iz sela krenuo južno prema Hercegovini. Bilo je to pedesetih.
Opanci na nogama, dobra volja i mladost koja me nosila čuvali su me tih godina. Skupio sam momke iz svog sela, redom katolike i krenuo u Stolac po duhan. Dolje me čekao čovjek imenom Rade koji je za mene uvijek imao najbolju škiju. Dali bi mu naprijed novac, a onda od njega uzeli robu. Ruksake na leđa i po dvadeset ili trideset kila duhana na rame i preko brda. Milicija nam uvijek za petama, ali imali smo dobre jatake i lako se nama bilo kriti. Znaš brate kako se ono kaže, zelen gaj – hajdučki sastanak. E, mi smo ti bili ko’ hajduci. I tako ti nas po četiri ili pet po brdima, jadan brate… Jednom smo došli u neko selo pored Tuzle. Sjećam se da je taj dan bio petak, je petak, dobro se sjećam. Mi u selo, a sve ženskadija u selu i pitamo mi gdje su vam muški?
A one na to da su oni kod džamije. Odmah smo krenuli do džamije kad tamo sjedi jedno pedesetak muškaraca ispred nje. Nazvali smo im dobar dan, a onda upitali je li imaju što zapalit. Kako rekoše da nemaju, znali smo da ćemo tu ispraznit torbe i napuniti novčanike i tako i bi. Sumnjali su u mene oni iz Partije u selu i redovito me prijavljivali, ali ostadoše kratka konta. Bio sam na sudovima više nego kući, a zbog prošlosti moga strica na našu obitelj se nije lijepo gledalo. Nije stric kriv što je ni kriv ni dužan završio pokupljen s polja u Antinu vojsku. A to ti je bilo prije moga momkovanja ili momačkog života kako se to danas kaže. Skupilo ti nas poslije onog rata, čitavu obitelj i u logor s nama u Glamoč. Stric se krio po brdima, pa oni mislili da mu mi u tome svemu pomažemo.
Uzelo nas iz Rame na kamione i u nekakav logor, kad se stric predao vratilo nas kući. I mene ti odmah na onaj dobrovoljni rad odvelo i to u Županju da berem kukuruz u radnoj akciji. Došao sam tamo odmah poslije puštanja iz logora. Dali su mi nekakvo odijelo, a to odijelo se raspalo odmah nakon dva dana na meni. Gone raditi, a slabo nas hrane, te ti ja odlučim pobjeći otuda. Shvatim da noću Županja svijetli i tako se orijentiram prema njoj da dođem do vlakova. Tu noć kada sam bježao po kiši preko močvara umalo u tom jadu i glavu nisam izgubio. Pobjegao sam im i otišao za Sarajevo vlakom, iz Sarajeva sam došao kući pješice, a dolje su me drugovi već čekali da me vrate odakle sam im i utekao. I tako se ponovilo još jednom, a pokojni otac svaki je put za mene platio globu. Kad im je dodijalo da me gone morao sam se snalaziti s tim duhanom i tako. Nego, kad si već tu nalij ću ti jednu da čuješ ostatak. I tako moj brate, ganjalo me i nikad mira s njima. Ne možeš na zelenu granu, ma nikako! Kasnije milicija uvijek za vratom, malo sam se moram ti reći i primirio onih par godina kada sam se oženio.
Kad čovjek i hoće ovdje imati mira kod nas u Bosni i Hercegovini ne može nikako. Uvijek ti se nešto splete oko nas. Ma, ne znam ti ja to ni objasniti kako, ali eto, jesi vidio moj brate onog rata nedavno. Znao sam ti ja da neće ovdje dugo mir, ne može. Nešto ti je nesretno u tim ljudima, čim se najedu udri jedan po drugomu. Tko zna možda se i nisu najeli, ih onda država…
Ona država! Bože, sačuvaj! To ti je za nas Hrvate bila maćeha. Nikad nisam sreo nekog čovjeka u onom sistemu, a da je Hrvat, a da je negdje na poziciji. Nego, gdje ti ono stade pričat da nastavim kad si se tako ušutio? – Kod ženidbe! A ja, kod ženidbe. Oženio sam se, a šta ćeš došla i djeca na svijet. Dođe ti to tako vidjeti ćeš, kad se oženiš. - Jedno, drugo, treće, krene to, a svako nešto treba. Nešto moraš školovat, a nešto sam morao ostaviti i tko će se brinuti o živini, hoću reći o stoci koje sam tada imao podosta. Meso, mlijeko i vuna i dalo se nešto i od toga malo zaraditi. Imao sam i dva vola i konja koji mi je služio za šumu uglavnom.
Trebao sam slati djecu dalje od sela, pa sam dvojicu sinova poslao dalje do Zagreba. Koštalo me to i crno iza nokata, ali mislim bolje da se školuju biti će im lakše kada krenu raditi. Mene nije imao tko školovati, čitat i pisati sam naučio uz neke pismene ljude koje sam usput u životu susretao. Znao sam prodati u to vrijeme i nešto krušaka i jabuka, koje sam čak slao do Dubrovnika. Dolje sam dogovorio s ljudima iz neke bolnice da otkupe jedan dio onoga što proizvedem i njima dovezem. I išlo je to sve nekako dok nisam vidio da neću moći baš puno zaraditi, pa sam krenuo u Njemačku da zaradim koji dinar više. Znao sam zidati i baviti se građevinom, ali jezik gore nisam znao. Nije mi ni trebao sve oko mene su ili naši. Svaki manit na svoj neki način. Manit i ja među manitima pa sam se dobro uklopio. Svakakvih je tu ljudi bilo, a meni otac reče prije smrti:“Jerko di god da išo, drš’ se ljudi i pošteno!“ Vodila me ta misao ćaćina. Šta ću došao sam radit i zaradit, a nisu svi takvi bili.
Eto, krenulo nas Ramaca i deset Duvnjaka i dvojica ili trojica iz Livna na jedan posao na gradilištu. Odradimo mi to, gazda naplati i dadne marke u ruke. Neki od naših u gostionici ostaviše novce, neki u međusobnom kockanju ostadoše bez ičega, a neki tko će im znati gdje potrošiše zarađeno. Ja brate nisam, novac sam dobro sakrio, a ono malo što sam ponio nakon plaće sa sobom tu večer u grad pojeo sam i popio. Malo sam se i podnapio, ali znao sam što radim. Kad smo se vraćali, a jesam se onda i smijao…
Moj brate posuđuju jedan od drugoga da pokažu pred ženama, ali i pred selom da su nešto u toj Njemačkoj zaradili, a meni se učinilo da imaju manje nego kad su sa mnom tamo pošli. Cirkus je to veliki, nego opet, žao mi ljudi. Svašta svakoga ponese i tako. Osamdesete nekako sam proživio mogu ti reći i dobro. Dobro je meni i sad dok mi je ova moja stara živa, a i dok su ova unučad oko mene. Rat i bi i prođe, mi svi ostadosmo živi i zdravi na svome. I unučad me slušaju, što jest jest. Vole oni mene, al’ vole kad did i koji euro dadne. Ne žalim ja, neka i valja! Brine me malo to što ovi naši sad kad idu zaradit u svijet odvedu i ženu i djecu. Tko će ovdje ostati i zašto smo brate radili. A i ti, sad si tu došo, pa mi jezik se zaplete pričajući onim jezkom. Ko’ da sam na televiziji, nikad mi vi školovani niste dobro legli. Nešto u vama ima podmuklo, a ima vas i dobri i pošteni. Mene su dosta puta taki privarili, a ti me nećeš jelde?
- Neću, ne boj se!
- Znam ja take! Dobro. – uz smijeh mi reče.
Varali su me, al nisam se dao. Nikad se nisam razumio u te papire, a koliko su me puta u selu tužili naplaćao sam se sucima i advokatima, a za sve su mi samo dali papire. Lipa posla, prodaju papire, a ti papiri su posebni po tome samo što imaju pečat i potpis. Jake im te mode.
-Vidi bolan što ti svitli ta mašinica! – reče mi nekako lijeno.
- Ma to ti je dide diktafon?
- Ditafon, a?
- Ma, ma ja, ditafon!
- De zamezi!
- Hoću dide!
- Ajde lipi moj gasi to! Tako lipo zamezi. Vražja teknika , ko’ to sve izmisli i kako. Nekad je bio u mene radio prvi u selu, a sad ima svugdje i u autu, te on cedovi, te ovo te ono, nu ovo tvoje još svitli. Gasi.
Jerko me pogosti nakon što sam ugasio diktafon i kada me gostio učinilo mi se da čini sve kako bi pred mene došlo sve ono najbolje što ima u kući. Večer je prolazila ni brzo ni sporo, pa sam odlučio krenuti da ne ostajem do kasno u noć. Iza mene ostade Jerko. Zamišljeno je gledao kroz prozor, dok se vani lagano spuštala noć nad selo, a snijeg se hvatao po livadama i plotovima. Vidio sam njegov odraz iza zavjese i osjetio kako me ispraća pogledom, dok lagano silazim niz gumno ispred njegove kuće. Mrak se već dobro utaborio nad ramskim selima. Tišina iza mene ostaje, a Jerkove riječi kao da putuju sa mnom u onoj „mašinici“ koju nosim u torbi.
*Tekst nije lektoriran
One su mi uvijek posjetnici života kojeg sam živio, ispucale, a zbog starosti moje i poprilično otežale. Dobro je što si mi došao, valja se ispričati. Oko mene sve šuti, osim ure na zidu koju sam donio iz Műnchena. Ah, ta Njemačka uvijek se nje sjetim, volio bi i nju zaboraviti, ali ne ide… Ne ide mi ni da zaboravim godine prije polaska u tu tada toliko daleku zemlju za mene. Sjećam se kad sam prvi put stavio torbu na rame, pa iz sela krenuo južno prema Hercegovini. Bilo je to pedesetih.
Opanci na nogama, dobra volja i mladost koja me nosila čuvali su me tih godina. Skupio sam momke iz svog sela, redom katolike i krenuo u Stolac po duhan. Dolje me čekao čovjek imenom Rade koji je za mene uvijek imao najbolju škiju. Dali bi mu naprijed novac, a onda od njega uzeli robu. Ruksake na leđa i po dvadeset ili trideset kila duhana na rame i preko brda. Milicija nam uvijek za petama, ali imali smo dobre jatake i lako se nama bilo kriti. Znaš brate kako se ono kaže, zelen gaj – hajdučki sastanak. E, mi smo ti bili ko’ hajduci. I tako ti nas po četiri ili pet po brdima, jadan brate… Jednom smo došli u neko selo pored Tuzle. Sjećam se da je taj dan bio petak, je petak, dobro se sjećam. Mi u selo, a sve ženskadija u selu i pitamo mi gdje su vam muški?
A one na to da su oni kod džamije. Odmah smo krenuli do džamije kad tamo sjedi jedno pedesetak muškaraca ispred nje. Nazvali smo im dobar dan, a onda upitali je li imaju što zapalit. Kako rekoše da nemaju, znali smo da ćemo tu ispraznit torbe i napuniti novčanike i tako i bi. Sumnjali su u mene oni iz Partije u selu i redovito me prijavljivali, ali ostadoše kratka konta. Bio sam na sudovima više nego kući, a zbog prošlosti moga strica na našu obitelj se nije lijepo gledalo. Nije stric kriv što je ni kriv ni dužan završio pokupljen s polja u Antinu vojsku. A to ti je bilo prije moga momkovanja ili momačkog života kako se to danas kaže. Skupilo ti nas poslije onog rata, čitavu obitelj i u logor s nama u Glamoč. Stric se krio po brdima, pa oni mislili da mu mi u tome svemu pomažemo.
Uzelo nas iz Rame na kamione i u nekakav logor, kad se stric predao vratilo nas kući. I mene ti odmah na onaj dobrovoljni rad odvelo i to u Županju da berem kukuruz u radnoj akciji. Došao sam tamo odmah poslije puštanja iz logora. Dali su mi nekakvo odijelo, a to odijelo se raspalo odmah nakon dva dana na meni. Gone raditi, a slabo nas hrane, te ti ja odlučim pobjeći otuda. Shvatim da noću Županja svijetli i tako se orijentiram prema njoj da dođem do vlakova. Tu noć kada sam bježao po kiši preko močvara umalo u tom jadu i glavu nisam izgubio. Pobjegao sam im i otišao za Sarajevo vlakom, iz Sarajeva sam došao kući pješice, a dolje su me drugovi već čekali da me vrate odakle sam im i utekao. I tako se ponovilo još jednom, a pokojni otac svaki je put za mene platio globu. Kad im je dodijalo da me gone morao sam se snalaziti s tim duhanom i tako. Nego, kad si već tu nalij ću ti jednu da čuješ ostatak. I tako moj brate, ganjalo me i nikad mira s njima. Ne možeš na zelenu granu, ma nikako! Kasnije milicija uvijek za vratom, malo sam se moram ti reći i primirio onih par godina kada sam se oženio.
Kad čovjek i hoće ovdje imati mira kod nas u Bosni i Hercegovini ne može nikako. Uvijek ti se nešto splete oko nas. Ma, ne znam ti ja to ni objasniti kako, ali eto, jesi vidio moj brate onog rata nedavno. Znao sam ti ja da neće ovdje dugo mir, ne može. Nešto ti je nesretno u tim ljudima, čim se najedu udri jedan po drugomu. Tko zna možda se i nisu najeli, ih onda država…
Ona država! Bože, sačuvaj! To ti je za nas Hrvate bila maćeha. Nikad nisam sreo nekog čovjeka u onom sistemu, a da je Hrvat, a da je negdje na poziciji. Nego, gdje ti ono stade pričat da nastavim kad si se tako ušutio? – Kod ženidbe! A ja, kod ženidbe. Oženio sam se, a šta ćeš došla i djeca na svijet. Dođe ti to tako vidjeti ćeš, kad se oženiš. - Jedno, drugo, treće, krene to, a svako nešto treba. Nešto moraš školovat, a nešto sam morao ostaviti i tko će se brinuti o živini, hoću reći o stoci koje sam tada imao podosta. Meso, mlijeko i vuna i dalo se nešto i od toga malo zaraditi. Imao sam i dva vola i konja koji mi je služio za šumu uglavnom.
Trebao sam slati djecu dalje od sela, pa sam dvojicu sinova poslao dalje do Zagreba. Koštalo me to i crno iza nokata, ali mislim bolje da se školuju biti će im lakše kada krenu raditi. Mene nije imao tko školovati, čitat i pisati sam naučio uz neke pismene ljude koje sam usput u životu susretao. Znao sam prodati u to vrijeme i nešto krušaka i jabuka, koje sam čak slao do Dubrovnika. Dolje sam dogovorio s ljudima iz neke bolnice da otkupe jedan dio onoga što proizvedem i njima dovezem. I išlo je to sve nekako dok nisam vidio da neću moći baš puno zaraditi, pa sam krenuo u Njemačku da zaradim koji dinar više. Znao sam zidati i baviti se građevinom, ali jezik gore nisam znao. Nije mi ni trebao sve oko mene su ili naši. Svaki manit na svoj neki način. Manit i ja među manitima pa sam se dobro uklopio. Svakakvih je tu ljudi bilo, a meni otac reče prije smrti:“Jerko di god da išo, drš’ se ljudi i pošteno!“ Vodila me ta misao ćaćina. Šta ću došao sam radit i zaradit, a nisu svi takvi bili.
Eto, krenulo nas Ramaca i deset Duvnjaka i dvojica ili trojica iz Livna na jedan posao na gradilištu. Odradimo mi to, gazda naplati i dadne marke u ruke. Neki od naših u gostionici ostaviše novce, neki u međusobnom kockanju ostadoše bez ičega, a neki tko će im znati gdje potrošiše zarađeno. Ja brate nisam, novac sam dobro sakrio, a ono malo što sam ponio nakon plaće sa sobom tu večer u grad pojeo sam i popio. Malo sam se i podnapio, ali znao sam što radim. Kad smo se vraćali, a jesam se onda i smijao…
Moj brate posuđuju jedan od drugoga da pokažu pred ženama, ali i pred selom da su nešto u toj Njemačkoj zaradili, a meni se učinilo da imaju manje nego kad su sa mnom tamo pošli. Cirkus je to veliki, nego opet, žao mi ljudi. Svašta svakoga ponese i tako. Osamdesete nekako sam proživio mogu ti reći i dobro. Dobro je meni i sad dok mi je ova moja stara živa, a i dok su ova unučad oko mene. Rat i bi i prođe, mi svi ostadosmo živi i zdravi na svome. I unučad me slušaju, što jest jest. Vole oni mene, al’ vole kad did i koji euro dadne. Ne žalim ja, neka i valja! Brine me malo to što ovi naši sad kad idu zaradit u svijet odvedu i ženu i djecu. Tko će ovdje ostati i zašto smo brate radili. A i ti, sad si tu došo, pa mi jezik se zaplete pričajući onim jezkom. Ko’ da sam na televiziji, nikad mi vi školovani niste dobro legli. Nešto u vama ima podmuklo, a ima vas i dobri i pošteni. Mene su dosta puta taki privarili, a ti me nećeš jelde?
- Neću, ne boj se!
- Znam ja take! Dobro. – uz smijeh mi reče.
Varali su me, al nisam se dao. Nikad se nisam razumio u te papire, a koliko su me puta u selu tužili naplaćao sam se sucima i advokatima, a za sve su mi samo dali papire. Lipa posla, prodaju papire, a ti papiri su posebni po tome samo što imaju pečat i potpis. Jake im te mode.
-Vidi bolan što ti svitli ta mašinica! – reče mi nekako lijeno.
- Ma to ti je dide diktafon?
- Ditafon, a?
- Ma, ma ja, ditafon!
- De zamezi!
- Hoću dide!
- Ajde lipi moj gasi to! Tako lipo zamezi. Vražja teknika , ko’ to sve izmisli i kako. Nekad je bio u mene radio prvi u selu, a sad ima svugdje i u autu, te on cedovi, te ovo te ono, nu ovo tvoje još svitli. Gasi.
Jerko me pogosti nakon što sam ugasio diktafon i kada me gostio učinilo mi se da čini sve kako bi pred mene došlo sve ono najbolje što ima u kući. Večer je prolazila ni brzo ni sporo, pa sam odlučio krenuti da ne ostajem do kasno u noć. Iza mene ostade Jerko. Zamišljeno je gledao kroz prozor, dok se vani lagano spuštala noć nad selo, a snijeg se hvatao po livadama i plotovima. Vidio sam njegov odraz iza zavjese i osjetio kako me ispraća pogledom, dok lagano silazim niz gumno ispred njegove kuće. Mrak se već dobro utaborio nad ramskim selima. Tišina iza mene ostaje, a Jerkove riječi kao da putuju sa mnom u onoj „mašinici“ koju nosim u torbi.
*Tekst nije lektoriran
Dražen Stojanović
[email protected]
[email protected]
