Često možemo čuti druge kako citiraju prenapučenost kao jedinu i najveću pravu prijetnju planetu Zemlji. No možemo li doista izdvojiti rast populacije na taj način? Je li na Zemlji doista prevelik broj ljudi?
Činjenica je da na Zemlji postoji samo toliko prostora, da ne kažemo i resursa - hrane, vode i energije - koji mogu držati čovječanstvo na životu. "Nije broj ljudi na planetu problem - problem je broj potrošača te razina i priroda njihove potrošnje", ističe David Satterthwaite, stariji član Instituta za razvoj i okoliš u Londonu.
Satterthwaite prigodno u tom smislu citira čuvenog Gandhija. "Svijet ima dovoljno za potrebe svakoga, ali nema dovoljno za pohlepu svakoga", riječi su koje Satterthwaite citirao, piše BBC.
Tapkanje u mraku
Kako stvari trenutno stoje, svjetska populacija je prešla brojku od 7,3 milijarde stanovnika, a prema projekcijama Ujedinjenih naroda, ta bi brojka do 2050. mogla narasti do 9,7 milijardi, a do 2100. i preko 11 milijardi stanovnika na Zemlji.
Ipak, naše trenutno znanje nam ne dozvoljava predvidjeti hoće li tako velika populacija biti održiva, iz jednostavnog razloga, jer čovječanstvo nikad prije nije bilo u takvoj situaciji.
Satterthwaite ističe da će većina porasta globalne populacije u iduća dva desetljeća biti u urbanim centrima, u zemljama s malim i srednjim prinosima na osobnoj razini.
Stvarni problem je u nejednakosti
No, globalni utjecaj prinosa nekoliko milijardi ljudi tim urbanim centrima po svijetu, mogao bi biti iznenađujuće malen. Razlog je u tome što stanovnici urbanih područja u navedenim zemljama su povijesno trošili vrlo malo, odnosno ostavljali malen ili neznačajan ekološki otisak.
"Znamo da gradovi u zemljama s niskim prinosima imaju emisiju od jedne tone CO2 godišnje po osobi. Gradovi zemalja s velikim prinosima imaju između šest i 30 tona emisija CO2 godišnje po osobi", ističe Satterthwaite. Razlika je očita i ogromna.
To znači da građani bogatijih zemalja imaju znatno veći ekološki otisak na naš planet od ljudi koji žive u siromašnim zemljama, iako postoje iznimke. Satterthwaite ide toliko daleko i da tvrdi kako životni stil pojedinaca, razlike između bogatih i ne bogatih skupina, predstavljaju još dramatičniju razliku. Postoje mnoge urbane sredine s niskim prinosima po glavi stanovnika, koje imaju toliko malu potrošnju da je njihov doprinos emisiji stakleničkih plinova praktički zanemariv.
Hrabri novi svijet
No svijet se mijenja. Urbana središta s niskim prinosima ne moraju nastaviti tim istim putem u budućnosti. Nije problem u porastu populacije same po sebi, već je problem u još bržem porastu globalne potrošnje i konzumerizma (koji su globalno nejednako raspoređeni).
Sve to vodi do neugodne implikacije koja kaže da ljudi koji žive u zemljama s visokim prinosima moraju odigrati svoju ulogu, ako svijet misli držati na životu ogromnu ljudsku populaciju. Samo kad će bogatije skupine biti spremne usvojiti životni stil niske emisije ugljika i dozvoliti svojim vladama da daju potporu takvom, naočigled nepopularnom potezu, uspjet ćemo smanjiti pritisak na globalnu klimu, resurse i probleme s otpadom.
U konačnici, prava odrednica bit će i način na koji želimo upravljati našim društvom. Ako neki ili svi od nas izaberu trošiti puno resursa, broj maksimalno održive populacije bit će manji. Ako pronađemo način kako konzumirati manje, idealno bez žrtvovanja vlastite udobnosti, Zemlja će moći podržati veću ljudsku populaciju.
Promjena životnog stila, ali možda i planete?
Isto tako, promjene u tehnologiji, koje su često naširoko nepredvidive, isto tako će utjecati na maksimalan broj ljudi na Zemlji. U vrlo dalekoj budućnosti, tehnologija bi mogla dovesti do većih održivih ljudskih populacija, ako bi određeni dio čovječanstva mogao živjeti i izvan Zemlje - negdje na drugim mjestima u Sunčevom sustavu ili izvan njega.
U sagledivoj budućnosti, zaključak je da nam je Zemlja jedini dom i moramo pronaći način kako da održivo živimo na njoj. Čini se jasnim da moramo sukladno s tim smanjiti razinu potrošnje, točnije prilagoditi se tranziciji prema životnom stilu s niskim ekološkim otiskom i malom emisijom stakleničkih plinova te poboljšati i status žena na svjetskoj razini. Tek kad napravimo sve te stvari, moći ćemo odrediti koliku globalnu populaciju naš planet može prehraniti i podnijeti. (dnevnik.hr)
Činjenica je da na Zemlji postoji samo toliko prostora, da ne kažemo i resursa - hrane, vode i energije - koji mogu držati čovječanstvo na životu. "Nije broj ljudi na planetu problem - problem je broj potrošača te razina i priroda njihove potrošnje", ističe David Satterthwaite, stariji član Instituta za razvoj i okoliš u Londonu.
Satterthwaite prigodno u tom smislu citira čuvenog Gandhija. "Svijet ima dovoljno za potrebe svakoga, ali nema dovoljno za pohlepu svakoga", riječi su koje Satterthwaite citirao, piše BBC.
Tapkanje u mraku
Kako stvari trenutno stoje, svjetska populacija je prešla brojku od 7,3 milijarde stanovnika, a prema projekcijama Ujedinjenih naroda, ta bi brojka do 2050. mogla narasti do 9,7 milijardi, a do 2100. i preko 11 milijardi stanovnika na Zemlji.
Ipak, naše trenutno znanje nam ne dozvoljava predvidjeti hoće li tako velika populacija biti održiva, iz jednostavnog razloga, jer čovječanstvo nikad prije nije bilo u takvoj situaciji.
Satterthwaite ističe da će većina porasta globalne populacije u iduća dva desetljeća biti u urbanim centrima, u zemljama s malim i srednjim prinosima na osobnoj razini.
Stvarni problem je u nejednakosti
No, globalni utjecaj prinosa nekoliko milijardi ljudi tim urbanim centrima po svijetu, mogao bi biti iznenađujuće malen. Razlog je u tome što stanovnici urbanih područja u navedenim zemljama su povijesno trošili vrlo malo, odnosno ostavljali malen ili neznačajan ekološki otisak.
"Znamo da gradovi u zemljama s niskim prinosima imaju emisiju od jedne tone CO2 godišnje po osobi. Gradovi zemalja s velikim prinosima imaju između šest i 30 tona emisija CO2 godišnje po osobi", ističe Satterthwaite. Razlika je očita i ogromna.
To znači da građani bogatijih zemalja imaju znatno veći ekološki otisak na naš planet od ljudi koji žive u siromašnim zemljama, iako postoje iznimke. Satterthwaite ide toliko daleko i da tvrdi kako životni stil pojedinaca, razlike između bogatih i ne bogatih skupina, predstavljaju još dramatičniju razliku. Postoje mnoge urbane sredine s niskim prinosima po glavi stanovnika, koje imaju toliko malu potrošnju da je njihov doprinos emisiji stakleničkih plinova praktički zanemariv.
Hrabri novi svijet
No svijet se mijenja. Urbana središta s niskim prinosima ne moraju nastaviti tim istim putem u budućnosti. Nije problem u porastu populacije same po sebi, već je problem u još bržem porastu globalne potrošnje i konzumerizma (koji su globalno nejednako raspoređeni).
Sve to vodi do neugodne implikacije koja kaže da ljudi koji žive u zemljama s visokim prinosima moraju odigrati svoju ulogu, ako svijet misli držati na životu ogromnu ljudsku populaciju. Samo kad će bogatije skupine biti spremne usvojiti životni stil niske emisije ugljika i dozvoliti svojim vladama da daju potporu takvom, naočigled nepopularnom potezu, uspjet ćemo smanjiti pritisak na globalnu klimu, resurse i probleme s otpadom.
U konačnici, prava odrednica bit će i način na koji želimo upravljati našim društvom. Ako neki ili svi od nas izaberu trošiti puno resursa, broj maksimalno održive populacije bit će manji. Ako pronađemo način kako konzumirati manje, idealno bez žrtvovanja vlastite udobnosti, Zemlja će moći podržati veću ljudsku populaciju.
Promjena životnog stila, ali možda i planete?
Isto tako, promjene u tehnologiji, koje su često naširoko nepredvidive, isto tako će utjecati na maksimalan broj ljudi na Zemlji. U vrlo dalekoj budućnosti, tehnologija bi mogla dovesti do većih održivih ljudskih populacija, ako bi određeni dio čovječanstva mogao živjeti i izvan Zemlje - negdje na drugim mjestima u Sunčevom sustavu ili izvan njega.
U sagledivoj budućnosti, zaključak je da nam je Zemlja jedini dom i moramo pronaći način kako da održivo živimo na njoj. Čini se jasnim da moramo sukladno s tim smanjiti razinu potrošnje, točnije prilagoditi se tranziciji prema životnom stilu s niskim ekološkim otiskom i malom emisijom stakleničkih plinova te poboljšati i status žena na svjetskoj razini. Tek kad napravimo sve te stvari, moći ćemo odrediti koliku globalnu populaciju naš planet može prehraniti i podnijeti. (dnevnik.hr)
