Stanovnici drevnih civilizacija borili su se s vrućinama kao i mi danas, s tim što nisu imali klima uređaje da im pomognu. Zbog toga su morali biti maštovitiji, kako bi sebi olakšali život s onim što imaju.
Tijekom vrelih ljetnih dana svi na terasama kafića i restorana tražimo mjesto blizu ventilatora s raspršivačima vode kako bi se osvježili.
Na sličan način rashlađivali su se još u Starom vijeku. Drevni Egipćani, Indijanci, Rimljani i Grci potapali su velike komade platna u vodu i potom ih vješali na otvore za vrata i prozore. Strujanje zraka kroz mokre tkanine stvaralo je osjećaj svježine u zagrijanim prostorijama.
Ova metoda se prenosila stoljećima, pa se na starim fasadama u Kotoru i drugim mediteranskim gradovima i dalje mogu vidjeti metalne ili drvene konstrukcije iznad prozora, koje su služile za razapinjanje mokrih plahti.
U Egiptu su u hodnicima, kroz koje je strujio zrak, držali i velike posude s vodom. Isparavanje vode spuštalo je temperaturu zraka za koji stupanj.
Drugi način rashlađivanja objekata bila je sama arhitektura, koja je varirala od podneblja do podneblja.
U Starom Rimu su kroz kuće pravljeni kanali kroz koje je tekla svježa hladna voda. Cijevi za vodu postavljane su i kroz same zidove, što mnogi nazivaju prvim sistemima centralne klime.
Na Bliskom Istoku su na kućama građeni takozvani zračni tornjevi, koji su svojim sustavom specifično raspoređenih otvora omogućavali da zrak struji kroz objekte i na taj način ih rashlađuje.
Tornjevi su bili različiti od pokrajine do pokrajine, prilagođeni vjetrovima koji pušu u tom kraju, vlažnosti zraka i količni pijeska i prašine u zraku.
Ova rješenja su bila zanemarena u modernoj ahitekturi 20. stoljeća, da bi oživjela u 21. kao idelan način da se prostor hladi, a smanji utrošak električne energije, samim tim i troškovi.
Kina je, pak, imala svoje arhitektonsko rješenje – svjetlarnike, takozvane "nebeske bunare" u krovovima, kroz koje je svjež zrak ulazio izravno u centar objekta. Raspored prostorija oko svjetlarnika je bio takav da sunčeve zrake nisu uspijevale zagrijati prostor ispod svjetlarnika.
Ispod otvora u krovovima se često nalazilo i korito za skupljanje kišnice, pa je voda koja je iz njega isparavala dodatno hladila prostor i osiguravala vlagu za raslinje.
Naravno, tu su i lepeze kao preteča ventilatora. Prvo su bile napravljene od lišća, papira, tkanina, polukružnog oblika kako bi se što lakše držale i njima se hladilo.
Prvi električni ventilator nastao je 1880. godine, a početkom 20. stoljeća počeli su bio dio domaćinstva.
Prvi klima uređaj, najsličniji onom koji mi danas poznajemo, izumio je američki inženjer Willis Carrier 1902. godine.
Tijekom vrelih ljetnih dana svi na terasama kafića i restorana tražimo mjesto blizu ventilatora s raspršivačima vode kako bi se osvježili.
Na sličan način rashlađivali su se još u Starom vijeku. Drevni Egipćani, Indijanci, Rimljani i Grci potapali su velike komade platna u vodu i potom ih vješali na otvore za vrata i prozore. Strujanje zraka kroz mokre tkanine stvaralo je osjećaj svježine u zagrijanim prostorijama.
Ova metoda se prenosila stoljećima, pa se na starim fasadama u Kotoru i drugim mediteranskim gradovima i dalje mogu vidjeti metalne ili drvene konstrukcije iznad prozora, koje su služile za razapinjanje mokrih plahti.
U Egiptu su u hodnicima, kroz koje je strujio zrak, držali i velike posude s vodom. Isparavanje vode spuštalo je temperaturu zraka za koji stupanj.
Drugi način rashlađivanja objekata bila je sama arhitektura, koja je varirala od podneblja do podneblja.
U Starom Rimu su kroz kuće pravljeni kanali kroz koje je tekla svježa hladna voda. Cijevi za vodu postavljane su i kroz same zidove, što mnogi nazivaju prvim sistemima centralne klime.
Na Bliskom Istoku su na kućama građeni takozvani zračni tornjevi, koji su svojim sustavom specifično raspoređenih otvora omogućavali da zrak struji kroz objekte i na taj način ih rashlađuje.
Tornjevi su bili različiti od pokrajine do pokrajine, prilagođeni vjetrovima koji pušu u tom kraju, vlažnosti zraka i količni pijeska i prašine u zraku.
Ova rješenja su bila zanemarena u modernoj ahitekturi 20. stoljeća, da bi oživjela u 21. kao idelan način da se prostor hladi, a smanji utrošak električne energije, samim tim i troškovi.
Kina je, pak, imala svoje arhitektonsko rješenje – svjetlarnike, takozvane "nebeske bunare" u krovovima, kroz koje je svjež zrak ulazio izravno u centar objekta. Raspored prostorija oko svjetlarnika je bio takav da sunčeve zrake nisu uspijevale zagrijati prostor ispod svjetlarnika.
Ispod otvora u krovovima se često nalazilo i korito za skupljanje kišnice, pa je voda koja je iz njega isparavala dodatno hladila prostor i osiguravala vlagu za raslinje.
Naravno, tu su i lepeze kao preteča ventilatora. Prvo su bile napravljene od lišća, papira, tkanina, polukružnog oblika kako bi se što lakše držale i njima se hladilo.
Prvi električni ventilator nastao je 1880. godine, a početkom 20. stoljeća počeli su bio dio domaćinstva.
Prvi klima uređaj, najsličniji onom koji mi danas poznajemo, izumio je američki inženjer Willis Carrier 1902. godine.
