Organizatori izložbe bili su Matica hrvatska ogranak Rama, Ramska zajednica Zagreb i Franjevački samostan Rama-Šćit. Za navedenu izložbu izdana je brošura u kojoj je između ostalog predgovor napisao i književnik Ivan Aralica. Svakako pročitajte:
Otkriće Rame
Čitaoci moja tri romana, čija se radnja najvećim dijelom događa u Rami, pitaju me kako sam došao do toga mjesta, za koje oni, prije čitanja moga štiva nisu ni čuli i zašto sam se tu zaustavio i od toga kraja napravio mitski prostor dijela svoga pripovijedanja? Odgovaram da me tamo u jednom trenutku, koji se činio bezizlaznim, povela želja da vidim svoj duhovni iskon i odgonetnem, ako se bude dalo, uzroke svojih posrtanja.
Konkretno, da me na taj put potaknula želja vidjeti otkuda je donesena slika Majke od milosti (Gospe Sinjske) pod kojom je započeo, odvijao se i bio do kraja obilježen i predodređen moj život.
Kad se trijezno uzme, samo duhovni nemir, samo radoznalost i samo traženje izlaza iz tjeskobe. A posljedica je bila otkriće geografskog i povijesnog prostora koji je kao bogomdan da bude mitsko mjesto duge naracije, da bude izvorište sasvim prepoznatljive duhovnosti i mjesto gdje se između dvije krajnosti, stradanja i obnavljanja, odvija gorki i radosni čovjekov život.
I tako, udovoljavajući intimnim pobudama, krenuo sam na put, što ne znači samo na fizičko putovanje, i na tom dugom putu otkrio ljepotu, mit i život, žrtvu i stradanje, koje nisam mogao zadržati za sebe i ne objaviti drugima, koje sam mogao zadržati trajno za sebe samo ako ih objavim drugima. Makar bi Rama bez mojih romana bila to što jest, mojoj taštini godi kad mi se kaže da sam otkrio Ramu. Ne radi sebe, jer je to sitno da bi taštini, ako postoji, bilo udovoljeno i ne radi Rame, jer bi ona svoj život nastavila i bez otkrića, nego radi vas, dragi štioče i dragi posjetioče ove izložbe.
Kao što se meni dogodilo otkriće Rame, želio bih da se i vama dogodi, na ovoj izložbi, nad nekom knjigom ili kad zastanete na vrhu Makljena i bacite prvi pogled na Ramu.
I ako vam se to dogodi, s Makljena kao meni ili s bilo koje uzvisine na prilazu toj pitomoj kotlini na sastavcima visokih planina, i ako to bude samo poticaj da saznate više, da saznate i ono što o Rami piše povijest i što suvremenici o njoj kazuju, vi ćete kao i ja uz obilnu i poticajnu građu doznati i za jednu zanimljivost: da je Rama dospjela u titular hrvatsko-ugarskih kraljeva kao posebno kraljevstvo, iako, kako povijest bilježi, ona kraljevstvo nikad nije bila. Ili se radilo o zabuni ili se radilo o tomu da je Rama sinonim za Bosnu, oboje je začudno jer se ne događa često da kraljevi ne znaju kojim kraljevstvima vladaju, ni da ne znaju kako se ta kraljevstva točno zovu.
Bila zamjena ili zabuna, budući da Rama može biti i sinonim kraljevskom sjaju i budući je, kroz ono što o njoj u povijesti znamo, mjesto gdje stoljećima istrajavaju mitski državotvorni impulsi, nemam nikakve štete ni pogreške u tomu da je njeno ime bilo urezano u krunske titulare. Mene ne čude oni koji su je vidjeli i u titular stavili, mene čude oni koji su je, kad su doznali o čemu se radi, imali snage iz titulara izostaviti.
Dogodi li se i vama, dragi posjetioče, da Ramu u povijesti otkrijete kao kraljevstvo, ne budite sitničavi, ne odstranjujte je iz titulara, ostavite je da i dalje bude mitsko kraljevstvo u starim listinama, a sasvim konkretno kraljevstvo u titularu zemalja nad kojima vlada i u kojima živi hrvatski narod.
Jednom sam prilikom vodio prijatelje da im pokažem Ramu. Bio je dan kad se blagoslivljaju polja, pa smo usput, približavajući se Šćitu i crkvi, susretali narod koji se nakon mise i blagoslova vraćao svojim kućama. Prijatelji su ostali začuđeni kad smo, nakon gradova i sela kroz koja smo prošli i vidjeli u njima ljude odjevene u suvremenu odjeću, vidjeli muškarce i žene malne odreda u narodnim nošnjama.
Zar je ovo rezervat ili neki etno park? Ni jedno ni drugo! Ne žive u Rami nikakvi urođenici, tu žive ljudi koji su proputovali svijet i zarađenim novcem sagradili kuće u kojima se komfor ne razlikuje od onoga po kućama europskih sela. Niti je to etno park koji bi služio u turističke svrhe. Narodne nošnje koje smo vidjeli misno su ruho koje se oblači u svetačke dane. Iako Ramljaci, a posebno Ramljanke, pojedine dijelove narodne nošnje nose i u radne dane, ovaj običaj, da se na svečane mise dolazi u narodnoj nošnji, sretan je spoj tradicije i moderniteta kojemu treba poželjeti dug život, život dok bude živio naš narod.
Svi bismo mi u svojim škrinjama trebali imati odjeću kakvu su nosili naši preci i jednom se godišnje u nju odijevati, kako bismo se sjetili da smo list na stablu koje će živjeti samo dotle dok bude svakoga proljeća listalo lišće kakvim je listalo i onda kad mu je krošnja bila lakat iznad korijena.
Pošto je osmotrio dolinu, jezero u njoj, otoke i sela na obroncima, pošto, a možda i prije svega, svaki će onaj tko otkrije Ramu s nekog od prilaza na okolnim uzvisinama otkriti i da u središtu toga kraljevstva iz krunskog i narodnog titulara stoji prelijepa ramska crkva, široka kao korablja i kao korablja, ploveći kroz maglena stoljeća, pristala na središnji sprud.
Nema ništa povijesnije od povijesti ramske crkve, upravo, ramskih crkava, koje su bile podizane i rušene na raznim mjestima po dolini, ničega povijesnijeg jer je kroz njihovu gradnju i njihovo rušenje harala smrt i proticao život ramskog čovjeka, vezana uz katoličanstvo i vezana uz usud svega ljudskog da stradava i da se ponovo ustaje i zida porušeno.
Spomenik u obliku isfabuliranog križa, čijoj izložbi prisustvujete i da biste vidjeli umjetničko djelo majstora Blaževića i da biste kroz djelo upoznali Ramu, sretno je odabrani simbol stradanju i uskrsnućima i simbol rušenja ramskih crkava i stradanju Ramljaka, iako se podiže u spomen na jedno rušenje i jedno stradanje, ono između srpnja i listopada tisuću devetsto četrdeset i druge. Kad se to paljenje i to stradanje sručilo na Ramu nastala je pjesma:
Kad je crkva gorila na Šćitu,
Svaki Hrvat plakao na svitu.
Može biti da toga dana, jer nisu znali ni za Ramu ni za ono što se u njoj zbilo, svi Hrvati na svijetu i nisu plakali ali otkrijemo li Ramu, u što nas uvodi ova izložba, radovat ćemo se svemu što se u njoj bude događalo lijepo, a tugovati nad onim što se ružno dogodi. I ne samo sudjelovati u radosti i tuzi!
Uz Ramu treba biti! Otkriti je i biti uz nju!
Ivan Aralica
