Na vratima stana dočekala nas je Marija, a u dnevnom boravku ostatak familije: najstarija kći Danijela, srednjoškolac Stijepan, nasmiješena četvrtašica Anamarija, blizanci vrtićarci Marko i Tomislav, malena, uskoro jednoipolgodišnja Iva i najmlađi Petar, baš ga je hranio tata Damir.
Piše: Slobodna Dalmacija / Kristina Filičić
Piše: Slobodna Dalmacija / Kristina Filičić
Foto: Božo Radić/Cropix
Deveteročlana obitelj Tubić živi u Mokošici, u gradskom stanu za mlade su proteklih godinu i pol. Prošla je ova vrijedna obitelj muke dubrovačkog podstanarstva, a opet – od njih ćete čuti samo ‘dobro je‘. Tolika skromnost u današnjem ćudljivom vremenu prava je rijetkost.
Od stana do stana
– Kad smo se doselili u Dubrovnik, živjeli smo u jednom stanu, trebala sam roditi prvo dijete, a stanodavac nam je rekao da moramo iseliti. Uzela sam kolica i krenula tražiti od stana do stana. Neki neće djecu, prije će te primiti ako imaš psa, to je tako. Ako imaš više djece nemaš šanse jer djeca stvaraju buku, galame. Imali smo super sreću da smo naišli na čovjeka u Staroj Mokošici koji nas je primio, bio nam poput roditelja i tu smo živjeli 18 godina – kaže Marija, a Damir nastavlja:
– Sad smo u jednom od gradskih stanova koje su dali mladim obiteljima u najam na deset godina, upali smo u drugom krugu. Sve je novo, najamnina je prihvatljiva, super za današnje uvjete. Dobro bi nam došlo više kvadrata, ali snalazimo se. Ovo su najveći stanovi koji su ostali u drugom krugu, površine 74 kvadrata. Bitno je da svatko ima svoj ležaj, znam da bi svi htjeli imati mir, pogotovo veća djeca, ali snalazimo se, moramo tako.
Tubići su rodom iz Rame, Dubrovčani već 20 godina, ‘držimo do ovoga grada, ovo je naše i to poštujemo‘. Damir je tri godine zaposlen u javnom prijevozniku Libertas, prije toga je 18 godina radio na građevini. Sada mu je lakše uz smjenski rad, pa je više kod kuće. Marija je djelatnica jedne dubrovačke hotelske kuće.
Sve u kući je na njoj, iskren je Damir, ‘mama se za sve pita‘. A ona je ponosna na svoju najdražu ‘vojsku‘, u kojoj se zna red i redoslijed, ‘veliki pomognu koliko mogu, ne opterećujemo ih toliko‘. Najstarija Danijela je zaposlena pa je trenutno srednjoškolac Stijepan roditeljima desna ruka, pomaže kad god treba. Ne zaboravljaju spomenuti svoju pučkoškolku Anamariju, ona im je, kroz osmijeh će, druga ruka.
– Ne treba biti obijesan i pohlepan, to je najbitnije u životu. Mi tako funkcioniramo, radimo, ali ne ubijamo se poslom, sklad je u obitelji. Nemamo problema ni sa starijima, poslušni su, dobra su to djeca. U nas se redovno ide u crkvu, u školu i vrtić, na posao. Podijele se obaveze, svatko svoju obavlja, jer to znači uzajamno poštovanje. Za sad je dobro, Bogu hvala – skromno će ova familija.
S tisuću na petsto
Budući da su troškovi života u Dubrovniku ogromni, znali su tražiti i dodatne poslove kako bi sebi financijski olakšali. Zbog toga se Marija godinu dana nakon svakog poroda vraćala na posao jer su primanja bila premala. Prvi put će, sa sedmim djetetom, uzeti tri godine rodiljnog dopusta.
– Ali i to opet zavisi od financijske situacije, mala su primanja drugu i treću godinu, s tisuću padneš na 500 eura, što možeš s time? I nema tu imaš li manje ili više djece, sve je to isto. Za jedno ili dvoje, ista su primanja. Neki kažu ‘imate vi djece pa imate primanja i primanja‘, što nije istina – kaže Marija, a Damir se nadovezuje:
– Neki misle ako imaš puno djece da živiš na grbači države. Nije ovo Njemačka. Imam sestru gore, njezin dječji doplatak za jedno dijete je isti kao nama za sedmero. Ali nama je sve dobro. Najstarija kći čak razmatra da pođe u Njemačku, sputavati je nećemo, neka dijete proba, ima se gdje vratiti. Bio sam četiri godine u Njemačkoj, nikad više ne bih gore otiš‘o. Nigdje nije ljepše nego među svojim ljudima. Puno je naših ljudi u Njemačkoj, a preko sestre znam da bi ih se jako puno vratilo. Tamo život nije ko što je nekad bio.
Prisjećaju se kako im je najteže bilo na početku jer su oboje radili, a kako ovdje nemaju nikoga, ‘baka servis‘ njima je nepoznanica.
– U nas je sa svakim djetetom sve išlo po ‘pe-esu‘, s godinu dana krenu u jaslice jer u protivnom stvaraš parazita od tog djeteta. Danas nam je stvarno lakše, kao da ih nije sedmero. Nikad nismo svoju djecu odvezli u školu kao što neki roditelji rade. Nisi im‘o kad, ujutro se išlo rano na pos‘o, djeca bi se sa snalazila sama, išla u školu, sama doma dolazila, sebi ručak grijala, pisala domaći rad. Sad su nam zahvalni za to. Kad pogledaš bilo je teško u početku ali sada se sami snalaze, samostalni su, što je jako bitno – kažu Tubići.
Skuhati za višečlanu obitelj poseban je izazov ali samozatajnoj Mariji ni to nije problem; ‘malo više se kuha, ali nije to da se mora skuhat velika lončina‘.
– Mi u spenzu vozimo dvoja kolica, i opet nešto fali kad dođeš doma. Ali jedna štruca kruha za objed nam je dovoljna. Djeca su naučila dijeliti, dobije čokoladu i dijeli. Za našim stolom ako jedan neće jesti, daš drugome. Sutra će sigurno jesti. Nema izmišljanja hoćeš li što drugo, imaš ono što dobiješ jer da udovoljiš svima, trebalo bi bit‘ cijeli dan za špaherom – kažu supružnici.
Imuni na komentare
Doznali smo od Anamarije kako je mališani ne smetaju u vrijeme učenja ali ‘Tomo baš ne sluša‘. Dvoje najstarijih, Danijela i Stijepan, pored toliko malaca zbližili su se više nego ikad, “svađamo se mi, ali i brzo pomirimo‘. Najmlađe Ivu i Petra krstio je dubrovački biskup Roko Glasnović. Ovoj obitelji puno znači što su u gradskom stanu sigurni na deset godina iako ih muči što će biti poslije. Svojevremeno se iz gradske uprave najavljivalo da će nakon 10 godina obitelji moći otkupiti stan po povoljnijoj cijeni koja će se umanjiti za sve dotadašnje stanarine.
U njihovoj zgradi je još obitelji s više djece pa se za lijepog vremena pred zgradom skupi povelika ekipa za igru. U najvećem gradskom naselju sve im je pod nogu, jaslice i vrtić za mališe, škola za Ana Mariju. Nadomak zgrade je i autobusna stanica za ostatak ekipe koja u srednju školu i na posao ide u uži dio grada.
Zvuči nemoguće, ali Marija i Damir su se susretali s neprimjerenim komentarima okoline:
– Zašto toliko djece, ona su skupa…, nailazili smo i nailazimo na masu takvih komentara. Što je nekoga briga za naš život?! Kolegice su mi znale govoriti da nije humano da žena toliko rađa, toliko djece je veliki trošak, onda im kažem što ima jedno imat će i drugo i sedmo. Pređeš preko svega. Ovo je moja volja i ne bih drugačije – kaže nam Marija. Suprug ima drugačija iskustva:
– Radim među ‘muškadijom‘ i oni su OK, svaki čestita na prinovi i vidiš da im je iskreno drago.
Pitamo ih za formulu sklada višečlanih obitelji:
– Poštivanje, bez ljubavi nema ništa i naravno uvijek pošteno. Bitno je da smo iskreni jedni prema drugima, nema muljanja. Normalno je da ćemo se i posvađat‘ oko nečega, ali opet smo na kraju složni – kažu supružnici.
U braku su 20 godina. Ljudi se često začude kako deveteročlana obitelj živi u stanu od 74 kvadrata. Ali kod Tubića uistinu vrijedi ona ‘gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna‘. Skromnost je vrlina ove obitelji, kukanja nema, ‘to je gubitak vremena i živaca, samo nek je zdravlja‘. Ponosni su i imaju razloga, jer je njihova kuća puna naroda.
Slobodna Dalmacija / Kristina Filičić
Deveteročlana obitelj Tubić živi u Mokošici, u gradskom stanu za mlade su proteklih godinu i pol. Prošla je ova vrijedna obitelj muke dubrovačkog podstanarstva, a opet – od njih ćete čuti samo ‘dobro je‘. Tolika skromnost u današnjem ćudljivom vremenu prava je rijetkost.
Od stana do stana
– Kad smo se doselili u Dubrovnik, živjeli smo u jednom stanu, trebala sam roditi prvo dijete, a stanodavac nam je rekao da moramo iseliti. Uzela sam kolica i krenula tražiti od stana do stana. Neki neće djecu, prije će te primiti ako imaš psa, to je tako. Ako imaš više djece nemaš šanse jer djeca stvaraju buku, galame. Imali smo super sreću da smo naišli na čovjeka u Staroj Mokošici koji nas je primio, bio nam poput roditelja i tu smo živjeli 18 godina – kaže Marija, a Damir nastavlja:
– Sad smo u jednom od gradskih stanova koje su dali mladim obiteljima u najam na deset godina, upali smo u drugom krugu. Sve je novo, najamnina je prihvatljiva, super za današnje uvjete. Dobro bi nam došlo više kvadrata, ali snalazimo se. Ovo su najveći stanovi koji su ostali u drugom krugu, površine 74 kvadrata. Bitno je da svatko ima svoj ležaj, znam da bi svi htjeli imati mir, pogotovo veća djeca, ali snalazimo se, moramo tako.
Tubići su rodom iz Rame, Dubrovčani već 20 godina, ‘držimo do ovoga grada, ovo je naše i to poštujemo‘. Damir je tri godine zaposlen u javnom prijevozniku Libertas, prije toga je 18 godina radio na građevini. Sada mu je lakše uz smjenski rad, pa je više kod kuće. Marija je djelatnica jedne dubrovačke hotelske kuće.
Sve u kući je na njoj, iskren je Damir, ‘mama se za sve pita‘. A ona je ponosna na svoju najdražu ‘vojsku‘, u kojoj se zna red i redoslijed, ‘veliki pomognu koliko mogu, ne opterećujemo ih toliko‘. Najstarija Danijela je zaposlena pa je trenutno srednjoškolac Stijepan roditeljima desna ruka, pomaže kad god treba. Ne zaboravljaju spomenuti svoju pučkoškolku Anamariju, ona im je, kroz osmijeh će, druga ruka.
– Ne treba biti obijesan i pohlepan, to je najbitnije u životu. Mi tako funkcioniramo, radimo, ali ne ubijamo se poslom, sklad je u obitelji. Nemamo problema ni sa starijima, poslušni su, dobra su to djeca. U nas se redovno ide u crkvu, u školu i vrtić, na posao. Podijele se obaveze, svatko svoju obavlja, jer to znači uzajamno poštovanje. Za sad je dobro, Bogu hvala – skromno će ova familija.
S tisuću na petsto
Budući da su troškovi života u Dubrovniku ogromni, znali su tražiti i dodatne poslove kako bi sebi financijski olakšali. Zbog toga se Marija godinu dana nakon svakog poroda vraćala na posao jer su primanja bila premala. Prvi put će, sa sedmim djetetom, uzeti tri godine rodiljnog dopusta.
– Ali i to opet zavisi od financijske situacije, mala su primanja drugu i treću godinu, s tisuću padneš na 500 eura, što možeš s time? I nema tu imaš li manje ili više djece, sve je to isto. Za jedno ili dvoje, ista su primanja. Neki kažu ‘imate vi djece pa imate primanja i primanja‘, što nije istina – kaže Marija, a Damir se nadovezuje:
– Neki misle ako imaš puno djece da živiš na grbači države. Nije ovo Njemačka. Imam sestru gore, njezin dječji doplatak za jedno dijete je isti kao nama za sedmero. Ali nama je sve dobro. Najstarija kći čak razmatra da pođe u Njemačku, sputavati je nećemo, neka dijete proba, ima se gdje vratiti. Bio sam četiri godine u Njemačkoj, nikad više ne bih gore otiš‘o. Nigdje nije ljepše nego među svojim ljudima. Puno je naših ljudi u Njemačkoj, a preko sestre znam da bi ih se jako puno vratilo. Tamo život nije ko što je nekad bio.
Prisjećaju se kako im je najteže bilo na početku jer su oboje radili, a kako ovdje nemaju nikoga, ‘baka servis‘ njima je nepoznanica.
– U nas je sa svakim djetetom sve išlo po ‘pe-esu‘, s godinu dana krenu u jaslice jer u protivnom stvaraš parazita od tog djeteta. Danas nam je stvarno lakše, kao da ih nije sedmero. Nikad nismo svoju djecu odvezli u školu kao što neki roditelji rade. Nisi im‘o kad, ujutro se išlo rano na pos‘o, djeca bi se sa snalazila sama, išla u školu, sama doma dolazila, sebi ručak grijala, pisala domaći rad. Sad su nam zahvalni za to. Kad pogledaš bilo je teško u početku ali sada se sami snalaze, samostalni su, što je jako bitno – kažu Tubići.
Skuhati za višečlanu obitelj poseban je izazov ali samozatajnoj Mariji ni to nije problem; ‘malo više se kuha, ali nije to da se mora skuhat velika lončina‘.
– Mi u spenzu vozimo dvoja kolica, i opet nešto fali kad dođeš doma. Ali jedna štruca kruha za objed nam je dovoljna. Djeca su naučila dijeliti, dobije čokoladu i dijeli. Za našim stolom ako jedan neće jesti, daš drugome. Sutra će sigurno jesti. Nema izmišljanja hoćeš li što drugo, imaš ono što dobiješ jer da udovoljiš svima, trebalo bi bit‘ cijeli dan za špaherom – kažu supružnici.
Imuni na komentare
Doznali smo od Anamarije kako je mališani ne smetaju u vrijeme učenja ali ‘Tomo baš ne sluša‘. Dvoje najstarijih, Danijela i Stijepan, pored toliko malaca zbližili su se više nego ikad, “svađamo se mi, ali i brzo pomirimo‘. Najmlađe Ivu i Petra krstio je dubrovački biskup Roko Glasnović. Ovoj obitelji puno znači što su u gradskom stanu sigurni na deset godina iako ih muči što će biti poslije. Svojevremeno se iz gradske uprave najavljivalo da će nakon 10 godina obitelji moći otkupiti stan po povoljnijoj cijeni koja će se umanjiti za sve dotadašnje stanarine.
U njihovoj zgradi je još obitelji s više djece pa se za lijepog vremena pred zgradom skupi povelika ekipa za igru. U najvećem gradskom naselju sve im je pod nogu, jaslice i vrtić za mališe, škola za Ana Mariju. Nadomak zgrade je i autobusna stanica za ostatak ekipe koja u srednju školu i na posao ide u uži dio grada.
Zvuči nemoguće, ali Marija i Damir su se susretali s neprimjerenim komentarima okoline:
– Zašto toliko djece, ona su skupa…, nailazili smo i nailazimo na masu takvih komentara. Što je nekoga briga za naš život?! Kolegice su mi znale govoriti da nije humano da žena toliko rađa, toliko djece je veliki trošak, onda im kažem što ima jedno imat će i drugo i sedmo. Pređeš preko svega. Ovo je moja volja i ne bih drugačije – kaže nam Marija. Suprug ima drugačija iskustva:
– Radim među ‘muškadijom‘ i oni su OK, svaki čestita na prinovi i vidiš da im je iskreno drago.
Pitamo ih za formulu sklada višečlanih obitelji:
– Poštivanje, bez ljubavi nema ništa i naravno uvijek pošteno. Bitno je da smo iskreni jedni prema drugima, nema muljanja. Normalno je da ćemo se i posvađat‘ oko nečega, ali opet smo na kraju složni – kažu supružnici.
U braku su 20 godina. Ljudi se često začude kako deveteročlana obitelj živi u stanu od 74 kvadrata. Ali kod Tubića uistinu vrijedi ona ‘gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna‘. Skromnost je vrlina ove obitelji, kukanja nema, ‘to je gubitak vremena i živaca, samo nek je zdravlja‘. Ponosni su i imaju razloga, jer je njihova kuća puna naroda.
Slobodna Dalmacija / Kristina Filičić
