Povezani članci
Četvrta je obljetnica preminuća Mije Kreše. Iz vjerničkog kršćanskog gledišta Mijin „slučaj“ je dobio svoj pravorijek u vječnosti. Njega se više ne dotiče muka nikakva, rekla bi Knjiga Mudrosti 2,23. Ako doživljavamo smrt dragih ljudi kao pad, kao kolaps sustava života, kudikamo dalekosežniju perspektivu otvara nam Ljubav, koja nas ohrabruje da smrt doduše vidimo kao pad, ali ipak pad u naručje, zagrljaj dobroga Oca. Tajna života i smrti razrješava se u Bogu. Vjerujemo i nadamo se da tu konačno pobjeđuje život u svojoj punini. Tu se nalaze svi razlozi i argumenti kojima tješimo jedni druge i ožalošćenu obitelj: gđu. Elzu; djecu: Hrvoja, Domagoja i Zrinku.
Sjećanje na pokojnog Miju Krešu bilo bi ipak krnje, ako ne bismo u njegovu životu prepoznali neke „zvjezdane trenutke“, neke odgovore na izazove života, koji su nam danas kao „znakovi pored puta“ dragocjeniji od kruha, poglavito zbog manjka „znakova“ ili još više zbog viška zlurado postavljenih lažnih znakova.
Moja osobna slika o Miji Kreši uglavnom se formirala kroz divljenje mladom, do kraja moralnom čovjeku, koga je komunistički režim upravo zbog toga prepoznao kao opasnost, te od 1959. do 1962. u zatvoru na otoku sv. Grgur užasnim metodama ispiranja mozga, nastojao preodgojiti za svoga slugu. Sam Mijo bio je sa svojim prijateljima do kraja iskren glede iskustva zatvora i potvrđivao kako su te metode slamanja ljudskog integriteta „znanstveno“ dijabolično domišljene. Pokazalo se da zatvori Goli otok i sv. Grgur dolaze iz iste škole kao i gulazi ruskog represivnog sustava.
U tim zatvorima mogao si ostati uspravan sam ako si živio za istinu vrijednu svake žrtve, pa i života.
Mijo je ostao čovjek integriteta. Posvjedočio je tako da zatvorska vrata ne dijele svijet i ljude na slobodne i neslobodne. Postoji sloboda sužnjeva, pred kojom se treba pokloniti, a u dosta slučajeva i postidjeti, kao što na formalno „slobodnoj strani“ svijeta postoje društva koja vrve od konformista, koristoljubaca, oportunista, koji svoje intelektualne usluge nude zatiračima slobode i općeg dobra hrvatskog naroda.
Koje je podrijetlo te Mijine etičnosti i uspravnosti ? Pitao sam ljude poput Nikole Džolana iz New York, koji su Mijom prijateljevali u tim kriznim godinama, kada je Mijo izišao iz zatvora, kada je bez ikakve presude kažnjen ne samo zatvorom, već i zabranom studija u Sarajevo, gdje je bio upisao studij šumarstva. Suvišno je i spominjati kako je cijela Rama, a posebice njegova obitelj s ocem Jurom i majkom Jelom bila nepodobna i pod stalnom prismotrom režima.
Ipak Mijo je iz takve ponižene Rame i obitelji ponio onaj zdravi prkos i elan da uspije ljudski, profesionalno i obiteljski. Poticao je poput starog fra Antuna Vladića mladiće koji su došli studirati Zagreb da se široko obrazuju, koriste kulturne blagodati Zagreba, jer nepismeni ljudi ne mogu biti nositelji nade i emancipacije za svoj narod. Po svim mjerilima možemo reći da je pokojni Mijo obiteljski, ljudski, društveno, profesionalno uspio. A on, što se više penjao na toj ljestvici sveukupne karijere, sve više je težio da ostane onaj izvorni Ramljak. Znao je kao rijetko tko razlučiti između istinskih nositelja dobra i mira i onih koji bi s narodnim vrijednostima samo trgovali.
Trezveno je zamjećivao obje tendencije u hrvatskom društvu i nakon Domovinskog rata. Dijelio je svoje nade i svoj strahove u ozdravljujućem ozračju mira, obitelji, moslavačkih vinograda i ponekad rodne Rame.
Nije bilo toga razočaranja koje bi mu moglo ogaditi ljubav prema obitelji zavičaju, hrvatskom narodu... Nikola tvrdi da je taj njegov mir prelazio i na druge. Mijo je njegovao mir kao sredstvo ostajanja na strani dobra.
U literaturi i iskustvu to ostajanje na strani dobra kao izvora slobode slično Mijinom izboru našao sam kod češkog predsjednika Vaclava Havela, čiju misao parafraziram:
to što se uporno zauzimam za dobrotu i pravdu na svim razinama društva, nije zbog toga što bih bio siguran da će dobrota i pravda još za moga života pobijediti u ljudskim srcima i društvima, već zbog toga što držim da samo tako vrijedi živjeti kao čovjek.
S tim etosom i moralnim načelima Mijo Krešo je sudjelovao i u domovinskom ratu.
Nije bio ni fanatik niti cinik. Ako prihvatimo Andrićevu podjelu ljudi na one u čijoj blizini i susretu u nama raste radost i one u čijoj blizini negativnost i tama zamagljuju sve horizonte, onda sa sigurnošću i zahvalnošću možemo tvrditi da je naš Mijo Krešo bio posve na strani afirmacije slobode u svakom čovjeku i narodu.
To je bio njegov intimni motiv u obiteljskom životu, profesionalnom radu, kao i motiv sudjelovanja u domovinskom ratu. Nadao se da će nove politike i društvene strukture ujediniti hrvatski narod oko solidarnosti, općeg dobra i u Bogu utemeljenog dostojanstva svakog čovjeka.
Znao je inteligentno kao netko tko je prošao najtežu školu slobode, razobličiti one koji bi zaustavili hrvatski narod na etiketiranju, posramljivanju, kako bi neistomišljenike kontrolirali kao moralno inferiorne.
Znao je iz iskustva ono do čega su došli stručnjaci humanističkih znanosti da je posramljivanje etiketama najučinkovitiji instrument društvene kontrole, one kontrole koja negira rast u slobodi, iscrpljuje se u destrukciji i u mržnji, a nema ništa sa idejom općega dobra i povijesne istine.
Mijo Krešo se u svim svojim životnim postajama nalazio na strni dobra. Njega i njegove znali su razni režimi i razne historiografije tako često smještati ne samo u zatvore, već i na krivu stranu povijesti.
Njegov odgovor je život, utemeljen na uvjerenju da je čovjek samo ono što je pred Bogom. Niša manje i ništa više.
Zahvalni smo za ovakav život pokojnog Mije Kreše.
Rama-Šćit, 16. 10 2021.
Sjećanje na pokojnog Miju Krešu bilo bi ipak krnje, ako ne bismo u njegovu životu prepoznali neke „zvjezdane trenutke“, neke odgovore na izazove života, koji su nam danas kao „znakovi pored puta“ dragocjeniji od kruha, poglavito zbog manjka „znakova“ ili još više zbog viška zlurado postavljenih lažnih znakova.
Moja osobna slika o Miji Kreši uglavnom se formirala kroz divljenje mladom, do kraja moralnom čovjeku, koga je komunistički režim upravo zbog toga prepoznao kao opasnost, te od 1959. do 1962. u zatvoru na otoku sv. Grgur užasnim metodama ispiranja mozga, nastojao preodgojiti za svoga slugu. Sam Mijo bio je sa svojim prijateljima do kraja iskren glede iskustva zatvora i potvrđivao kako su te metode slamanja ljudskog integriteta „znanstveno“ dijabolično domišljene. Pokazalo se da zatvori Goli otok i sv. Grgur dolaze iz iste škole kao i gulazi ruskog represivnog sustava.
U tim zatvorima mogao si ostati uspravan sam ako si živio za istinu vrijednu svake žrtve, pa i života.
Mijo je ostao čovjek integriteta. Posvjedočio je tako da zatvorska vrata ne dijele svijet i ljude na slobodne i neslobodne. Postoji sloboda sužnjeva, pred kojom se treba pokloniti, a u dosta slučajeva i postidjeti, kao što na formalno „slobodnoj strani“ svijeta postoje društva koja vrve od konformista, koristoljubaca, oportunista, koji svoje intelektualne usluge nude zatiračima slobode i općeg dobra hrvatskog naroda.
Koje je podrijetlo te Mijine etičnosti i uspravnosti ? Pitao sam ljude poput Nikole Džolana iz New York, koji su Mijom prijateljevali u tim kriznim godinama, kada je Mijo izišao iz zatvora, kada je bez ikakve presude kažnjen ne samo zatvorom, već i zabranom studija u Sarajevo, gdje je bio upisao studij šumarstva. Suvišno je i spominjati kako je cijela Rama, a posebice njegova obitelj s ocem Jurom i majkom Jelom bila nepodobna i pod stalnom prismotrom režima.
Ipak Mijo je iz takve ponižene Rame i obitelji ponio onaj zdravi prkos i elan da uspije ljudski, profesionalno i obiteljski. Poticao je poput starog fra Antuna Vladića mladiće koji su došli studirati Zagreb da se široko obrazuju, koriste kulturne blagodati Zagreba, jer nepismeni ljudi ne mogu biti nositelji nade i emancipacije za svoj narod. Po svim mjerilima možemo reći da je pokojni Mijo obiteljski, ljudski, društveno, profesionalno uspio. A on, što se više penjao na toj ljestvici sveukupne karijere, sve više je težio da ostane onaj izvorni Ramljak. Znao je kao rijetko tko razlučiti između istinskih nositelja dobra i mira i onih koji bi s narodnim vrijednostima samo trgovali.
Trezveno je zamjećivao obje tendencije u hrvatskom društvu i nakon Domovinskog rata. Dijelio je svoje nade i svoj strahove u ozdravljujućem ozračju mira, obitelji, moslavačkih vinograda i ponekad rodne Rame.
Nije bilo toga razočaranja koje bi mu moglo ogaditi ljubav prema obitelji zavičaju, hrvatskom narodu... Nikola tvrdi da je taj njegov mir prelazio i na druge. Mijo je njegovao mir kao sredstvo ostajanja na strani dobra.
U literaturi i iskustvu to ostajanje na strani dobra kao izvora slobode slično Mijinom izboru našao sam kod češkog predsjednika Vaclava Havela, čiju misao parafraziram:
to što se uporno zauzimam za dobrotu i pravdu na svim razinama društva, nije zbog toga što bih bio siguran da će dobrota i pravda još za moga života pobijediti u ljudskim srcima i društvima, već zbog toga što držim da samo tako vrijedi živjeti kao čovjek.
S tim etosom i moralnim načelima Mijo Krešo je sudjelovao i u domovinskom ratu.
Nije bio ni fanatik niti cinik. Ako prihvatimo Andrićevu podjelu ljudi na one u čijoj blizini i susretu u nama raste radost i one u čijoj blizini negativnost i tama zamagljuju sve horizonte, onda sa sigurnošću i zahvalnošću možemo tvrditi da je naš Mijo Krešo bio posve na strani afirmacije slobode u svakom čovjeku i narodu.
To je bio njegov intimni motiv u obiteljskom životu, profesionalnom radu, kao i motiv sudjelovanja u domovinskom ratu. Nadao se da će nove politike i društvene strukture ujediniti hrvatski narod oko solidarnosti, općeg dobra i u Bogu utemeljenog dostojanstva svakog čovjeka.
Znao je inteligentno kao netko tko je prošao najtežu školu slobode, razobličiti one koji bi zaustavili hrvatski narod na etiketiranju, posramljivanju, kako bi neistomišljenike kontrolirali kao moralno inferiorne.
Znao je iz iskustva ono do čega su došli stručnjaci humanističkih znanosti da je posramljivanje etiketama najučinkovitiji instrument društvene kontrole, one kontrole koja negira rast u slobodi, iscrpljuje se u destrukciji i u mržnji, a nema ništa sa idejom općega dobra i povijesne istine.
Mijo Krešo se u svim svojim životnim postajama nalazio na strni dobra. Njega i njegove znali su razni režimi i razne historiografije tako često smještati ne samo u zatvore, već i na krivu stranu povijesti.
Njegov odgovor je život, utemeljen na uvjerenju da je čovjek samo ono što je pred Bogom. Niša manje i ništa više.
Zahvalni smo za ovakav život pokojnog Mije Kreše.
Rama-Šćit, 16. 10 2021.
fra Mijo Džolan
