Romano Jurić (37) živi u arktičkom krugu točnije u Norveškom Svalbardu u kojeg znaju zalutati polarni medvjedi. Romano, po struci ugostitelj, rodom je iz Primoštena.
Nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio se za odlazak. Kako nema obitelj, nije mu se bilo teško odlučiti na takav potez. Odlučio se za Norvešku. Ondje živi posljednjih nešto više od dvije godine. Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.
''Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato'', kazao je Romano za portal Croexpress.
U Norveškoj nije poznavao jezik, kulturu, a klima je osobita priča za nekog tko dolazi iz Hrvatske. Na puno toga se trebalo naviknuti.
''Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa ispod ruke... Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji'', rekao je.
''Čuo sam za 'čudesan otok' ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu'', kazao je.
A na Svalbardu ga je dočekala polarna noć.
''Sada polarne dane i noći podnosim odlično, a ne mogu reći da je tako bilo prvih par mjeseci. Ali surovi uvjeti te učine prilagodljivijim, čak mislim da čovjeka i mijenjaju. Da li negativno ili pozitivno, znat će moji bližnji, ali ja mogu reći da sam zasad presretan''.
''Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do osam sati. Na to se nije teško naviknuti'', kaže Romano.
''Budim se oko 10 ujutro s obzirom da uvijek radim popodne i imam privilegiju duže odspavati. Popijem kavu u stanu ili nekom od kafića u gradu, ovisno o vremenskim uvjetima. Dok je polarna noć rjeđe se šeće okolo pošto zna biti dosta surovo. Noć, vjetar, hladnoća, polarni medvjedi koji zalutaju u grad. Ništa strašno, hahaha! Ručak uglavnom sam kuham, ali ponekad odem kod prijatelja u stan na ručak ili u neki od restorana. Posao počinje u 16 sati pa radim do 22 ili 24, ovisno o količini posla. Nakon toga opuštanje u stanu uz glazbu ili TV. Rutina se mijenja tek kad imam slobodne dane. Inače, Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti'', kazao je.
Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne hrvatske plaće. Naravno, s obzirom na norveški standard, to ne predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec nešto se i uštedi za putovanja, piše Croexpress
Nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio se za odlazak. Kako nema obitelj, nije mu se bilo teško odlučiti na takav potez. Odlučio se za Norvešku. Ondje živi posljednjih nešto više od dvije godine. Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.
''Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato'', kazao je Romano za portal Croexpress.
U Norveškoj nije poznavao jezik, kulturu, a klima je osobita priča za nekog tko dolazi iz Hrvatske. Na puno toga se trebalo naviknuti.
''Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa ispod ruke... Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji'', rekao je.
''Čuo sam za 'čudesan otok' ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu'', kazao je.
A na Svalbardu ga je dočekala polarna noć.
''Sada polarne dane i noći podnosim odlično, a ne mogu reći da je tako bilo prvih par mjeseci. Ali surovi uvjeti te učine prilagodljivijim, čak mislim da čovjeka i mijenjaju. Da li negativno ili pozitivno, znat će moji bližnji, ali ja mogu reći da sam zasad presretan''.
''Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do osam sati. Na to se nije teško naviknuti'', kaže Romano.
''Budim se oko 10 ujutro s obzirom da uvijek radim popodne i imam privilegiju duže odspavati. Popijem kavu u stanu ili nekom od kafića u gradu, ovisno o vremenskim uvjetima. Dok je polarna noć rjeđe se šeće okolo pošto zna biti dosta surovo. Noć, vjetar, hladnoća, polarni medvjedi koji zalutaju u grad. Ništa strašno, hahaha! Ručak uglavnom sam kuham, ali ponekad odem kod prijatelja u stan na ručak ili u neki od restorana. Posao počinje u 16 sati pa radim do 22 ili 24, ovisno o količini posla. Nakon toga opuštanje u stanu uz glazbu ili TV. Rutina se mijenja tek kad imam slobodne dane. Inače, Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti'', kazao je.
Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne hrvatske plaće. Naravno, s obzirom na norveški standard, to ne predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec nešto se i uštedi za putovanja, piše Croexpress
