Gledajući iz Gornje Rame prema visokim planinama koje ju okružuju, često razmišljamo kako ta priroda doista izgleda. Kako je biti dio nje, diviti joj se, uživati u njoj, disati je punim plućima. I onda se odvažite. Krenete, tek onako iz hira, znatiželje, relaksacije. Brzo joj i stignete.
A onda, prašnjava napola uništena makadamska cesta daje vam do znanja da je ovo ipak surova, hladna, ali lijepa planina. Cesta u neka, ne tako davna, vremena prozvana „Put spasa“, doista i sliči na nešto mukotrpno, naporno, jedva napravljeno, patnički put. Ali ono što ga okružuje je u istinu očaravajuće.
Pitomi ledinjci, surovi krš i hladna planina jedino su što stoji između Vas i potpune slobode u prirodi. Tek poneka kućica, ili obiteljsko imanje, stopljeno u podnožju planine govore da tu još uvijek žive ljudi. Tihi, radišni, nenametljivi, skriveni u zagrljaju prirode, na granici civilizacije i divljine.
I doista, tek kada se modernom tehnologijom vinete iznad svojih glava, poletite sa pticama, otkrijete ljepotu krajolika. Vijugava cesta poput neke goleme bijele zmije, kao da bježi u duboku šumu, stapa se s okolišem. Stoljetna stabla guste crnogorice kao da skrivaju cijeli jedan svijet, netaknutu ljepotu, nevjerojatne priče. Suha, mrtva stabla kao da govore da i tu vlada smrt, bespogovorno pokoravanje jačemu od sebe. Ali ipak, ljepota je to koja očarava, ostavlja bez daha i poručuje nama malenima da smo neznatni, sitni, prolazni u njenoj veličini.
Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, ali isto tako će Vas i uzeti sebi ukoliko je ne poštujete. Priroda je to koja plijeni ljepotom, bogatstvom, raznolikošću vrsta, čuva i obnavlja sama sebe. A mi ljudi jedina smo vrsta koja je spremna sav ovaj zanos uništiti, opustošiti. Ne dozvolimo to sebi. Sačuvajmo je za buduće generacije da one, kao i mi danas, uživaju u njenoj ljepoti i dive joj se. Ostavimo netaknuto svojoj djeci da se ponose naslijeđem, uživaju u divljini koja je tu pored njih. Tako daleko i surovo, no ipak tako blizu i očaravajuće.
A onda, prašnjava napola uništena makadamska cesta daje vam do znanja da je ovo ipak surova, hladna, ali lijepa planina. Cesta u neka, ne tako davna, vremena prozvana „Put spasa“, doista i sliči na nešto mukotrpno, naporno, jedva napravljeno, patnički put. Ali ono što ga okružuje je u istinu očaravajuće.
Pitomi ledinjci, surovi krš i hladna planina jedino su što stoji između Vas i potpune slobode u prirodi. Tek poneka kućica, ili obiteljsko imanje, stopljeno u podnožju planine govore da tu još uvijek žive ljudi. Tihi, radišni, nenametljivi, skriveni u zagrljaju prirode, na granici civilizacije i divljine.
I doista, tek kada se modernom tehnologijom vinete iznad svojih glava, poletite sa pticama, otkrijete ljepotu krajolika. Vijugava cesta poput neke goleme bijele zmije, kao da bježi u duboku šumu, stapa se s okolišem. Stoljetna stabla guste crnogorice kao da skrivaju cijeli jedan svijet, netaknutu ljepotu, nevjerojatne priče. Suha, mrtva stabla kao da govore da i tu vlada smrt, bespogovorno pokoravanje jačemu od sebe. Ali ipak, ljepota je to koja očarava, ostavlja bez daha i poručuje nama malenima da smo neznatni, sitni, prolazni u njenoj veličini.
Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, ali isto tako će Vas i uzeti sebi ukoliko je ne poštujete. Priroda je to koja plijeni ljepotom, bogatstvom, raznolikošću vrsta, čuva i obnavlja sama sebe. A mi ljudi jedina smo vrsta koja je spremna sav ovaj zanos uništiti, opustošiti. Ne dozvolimo to sebi. Sačuvajmo je za buduće generacije da one, kao i mi danas, uživaju u njenoj ljepoti i dive joj se. Ostavimo netaknuto svojoj djeci da se ponose naslijeđem, uživaju u divljini koja je tu pored njih. Tako daleko i surovo, no ipak tako blizu i očaravajuće.
