Svi su oni došli sa svojim osobnim problemima, zavjetima i željama kako bi svojom poniznom i ustrajnom molitvom obilježili i ovu 32. obljetnicu Gospinog ukazanja u tom predivnom mjestu koje u nama budi one uspavane, nesvjesne i posebne osjećaje.
Tako je u nedjelju zorom iz Rame krenulo 28 hodočasnika naoružanih smiješkom i voljom koja ih je vodila Gospi u Međugorje.
Neki od njih već duži niz godina tradicionalno idu na zavjet Gospi, a ima i onih kojima je ovo već dvadeset i neko hodočašće, kao što je Ivanu Ćališu, zvanom Deban. Poučeni njihovim primjerom i iskustvom hodali smo i mi mlađi za njima po prvi put. Siromašne su riječi da bi se opisalo ovo nezaboravno iskustvo. Kažu da slike puno više govore pa ih možete pogledati ispod.
Tri dana hoda, uspinjanja, osvajanja vrhova planina, spuštanja, prelaska rijeka, micanje poljima, probijanje dračom, koračanje vinogradima. Gazile su naše noge zajedno, a sve uz pjesmu, gangu, molitvu, smijeh, suze. I naravno, bilo je lakše uz podršku naše logistike Marka Ćališa iz Požege i Stipe Bilića kojima se i ovim putem zahvaljujemo. Izgrađena su i stvarana nova prijateljstva.
Među nama je bilo onih koji su cijelim putem pomagali drugima pa su dobili nadimak „spasoje“. Bilo je i onih koji nisu mogli suzdržati svoje osjećaje, a ni suze pa su zaradili nadimak „plačke“. Također je dodijeljena uloga moliteljice! Omjer populacije bio je na muškoj strani. Bilo je i oduška s raznim šalama, prepucavanjima i vicevima. Više puta čuli smo uzdisaj: „Gospe moja, kud' se nisi bliže ukazala!?“
Prvi dan dočekani smo ručkom koji je pripremila naša logistika na Kedžari kod naše heroine Dive. Nastavili smo putem preko Blidinja i posjetili Hajdučke Vrleti. Kako se dan polako približavao kraju tako smo se i mi približavali našem prvom konaku u Klancima kod obitelji Ante Mihalj i obitelji Buntić.
Drugi dan smo nastavili prema Pologu gdje se ponovno začula ganga koja nas je vodila sve do Ljutog Doca. Zajedno s nama stigla je i kiša, dugo očekivana u to mjesto, kao pravi blagoslov. Dočekali su nas srdačno i rasporedili na naš drugi konak kod obitelji Ćorić i zaseoka. Na dan ukazanja čekao nas je manji dio puta za prijeći, ali se običaj kod Dinka Juričić i njegove obitelji nije mogao preskočiti. Dočekani pjesmom i suzama u očima sa starim poznanicima bio je dirljiv trenutak za sve. Prisjetili su se i onih kojih nažalost više nema, ali su u našim mislima, srcima i molitvi.
Nastavili smo još jednim vinogradom i u daljini ugledali mahanje. Još jedan tradicionalni doček s biserima u očima kod dida i babe Ostojić. Od tada srce počinje drugačijim ritmom skakutati, nazire se zvonik Međugorske crkve. Preplavljeni jakim osjećajem, umor nestaje, natečene, žuljave pa i krvave noge bivaju zacijeljene pa s vjetrom u leđima poletno hodimo do Gospe!
S pjesmom „Došli smo ti majko draga“ približavamo se crkvi. Srce je napokon na mjestu! Svi smo stigli zdravi i sretni! Zajedničkom slikom ispred crkve ovjekovječili smo taj dirljivi trenutak! Iznijeli smo svoje molbe i prošnje pred Tebe Majko, jer znamo da tvoj Majčinski blagoslov sve okreće na dobro!
Želimo izraziti zahvalu našim dragim i ljubaznim domaćinima koji su nas primili u svoje kuće i ponudili nam svoju veliku i bezuvjetnu pomoć. Oni su ti koji su sudjelovali u našem hodočašću pružajući nam podršku, moleći se za nas, ulijevajući nam nade i sve to s osmjehom na licu, a ujedno i suzama u očima.
Bez obzira hoće li Crkva priznati Međugorje, priznajmo ga mi u svojim srcima, u svom životu, svojim primjerom.
Vratišmo se kući duhovno osnaženi i ispunjeni. Obogaćeni smo novim iskustvom i zahvalni što smo mogli izdržati cijeli put. Gospe, hvala ti!
Tekst: Vedrana Jurić
Fotografije: Josip Pločkinjić i Mato Ćališ
NAPOMENA: Od 664 fotografije s hodočašća odabrano je 100 najboljih. Čestitke našim hodočasnicima i neka vam Gospe usliši vaše molitve!
