Danas se navršila 26. godišnjica pogibije zapovjednika brigade Rama, brigadira Šimuna Fofić – Fofe. Pokojni Fofa rođen je 24.08.1969. god. u Rumbocima od oca Franje i majke Kate rođ. Džolan.
Jedan je od prvih koji je pristupio stvaranju hrvatske vojske i specijalne policije u Lučkom. Čovjek koji je udario temelje Brigade „Rama“. Danonoćno boraveći na prvoj crti obrane prenosio je vojnicima svoje znanje koje je stekao u postrojbi specijalne policije. Poginuo je 07. srpnja 1992. god. na prvoj crti obrane na položaju Rosoje. Odlikovan je spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. S tugom i ponosom se sjećamo ovog nadasve hrabrog i poštenog čovjeka.
Njemu u čast i sjećanje, ali i svim ostalim poginulim braniteljima pokopanim na mjesnom groblju Rumboci, Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata Rama, organizirala je polaganje vijenca i paljenje svijeća na grobovima poginulih.
OVAKO JE PISAO "RAMSKI VJESNIK" RATNO IZDANJE
ŠIMO FOFIĆ FOFA 24. 08 1969. - 07. 07 1992.
Poginuo je još jedan hrvatski vitez. Nije dočekao slobodu, a toliko je za njom žudio. Volio je svoju Hrvatsku i svoju Ramu u koju je došao da joj daruje svoju mladost, svoj život. Još se ni na živio nije, a iskusio je mnoga bojišta. Branitelji Rame i Hrvatske rado su ga vidjeli u svom društvu. Nikad nije puno ni glasno pričao, a uvijek je puno radio, branio svoje. Nije imao velikih vojničkih ambicija. Ta momčina je plijenila skromnošću, poštenjem i nenametljivošću. Ništa u njemu nije bilo odbojno. Naoko mrk pogled sušta je suprotnost blagoj naravi i smirenosti duha. Njegovi izravni kontakti sa običnim ljudima, sa borcima svima su ulijevali nadu u pobjedu i u bolje sutra. Ne obraćam se Šimi izravno, jer nije želio da ga ljudi u oči hvale, da mu laskaju. Bilo mu je neugodno kada bi ga u susretu tko pohvalio. Iza velikog junaka uvijek stoji meko ljudsko srce i tiha skromna duša.
Što će ostati s nama dok nas bude. Darovao je domovini sve što se darovati može. Nije ništa žalio za svoj narod. Cijeli mu je život bio ispunjen brigom, borbom, ljubavi. Svi, koji ga znaju, znaju zašto je živio. Za to je i poginuo. Hvala mu. (Nikola Rašić)
Jedan je od prvih koji je pristupio stvaranju hrvatske vojske i specijalne policije u Lučkom. Čovjek koji je udario temelje Brigade „Rama“. Danonoćno boraveći na prvoj crti obrane prenosio je vojnicima svoje znanje koje je stekao u postrojbi specijalne policije. Poginuo je 07. srpnja 1992. god. na prvoj crti obrane na položaju Rosoje. Odlikovan je spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. S tugom i ponosom se sjećamo ovog nadasve hrabrog i poštenog čovjeka.
Njemu u čast i sjećanje, ali i svim ostalim poginulim braniteljima pokopanim na mjesnom groblju Rumboci, Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata Rama, organizirala je polaganje vijenca i paljenje svijeća na grobovima poginulih.
OVAKO JE PISAO "RAMSKI VJESNIK" RATNO IZDANJE
ŠIMO FOFIĆ FOFA 24. 08 1969. - 07. 07 1992.
Poginuo je još jedan hrvatski vitez. Nije dočekao slobodu, a toliko je za njom žudio. Volio je svoju Hrvatsku i svoju Ramu u koju je došao da joj daruje svoju mladost, svoj život. Još se ni na živio nije, a iskusio je mnoga bojišta. Branitelji Rame i Hrvatske rado su ga vidjeli u svom društvu. Nikad nije puno ni glasno pričao, a uvijek je puno radio, branio svoje. Nije imao velikih vojničkih ambicija. Ta momčina je plijenila skromnošću, poštenjem i nenametljivošću. Ništa u njemu nije bilo odbojno. Naoko mrk pogled sušta je suprotnost blagoj naravi i smirenosti duha. Njegovi izravni kontakti sa običnim ljudima, sa borcima svima su ulijevali nadu u pobjedu i u bolje sutra. Ne obraćam se Šimi izravno, jer nije želio da ga ljudi u oči hvale, da mu laskaju. Bilo mu je neugodno kada bi ga u susretu tko pohvalio. Iza velikog junaka uvijek stoji meko ljudsko srce i tiha skromna duša.
Što će ostati s nama dok nas bude. Darovao je domovini sve što se darovati može. Nije ništa žalio za svoj narod. Cijeli mu je život bio ispunjen brigom, borbom, ljubavi. Svi, koji ga znaju, znaju zašto je živio. Za to je i poginuo. Hvala mu. (Nikola Rašić)
