Kažu da je mladost najljepše životno doba. Čovjek je pun energije, pun želje za životom, dokazivanjem, istraživanjem. To često odvede mladog čovjeka u jednu životnu avanturu koju možda nije ni planirao na takav način, ali je prihvati i ako mu se možda na prvu nije ni svidjela. Posebno se te nekakve avanture odnose na mladiće koji su postali vojnici, svjesni posla vojnika, ali možda ne svjesni opasnosti koje taj poziv često i nosi. U mirnodopsko vrijeme biti vojnik je lijepo, i ako si daleko od doma, ipak si povezan s istim ljudima koji imaju isti poziv. No, u vrijeme bilo kakvog rata taj poziv postaje sve samo ne lijep. Sličan poziv imali su i naši sugovornici Chris i Mac, bivši pripadnici Britanske vojske, koji su u vrijeme 1993. godine, kada je na našim prostorima bjesnio ratni sukob došli u sklopu mirovne misije UN pod nazivom UNPROFOR. Golobradi mladići od 19 i 20 godina života iskusili su nezaboravno iskustvo.
Godine 1993. dolaze u Ramu, putem spasa preko Vran planine, kao vozači bijelih Britanskih borbenih vozila u sklopu mirovne misije. Mnogi od nas i danas se sjećamo tih vozila, njihovih cijevi, a napose gusjenica punjenih gumom koje su stvarale manje buke i manje rovale cestu. Na kraju je ta cesta ipak popustila.
Zadnju godinu dana planirali su posjetiti krajeve u kojima su, u nekim teškim vremenima, stvorili uspomene. I zaista sve su fotografirali, fotografije izradili i sačuvali kao neprolazne uspomene. Te za nas teške 1993. godine kada su prvi put ugledali Ramu, stigli su za njih prašnjavom planinskom i šumskom cestom, a za većinu nas Putem spasa preko Vran planine. Danas su došli ipak modernijom prometnicom iz prava Tomislavgrada, i prvi pogled im je bio impresivan. Trideset godina kasnije, priroda je i dalje ista, jezero je punije, a tek nanovo izgrađene kuće ukazuju na to da život nije stao. Ostali su zaprepašteni. Ljepota koju su ugledali kao da ih je nanovo vratila u mladost. Svoj smještaj su našli u Rami, i vrijeme provodili obilazeći cijeli kraj. Pronašli smo ih kod obitelji Jozić u Ripcima, i u trenu započeli razgovor i upitali za dojmove. Kao u glas rekoše:
- Impresivno. Kao da se ništa nije promijenilo osim nešto novih domova sagrađenih oko jezera. Imate zaista divnu prirodu i trebali bi ste ju puno više čuvati. Prvenstveno mislimo na one malo ružnije slike s otpadom u prirodi.
Chris Maughan i Mac Macgregor su danas već pedesetogodišnjaci, nisu mladi kao nekada, ali slike i dojmovi koje su ovdje zapazili urezali su se u trajnu memoriju i željeli su obići ta mjesta u kojima su bili kao mladi vojnici.
Koje su prve slike koje ste zapazili te '93. godine na vašem putu do Rame?
- Najprije smo brodom došli u Split u Hrvatskoj, a zatim su nam stigla vozila i krenuli smo na put. Vjerujte nam da ni na karti nismo znali gdje se nalazi zemlja u koju idemo, mislimo na BiH. Zatim ona velika planina s makadamskim putem, na kojoj nas je pretjecao jedan mali auto, i ako ne znamo kako mu je to išlo za rukom, i onda spuštanje u nizinu. Bum, pogled prema jezeru, dolini, nestvarno.
Kako ste primljeni i dočekani u Rami?
- Lijepo zaista, ali na žalost kratko smo se zadržali. Ubrzo smo dobili premještaj u Gornji Vakuf i tamo ostali do kraja našeg dijela misije. Za Ramu nas vežu lijepe uspomene, ali niti jedna kao ovo vaše famozno piće koje zovete rakija. Šalimo se, bilo je lijepih susreta s ljudima posebno s djecom, koja su uvijek tražila nešto slatko. Naravno u to teško vrijeme svaki slatkiš darovan djetetu ostao je sigurno i njemu kao uspomena.
Što ste radili u sklopu Vaše misije u ovim krajevima?
- Uglavnom je bilo svakodnevno obilaženje terena, pokušavalo se uspostaviti mir, nekakvu stabilnost, ali je išlo jako teško. U sklopu misije stupali smo u kontakte sa zaraćenim stranama, sudjelovali u razmjeni zarobljenika, nastojali donijeti mir. Naravno, glavni mir je ovisio o dogovoru Vaših lidera u to vrijeme.
Ima li neki trenutak za Vas koji je ipak bio poseban u cijeloj toj ratnoj kaotičnoj situaciji?
- Koliko se dobro sjećamo na brdu iznad Prozor je bio jedan kontrolni punkt. Bio je pod kontrolom HVO-a, ako se ne varamo. Ali ono što je pokazalo svu apsurdnost rata, barem za nas, je slika koju smo tu doživjeli. Naime, došli smo na taj punkt i vidjeli smo dva vojnika kako razgovaraju i puše cigaru. Imali su različite oznake na uniformama. Lijepo su se raspričali, ismijali i pružili si ruke i pozdravili se, a zatim svaki otišao na svoju stranu. Kasnije smo saznali da su oni prijatelji iz školskih dana, da su zajedno išli u školu, zajedno odrasli, i da su danas na različitim zaraćenim stranama. Jedna od njih je bio Hrvat a drugi Musliman. Slika je odavala neshvatljivost sukoba, i urezala se u sjećanje. S jedne strane tužna slika, a s druge strane ista je odavala da će budućnost biti razumnija i ljepša od sadašnjosti.
Za kraj nam recite, što planirate dalje i koliko dana ostajete u ovim krajevima?
- Ostajemo deset dana. Nakon Rame idemo u Gornji Vakuf gdje je bila naša baza. Tamo je isto bjesnio žestoki sukob i puno je objekata bilo porušeno. Zatim idemo do Novog Travnika i Nove Bile, pa do Viteza, a onda namjeravamo ići do Jajca i zatim do Mrkonjić grada pošto smo bili u svim ovim mjestima. Moramo naglasiti da se sjećamo jednog velikog čak ogromnog konvoja kamiona koji smo osiguravali do Nove Bile, ali ne znamo što je bio njegov cilj jer nam nije rečeno ništa detaljno, osim da smo osiguranje.
Objašnjavamo im da je to bio humanitarni konvoj koji je vozio prehrambenu, medicinsku i svaku udrugu dozvoljenu pomoć napaćenom stanovništvu središnje Bosne. Također ih upoznajemo sa situacijom da osiguranje nije odradilo dobro svoj posao jer je konvoj pljačkan, pucano je na njega i bilo je ubojstvo jednog nedužnog čovjeka. Ali, na kraju konvoj je ostvario svoj cilj i dovozio toliko željene potrepštine napaćenom narodu.
I dok Chris i Mac listaju svoje fotografije i bude uspomene, nekako se čini kao da su mladići u njima oživjeli. Dok zajedno nazdravljamo uz čašicu ramske šljivovice pitamo ih hoće li ponovno doći u ovaj kraj.
- Naravno, ali ovaj put s obiteljima. Želimo da i naši najmiliji vide gdje smo mi proveli jedan dio naše mladosti, da vide ovu prelijepu zemlju i upoznaju njene ljude, prirodu, običaje. Možda ih odvedemo i na mjesto gdje smo našim borbenim vozilima prešli preko tenkovskih mina a da niti jedna nije eksplodirala. Sreća ili nešto drugo, što god da je mi smo danas tu i svakako ćemo doći ponovno.
Dok se opraštamo od ove dvojice Britanaca, nekako smo puni dojmova od tih sjećanja, silnih fotografija, uspomena ne tako lijepih ali ipak dragih ovim ljudima. Nadamo se samo da ćemo ih uskoro ponovno sresti u našoj Rami i razgovarati o ljepšim i vedrijim temama, družiti se s njima i sklopiti neko novo nezaboravno prijateljstvo. U istinu se veselimo tome susretu.
Razgovarao: Franjo Iličić / www.rama-prozor.info
Godine 1993. dolaze u Ramu, putem spasa preko Vran planine, kao vozači bijelih Britanskih borbenih vozila u sklopu mirovne misije. Mnogi od nas i danas se sjećamo tih vozila, njihovih cijevi, a napose gusjenica punjenih gumom koje su stvarale manje buke i manje rovale cestu. Na kraju je ta cesta ipak popustila.
Zadnju godinu dana planirali su posjetiti krajeve u kojima su, u nekim teškim vremenima, stvorili uspomene. I zaista sve su fotografirali, fotografije izradili i sačuvali kao neprolazne uspomene. Te za nas teške 1993. godine kada su prvi put ugledali Ramu, stigli su za njih prašnjavom planinskom i šumskom cestom, a za većinu nas Putem spasa preko Vran planine. Danas su došli ipak modernijom prometnicom iz prava Tomislavgrada, i prvi pogled im je bio impresivan. Trideset godina kasnije, priroda je i dalje ista, jezero je punije, a tek nanovo izgrađene kuće ukazuju na to da život nije stao. Ostali su zaprepašteni. Ljepota koju su ugledali kao da ih je nanovo vratila u mladost. Svoj smještaj su našli u Rami, i vrijeme provodili obilazeći cijeli kraj. Pronašli smo ih kod obitelji Jozić u Ripcima, i u trenu započeli razgovor i upitali za dojmove. Kao u glas rekoše:
- Impresivno. Kao da se ništa nije promijenilo osim nešto novih domova sagrađenih oko jezera. Imate zaista divnu prirodu i trebali bi ste ju puno više čuvati. Prvenstveno mislimo na one malo ružnije slike s otpadom u prirodi.
Chris Maughan i Mac Macgregor su danas već pedesetogodišnjaci, nisu mladi kao nekada, ali slike i dojmovi koje su ovdje zapazili urezali su se u trajnu memoriju i željeli su obići ta mjesta u kojima su bili kao mladi vojnici.
Koje su prve slike koje ste zapazili te '93. godine na vašem putu do Rame?
- Najprije smo brodom došli u Split u Hrvatskoj, a zatim su nam stigla vozila i krenuli smo na put. Vjerujte nam da ni na karti nismo znali gdje se nalazi zemlja u koju idemo, mislimo na BiH. Zatim ona velika planina s makadamskim putem, na kojoj nas je pretjecao jedan mali auto, i ako ne znamo kako mu je to išlo za rukom, i onda spuštanje u nizinu. Bum, pogled prema jezeru, dolini, nestvarno.
Kako ste primljeni i dočekani u Rami?
- Lijepo zaista, ali na žalost kratko smo se zadržali. Ubrzo smo dobili premještaj u Gornji Vakuf i tamo ostali do kraja našeg dijela misije. Za Ramu nas vežu lijepe uspomene, ali niti jedna kao ovo vaše famozno piće koje zovete rakija. Šalimo se, bilo je lijepih susreta s ljudima posebno s djecom, koja su uvijek tražila nešto slatko. Naravno u to teško vrijeme svaki slatkiš darovan djetetu ostao je sigurno i njemu kao uspomena.
Što ste radili u sklopu Vaše misije u ovim krajevima?
- Uglavnom je bilo svakodnevno obilaženje terena, pokušavalo se uspostaviti mir, nekakvu stabilnost, ali je išlo jako teško. U sklopu misije stupali smo u kontakte sa zaraćenim stranama, sudjelovali u razmjeni zarobljenika, nastojali donijeti mir. Naravno, glavni mir je ovisio o dogovoru Vaših lidera u to vrijeme.
Ima li neki trenutak za Vas koji je ipak bio poseban u cijeloj toj ratnoj kaotičnoj situaciji?
- Koliko se dobro sjećamo na brdu iznad Prozor je bio jedan kontrolni punkt. Bio je pod kontrolom HVO-a, ako se ne varamo. Ali ono što je pokazalo svu apsurdnost rata, barem za nas, je slika koju smo tu doživjeli. Naime, došli smo na taj punkt i vidjeli smo dva vojnika kako razgovaraju i puše cigaru. Imali su različite oznake na uniformama. Lijepo su se raspričali, ismijali i pružili si ruke i pozdravili se, a zatim svaki otišao na svoju stranu. Kasnije smo saznali da su oni prijatelji iz školskih dana, da su zajedno išli u školu, zajedno odrasli, i da su danas na različitim zaraćenim stranama. Jedna od njih je bio Hrvat a drugi Musliman. Slika je odavala neshvatljivost sukoba, i urezala se u sjećanje. S jedne strane tužna slika, a s druge strane ista je odavala da će budućnost biti razumnija i ljepša od sadašnjosti.
Za kraj nam recite, što planirate dalje i koliko dana ostajete u ovim krajevima?
- Ostajemo deset dana. Nakon Rame idemo u Gornji Vakuf gdje je bila naša baza. Tamo je isto bjesnio žestoki sukob i puno je objekata bilo porušeno. Zatim idemo do Novog Travnika i Nove Bile, pa do Viteza, a onda namjeravamo ići do Jajca i zatim do Mrkonjić grada pošto smo bili u svim ovim mjestima. Moramo naglasiti da se sjećamo jednog velikog čak ogromnog konvoja kamiona koji smo osiguravali do Nove Bile, ali ne znamo što je bio njegov cilj jer nam nije rečeno ništa detaljno, osim da smo osiguranje.
Objašnjavamo im da je to bio humanitarni konvoj koji je vozio prehrambenu, medicinsku i svaku udrugu dozvoljenu pomoć napaćenom stanovništvu središnje Bosne. Također ih upoznajemo sa situacijom da osiguranje nije odradilo dobro svoj posao jer je konvoj pljačkan, pucano je na njega i bilo je ubojstvo jednog nedužnog čovjeka. Ali, na kraju konvoj je ostvario svoj cilj i dovozio toliko željene potrepštine napaćenom narodu.
I dok Chris i Mac listaju svoje fotografije i bude uspomene, nekako se čini kao da su mladići u njima oživjeli. Dok zajedno nazdravljamo uz čašicu ramske šljivovice pitamo ih hoće li ponovno doći u ovaj kraj.
- Naravno, ali ovaj put s obiteljima. Želimo da i naši najmiliji vide gdje smo mi proveli jedan dio naše mladosti, da vide ovu prelijepu zemlju i upoznaju njene ljude, prirodu, običaje. Možda ih odvedemo i na mjesto gdje smo našim borbenim vozilima prešli preko tenkovskih mina a da niti jedna nije eksplodirala. Sreća ili nešto drugo, što god da je mi smo danas tu i svakako ćemo doći ponovno.
Dok se opraštamo od ove dvojice Britanaca, nekako smo puni dojmova od tih sjećanja, silnih fotografija, uspomena ne tako lijepih ali ipak dragih ovim ljudima. Nadamo se samo da ćemo ih uskoro ponovno sresti u našoj Rami i razgovarati o ljepšim i vedrijim temama, družiti se s njima i sklopiti neko novo nezaboravno prijateljstvo. U istinu se veselimo tome susretu.
Razgovarao: Franjo Iličić / www.rama-prozor.info
