Mato, kako je Jerkino krsno ime, rođen je u Ustirami 2. ožujka 1848. Kao dječak je otišao u Fojnicu kod strica fra Antuna na školovanje. Nastavio je školovanje u Livnu i Gučoj Gori, a onda u Carigradu. Filozofiju i teologiju svršavao je u Ðakovu i Rimu. Kad je 1870. zaređen za svećenika, došao je za učitelja u Fojnicu, a zatim je šest godina predavao bogoslovima u Livnu. Deset godina je bio kateheta na gimnaziji i učiteljskoj školi u Sarajevu (1884. 1894.). Nakon toga bio je učitelj novaka u Fojnici. Bio je župnik na Gračacu i na Šćitu pet godina. Godine 1902. postao je generalni definitor i vizitator franjevačkih provincija u Hrvatskoj, Albaniji i Dalmaciji. Na Šćitu se čuvao kalež koji je on donio iz Albanije 1904. godine. Uništen je u požaru sakristije 1942.
Za fra Jerku Vladića se s pravom može reći da je bio intelektualac. Mnogo je čitao, mnogo gledao i pamtio, razgovarao s ljudima i zapažao te to bilježio. Vele da je poznavao sve obitelji i starije ljude u Rami, Fojnici i Livnu. Ljudi su ga rado slušali jer je lijepo i pametno govorio. Njegov karakteristični govor kroz nos bio je mnogima simpatičan pa su ga se mnogi ugodno sjećali, posebno njegovi brojni đaci pa i oni drugih vjera. Fra Kazimir Ivić piše:
"Kad bi Vladić došao na vjeronauk, ne bi izlazili ni đaci drugih vjera, čekali su da koju čuju. On bi im svima po koju rekao, a onda bi ih kojom zgodnom, koji puta drastičnom rečenicom uputio van, da nastavi ozbiljan rad s katolicima".
Svoju je plaću trošio na knjige. Iza njega je ostala bogata ostavština knjiga i bilježaka, što je izgorjelo u knjižnici 1942. godine.
Fra Jerko je lijepo i dobro pisao, a on je i prvi urednik jednog franjevačkog lista na slavenskom jugu, "Glasnika jugoslavenskih franjevaca" od njegova izlaženja 1887. do 1894. Poznati su naslovi iz njegove pismene ostavštine:
- Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882. Vatroslav Jagić je rekao da je "malo koje djelo čitao s tolikom ugodnošću kao ovo" (K. Ivić, Bilješke, 244).
- Slika Majke Božje Olovske (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Historijske crtice (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Inkvizicija Franjevački grb (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Ahdnama i fra Anpeo Zvizdović (Franjevački glasnik, 1896.),
- Leon XIII i franjevački red (Serafinski perivoj, 1903.)
- Bogojavljenje (Serafinski perivoj, 1907.)
- Istočna Crkva (Vrhbosna, 1920. 21.)
- Katolički svećenik (Franjevački glasnik, 1897.)
- Urežnjaci (Hrvatska duša, 1925.) (Vrhbosna, 1920. 1921.)
- Zapamćenja (Franjevački vjesnik, 1922.)
- Pabirci iz bosanske prošlosti (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Fra Lovro Karaula (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Rastovo i njegov prvi župnik o fra Anpeo Žarkić (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Fra Mijo Batinić (Naša misao, 1916.)
- O. Pavao Poslilović, biskup, 1919.
- Franjo Jukić (Franjevački vjesnik, 1919.
- O Šunjiću i Kačiću (Franjevački vjesnik, 1919.)
- Izdao je knjigu propovijedi i niz pojediničanih propovijedi u časopisima.
- Po Torreu je 1890. izdao "Trideset i jedan dana pred presvetim Sakramentom"
- "Isus govori s križa grešniku" 1917.
- "Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu" Vilima Stanihurtsa D. I. u Sarajevu 1917.
- Preveo je Speculum disciplinae sv. Bone, ali nije tiskano.
U arhivu Bosne Srebrene može se naći puno njegovih dopisa, a jedan je zanimljiv jer govori o prijedlogu nadbiskupa Stadlera da franjevci prihvate "kongruu" - državnu plaću. Vladić je protiv takvog načina uzdržavanja franjevaca, jer bi ih to udaljilo od naroda a time bi se oslonuli na lažnu sigurnost. Fratri moraju biti "pravi sinovi sv. Franje" iako "više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjina, nego Franjinih". Na drugom mjestu tuži se u pismu od 15. listopada 1911. na fratre koji idu u "jalovi lov" (!) koji se pretvaraju u "venatores ferarum, non piscatores animarum lovce zvjeradi a ne pastire duša". On je od fratara tražio da budu dobri fratri i korio je njihovu aljkavost i druge propuste, ali ni braća njemu nisu praštala tvrdeći da "odbija narod" svojim postupcima i grubim izrazima.
Fra Jerko Vladić je kanio napraviti "svoj" samostan, i nešto je bio podigao što je kasnije pretvoreno u sakristiju u knjižnicu, ali braća nisu bila za to jer im je izgledao "gori od ikakve tamnice". Prema narodu je znao biti i grub , nastojao je ukinuti "užine", "plet" i nošenje toka koje su Ramljaci posuđivali od Zvirnjačana i crvenih kabanica od čohe koje su posuđivali od muslimana. On je to smatrao leglom bolesti.
U narodu je ipak ostala vrlo lijepa uspomena na njega. Ljudi su mu praštali što ih je karao i što im je u naglosti rekao i po koju uvredljivu i tešku riječ, jer su znali da ih voli i da to čini za njihovo dobro.
Na Tjelovo 31. svibnja 1923. osjetio je da je slab te je "klekao u blagovaonici i sve zamolio za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu". Mučila ga štucavica te od 2. lipnja nije ništa jeo. Konačno je 25. lipnja "potpuno pri svijesti u prisutnosti tri svećenika i poslužnika izdahnuo. Sat pred smrt rekao je meni, da mu preporučujemo dušu, riječima "Orate pro me". Toga dana je bila misa na Ivanjdan pa je mnogo naroda došlo oprostiti se sa svojim dobrim znancem od kojega su čuli mnogo lijepih savjeta i pametnih riječi.
Fra Jerki se Vladiću može prigovarati što je bio nagle naravi, što nije volio obrađivati zemlju, ali njegova se puna vrijednost može vidjeti tek onda kad čovjek pročita ono što je on pisao. A pisao je za svoje vrijeme vrlo dobro i mudro.
Za fra Jerku Vladića se s pravom može reći da je bio intelektualac. Mnogo je čitao, mnogo gledao i pamtio, razgovarao s ljudima i zapažao te to bilježio. Vele da je poznavao sve obitelji i starije ljude u Rami, Fojnici i Livnu. Ljudi su ga rado slušali jer je lijepo i pametno govorio. Njegov karakteristični govor kroz nos bio je mnogima simpatičan pa su ga se mnogi ugodno sjećali, posebno njegovi brojni đaci pa i oni drugih vjera. Fra Kazimir Ivić piše:
"Kad bi Vladić došao na vjeronauk, ne bi izlazili ni đaci drugih vjera, čekali su da koju čuju. On bi im svima po koju rekao, a onda bi ih kojom zgodnom, koji puta drastičnom rečenicom uputio van, da nastavi ozbiljan rad s katolicima".
Svoju je plaću trošio na knjige. Iza njega je ostala bogata ostavština knjiga i bilježaka, što je izgorjelo u knjižnici 1942. godine.
Fra Jerko je lijepo i dobro pisao, a on je i prvi urednik jednog franjevačkog lista na slavenskom jugu, "Glasnika jugoslavenskih franjevaca" od njegova izlaženja 1887. do 1894. Poznati su naslovi iz njegove pismene ostavštine:
- Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882. Vatroslav Jagić je rekao da je "malo koje djelo čitao s tolikom ugodnošću kao ovo" (K. Ivić, Bilješke, 244).
- Slika Majke Božje Olovske (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Historijske crtice (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Inkvizicija Franjevački grb (Glasnik jugoslavenskih franjevaca, 1893.)
- Ahdnama i fra Anpeo Zvizdović (Franjevački glasnik, 1896.),
- Leon XIII i franjevački red (Serafinski perivoj, 1903.)
- Bogojavljenje (Serafinski perivoj, 1907.)
- Istočna Crkva (Vrhbosna, 1920. 21.)
- Katolički svećenik (Franjevački glasnik, 1897.)
- Urežnjaci (Hrvatska duša, 1925.) (Vrhbosna, 1920. 1921.)
- Zapamćenja (Franjevački vjesnik, 1922.)
- Pabirci iz bosanske prošlosti (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Fra Lovro Karaula (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Rastovo i njegov prvi župnik o fra Anpeo Žarkić (Hrvatska duša, Zagreb, 1923.)
- Fra Mijo Batinić (Naša misao, 1916.)
- O. Pavao Poslilović, biskup, 1919.
- Franjo Jukić (Franjevački vjesnik, 1919.
- O Šunjiću i Kačiću (Franjevački vjesnik, 1919.)
- Izdao je knjigu propovijedi i niz pojediničanih propovijedi u časopisima.
- Po Torreu je 1890. izdao "Trideset i jedan dana pred presvetim Sakramentom"
- "Isus govori s križa grešniku" 1917.
- "Povijest besmrtnog Boga koji trpi u samrtnom tijelu" Vilima Stanihurtsa D. I. u Sarajevu 1917.
- Preveo je Speculum disciplinae sv. Bone, ali nije tiskano.
U arhivu Bosne Srebrene može se naći puno njegovih dopisa, a jedan je zanimljiv jer govori o prijedlogu nadbiskupa Stadlera da franjevci prihvate "kongruu" - državnu plaću. Vladić je protiv takvog načina uzdržavanja franjevaca, jer bi ih to udaljilo od naroda a time bi se oslonuli na lažnu sigurnost. Fratri moraju biti "pravi sinovi sv. Franje" iako "više nas ima sinova Petra Bernardona, oca Franjina, nego Franjinih". Na drugom mjestu tuži se u pismu od 15. listopada 1911. na fratre koji idu u "jalovi lov" (!) koji se pretvaraju u "venatores ferarum, non piscatores animarum lovce zvjeradi a ne pastire duša". On je od fratara tražio da budu dobri fratri i korio je njihovu aljkavost i druge propuste, ali ni braća njemu nisu praštala tvrdeći da "odbija narod" svojim postupcima i grubim izrazima.
Fra Jerko Vladić je kanio napraviti "svoj" samostan, i nešto je bio podigao što je kasnije pretvoreno u sakristiju u knjižnicu, ali braća nisu bila za to jer im je izgledao "gori od ikakve tamnice". Prema narodu je znao biti i grub , nastojao je ukinuti "užine", "plet" i nošenje toka koje su Ramljaci posuđivali od Zvirnjačana i crvenih kabanica od čohe koje su posuđivali od muslimana. On je to smatrao leglom bolesti.
U narodu je ipak ostala vrlo lijepa uspomena na njega. Ljudi su mu praštali što ih je karao i što im je u naglosti rekao i po koju uvredljivu i tešku riječ, jer su znali da ih voli i da to čini za njihovo dobro.
Na Tjelovo 31. svibnja 1923. osjetio je da je slab te je "klekao u blagovaonici i sve zamolio za oproštenje, preporučio se u molitve i otišao u svoju sobu". Mučila ga štucavica te od 2. lipnja nije ništa jeo. Konačno je 25. lipnja "potpuno pri svijesti u prisutnosti tri svećenika i poslužnika izdahnuo. Sat pred smrt rekao je meni, da mu preporučujemo dušu, riječima "Orate pro me". Toga dana je bila misa na Ivanjdan pa je mnogo naroda došlo oprostiti se sa svojim dobrim znancem od kojega su čuli mnogo lijepih savjeta i pametnih riječi.
Fra Jerki se Vladiću može prigovarati što je bio nagle naravi, što nije volio obrađivati zemlju, ali njegova se puna vrijednost može vidjeti tek onda kad čovjek pročita ono što je on pisao. A pisao je za svoje vrijeme vrlo dobro i mudro.
Izvor: Rama kroz stoljeća; fra Ljubo Lucić
