O ovoj temi za Agenciju Fena govorila je profesorica na predmetu "Nastava metodike b,h,s jezika i književnosti" na Pedagoškom fakultetu Sarajevo i ujedno profesorica na predmetu "Historija drame i pozorišta" na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo Almedina Čengić.
Profesorica Čengić priču počinje tvrdnjom da djeca sve manje u svim uzrastima, na žalost, čitaju. Imaju gotove informacije koje dobivaju pritiskom na "dugme". Sve se više ograničavaju i usmjeravaju na upotrebu žargona i skraćenica u komunikaciji mobitelom, facebookom, skypeom, twiterom i upotrebom drugih elektronskih "pomagala".
Ona upozorava da se zbog toga sve više javlja poteškoća u čitanju teksta, tzv. raznih oblika disleksije. Djeca se rijetko igraju na ulici, u vrtu, na igralištu, rijetko razmjenjuju mišljenja.
''Mašta je potpuno oskudna, što uvjetuje razvoj kreativnosti u daljem razvoju osobnosti. Knjiga i književni tekstovi više nisu inn, izašli su iz mode. Danas rijetko možete dobiti knjigu na poklon, radije video igricu. Rijetko možete vidjeti dijete i u biblioteci, a i bilo gdje drugdje, da se rado "druži" sa knjigom. Lektire se prepisuju, knjige se radije gledaju kao ekranizirana djela, kompjuterske igrice su zamijenile razne vrste dječijih grupnih zabava i igara na otvorenom prostoru'', ističe ona.
Podvlači da su djeca, a u tu kategoriju ne podrazumijeva samo uzrast osnovne škole, nego sve do punoljetstva, pa čak i faze studiranja, danas izložena raznim vrstama iskušenja kod odabira pravog načina informiranja u funkciji općeg obrazovanja.
Poteškoće u čitanju
Dodaje da danas značajan postotak djece u predškolskom dobu usvaja tehnike čitanja i pisanja, tako da polaskom u školu dijete već posjeduje predznanje iz ove oblasti. Problem je, smatra Čengić, u tome što način usvajanja ovog vrlo bitnog segmenta obrazovanja dijete usvaja na različite načine, dakle izvan metodičkih normi, što može predstavljati jedan vid opterećenja i za učenika i za nastavnika.
Ona ocjenjuje da forsiranje predznanja od roditelja ili okruženja dovodi do jednog oblika zasićenja kod djeteta, što može usporiti njegove aktivnosti i zainteresiranost u tijeku prvog razdoblja školovanja, a ostaviti i trajne posljedice u procesu daljnjeg učenja. S druge strane roditelji, u najvećem broju slučajeva, nisu u stanju da adekvatno procijene psihičke i fizičke sposobnosti u odnosu na uzrast djeteta.
''Tako se događa da određene poteškoće koje dijete ima sa motorikom, vidom, sluhom, govorom budu u potpunosti zanemarene. Bitan segment je i separacija djece, odnosno asocijalnost kod djece koja imaju šire, odnosno malo ili nikakovo predznanje, koje stiču između ostalog po šablonu elektronskih medija. Zar nije škola i proces nastave mjesto i način na koji djeca trebaju postupno usvajati novo gradivo?'', navodi ona.
Utjecaj kompjutera na zdravlje
Kao drugi problem koji je generalo prisutan profesorica Čengić vidi u forsiranju medijske kulture koja u različitim oblicima uvjetuje razvoj dječije komunikacije. Suvremeno doba diktira pravila u kojima kompjuter zamjenjuje priču koju smo slušali od baka, djedova, mame ili tate i dijete po inerciji sluša uvijek iste verzije priča od "tete sa kompjutera".
''Ta jednostrana komunikacija, prihvaćanje jednosmjerne informacije koja se stalno i iznova ponavlja, dijete ograničava u razvoju komunikacije uopće, mišljenja, razmišljanja, zaključivanja i maštanja. Tako dijete postaje dovoljno samo sebi i zamišljenoj idealnoj osobi koja izgovara rečenice s druge strane ekrana. Konstantno sjedenje pred ekranom, bilo da se radi o televiziji ili komjuterskom ekranu, loše utiče na vid, sluh, motoriku i kičmeni stub djeteta, ali i na opće zdravlje zbog statičnosti'', kazala je.
Čengić podvlači da iz svega navedenog ne želi reći da je elektronski način obrazovanja i komuniciranja nepoželjan i opterećavajući za dijete na svim razinama obrazovanja, već da bi on trebao biti nadogradnja stečenog prethodnog znanja i vještina koje treba razviti kod djeteta u komunikaciji, druženju, razmjenjivanju mišljenja s drugom djecom i ljudima, te prije svega čitanju i knjiga i tekstova (naučnih, dokumentarnih, avanturističkih).
''Tu vrstu trebamo iskoristiti za usavršavanje, a ne za za sticanje osnovnog znanja i na žalost, izolaciju djeteta koje sve više postaje dovoljno samo sebi, ali i usamljeno'', zaključuje profesorica Almedina Čengić.
Čitaju se samo obavezne lektire
I pedagoginja-psihologinja u Osnovnoj školi "Porodice efendije Ramić" u Semizovcu Muediba Šehić ističe za Fenu da praksa u ovoj školi pokazuje kako djeca u školskoj biblioteci uglavnom uzimaju knjige koje su predviđene kao školska lektira. Međutim, naglašava da ne postoje precizni pokazatelji koliko djeca čitaju mimo tog obaveznog štiva.
''Nastavnici bosanskog jezika u ovoj školi smatraju da djeca malo čitaju te da uglavnom koriste internet da pročitaju eventualno neku skraćenu verziju lektire. Djeca nemaju interesa za knjigu, to je procjena nastavnika. Naša je pretpostavka da nečitanje utiče na sposobnosti djece, jer se pored verbalnih sposobnosti, čitanjem dopunjava razvoj kompletne osobnosti'', istaknula je ona.
Ipak, mnogi smatraju da će knjiga opstati sve dok još uvijek bude ljudi koji nezamjenjivim smatraju miris i šuštanje njenih listova, razbuktavanje mašte kako se priča knjige razvija, te jedinstveni osjećaj intimnosti, tišine i terapijskog efekta što samo knjiga može pružiti čovjeku.
