Pred izazovima suvremenog svijeta sa ljudima koji su umorni i često bez nade, zalutali na putu života, treba nam sve više dobrih svećenika. Stoga raduje svaki mladomisnik koji se odazove Božjem pozivu i svoj život posveti služenju Bogu i narodu.
No, ne smijemo zaboraviti da su i oni ljudi, da i za njih treba netko moliti, biti im bliska podrška; prijatelj, jer svi mi smo njihova velika obitelj, a oni su ljudi koji trebaju naš osmijeh podrške, prijateljski zagrljaj i stisak ruke; potrebni su često našeg razumijevanja, razgovora i oslonca.
Zahvalni Bogu na daru mladomisnika, ovaj razgovor donosi susret s mladomisnikom Marinom Petrovićem.
O svome životu dao nam je Marin nekoliko biografskih podataka
Zovem se Marin Petrović, rođen sam 28.08.2000. u Mostaru. Poslije završene Osnovne škole Marka Marulića u Prozoru upisujem srednju školu u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku i na taj način počinje moja aktivna priprava za svećeništvo. U travničkom sjemeništu sam stekao potrebno znanje i iskustva, ali što je najvažnije i radne navike. Zbog toga sam trajno zahvalan sjemeništu koje me oblikovalo kao čovjeka i kandidata za svećeništvo. Završetkom škole nisam imao posebnih problema, rekao bih da je razlog tomu zagovor sluge Božjega Petra Barbarića kojemu sam svaki dan dolazio na grob s molitvama, potrebama i zahvalama.
I dan danas rado odem hodočastiti u crkvu Alojzija Gonzage u sjemeništu kako bi se pomolio na Petrovu grobu, utekao njegovom zagovoru kod Boga. Poslije malog sjemeništa primljen sam u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i upisujem se na Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu. Redovita formacija u bogosloviji ili velikom sjemeništu traje 5 godina koje sam kao jedni kandidat, od prve do pete godine, završio prošle godine. Potom sam diplomirao na gore navedenom fakultetu te predao molbu za đakonsko ređenje. Milošću Božjom primio sam sveti red đakonata 20.10.2024. po polaganju ruku vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića. Zatim sam određen za đakonski praktikum u župi Novo Sarajevo gdje sam stekao dodatna iskustva i neposredno se pripremao za primanje svetog reda prezbiterata koji mi je udijeljen 29.06.2025. svetkovinu Petra i Pavla.
Sjećate li se vremena odluke za svećeničko zvanje? Što je sve utjecalo na taj poziv?
Sjećam se da sam još kao malo dijete govorio da bih želio biti svećenik. Nisam dodatno ispitivao i istraživao tada otkud meni ta neshvatljiva čežnja. Znam samo da me tada privukao način rada i govora tadašnjeg župnika u Prozoru vlč. Franje Ivandića. Jednostavno sam sebi govorio da želim biti ono što je on na oltaru, župnik i čovjek prisutan za druge. Isto tako, duboku zahvalnost osjećam prema župniku vlč. Stipi Kneževiću uz kojeg sam rastao učeći svirati tamburicu i sadašnjem mnos. Marku Tomiću uz čiju pomoć i brigu sam duhovno napredovao i osnaživao se u svećeničkom pozivu. Sada kada sam zaređen mogu reći da ta djetinja misao da budem svećenik nije bila tek neka puka prolazna želja već stvarni Božji poziv da kao ministerijalni svećenik služim Bogu i narodu. No, više puta sam rekao i sada ću, nijedan poziv, pa tako nije ni moj, dan sam tako ili postignut nekom mojom zaslugom već je to milost koja je od Boga izmoljena i Božjem narodu darovana.
Kako doživljavate svoje zvanje u današnjem svijetu?
Današnji svijet u mnogočemu karakterizira ubrzanost, brzo širenje raznih informacija, razni ideološki pokreti protivni vjeri, nemiri i svađe. To nijednome vjerniku ne smije biti potreba za bijegom u vlastitu sigurnost već poziv na aktivno svjedočenje Kristovog evanđeoskog zakona ljubavi. U naš narod, koliko vidim, polako se uvlači sumnja i strah od toga hoće li nas biti ovdje s obzirom na velika iseljavanja. Ono što nas sve treba radovati je da Bog i danas zove mladiće i djevojke da mu posvete svoj život služeći njegovom narodu. To nam svima treba biti jasan pokazatelj da Bog prati naš hrvatski narod u BiH jer i dalje poziva osobe iz naših krajeva u svoju službu. Koliko se samo židovski narod radovao kada je poslije otprilike 50 godina sužanjstva ponovno čuo navještaj Božje Riječ (usp. Neh 8.). Zato molimo Gospodina da pošalje svećenike koji će naviještati Božju Riječ, slaviti njegova otajstva i svjedočiti vjeru u Krista.
U ovome svijetu želim biti svjedok nade. Iako se čini nekada da zlo pobjeđuje, da tama ovladava svijetlo i da nema izlaza iz ponora nemira i mržnje, Bog je onaj koji na kraju pobjeđuje i to je nada naša, da uzdanjem u Boga pobjeđujemo svako zlo (usp. Ef 6,13). Pri tome ne smijemo govoriti kako je današnje vrijeme zlobno i da nikada nije bilo loše živjeti kao danas. Ovo je jedino vrijeme koje imamo i u njemu smo pozvani svjedočiti svoju vjeru u Krista, nadu svega svijeta. Ako samo osuđujemo vrijeme u kojemu živimo, čini mi se da time pokazujemo svoju neraspoloživost za svjedočenje vjere.
Što vidite kao najveći problem današnjice?
Mislim da je jedan od većih problema današnjice relativizam istine. O tome je posebno pisao pokojni papa Benedikt XVI. Ljudi strahuju od istine, bježe od nje ne želeći se susreti s njome. Tako se zatvaraju u svoj osobni svijet s vlastitim izmišljenim svjetonazorom i poimanjem Boga pri tome često tvrdeći kako Bog, ako postoji, odobrava da ljudi čine sve ono što ih čini stranim i da vjeruju u bilo šta ako ih to ispunjava i daje utjehu. Prema tome, istina je ono što ja želim da bude i čemu se ja želim nadati; tako da je temeljni problem što u Isusu Kristu ljudi ne prepoznaju istinu o Bogu i čovjeku. Bog je onaj koji postaje čovjekom kako bi posrnuloga čovjeka podigao i vratio mu slavu koju je svojim grijehom izgubio. Problem je što ljudi pravu Istinu ne prepoznaju. Vidimo danas svake prve subote u mjesecu kako određeni aktivisti izlaze na trg samo kako bi remetili javnu molitvu krunice. Očito im smeta da se netko moli Majci Božjoj jer se to protivi svjetonazoru u kojem se strogo zabranjuje tvrditi da je Krist jedina istina i pravi Bog po kojem se svi ljudi spašavaju. Ali ne smijemo tek tako olako okriviti druge što ne vjeruju u našega Gospodina budući smo i mi dijelom odgovorni za sve ljudi jer smo pozvani svjedočiti svoju vjeru pred drugima. Na to nas poziva Crkva u dokumentu II. vatikanskog sabora, Gaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (br. 21) da svojim djelovanjem doprinesemo izgradnji našeg zajedničkog svijeta.
Što Vam je želja uraditi kroz djelovanje i služenje Bogu i narodu?
Kako sam već rekao, velika mi je želja biti onaj koji će biti svjedok nade i vjere u Krista. To nije tek želja koja će se jednoga dana ostvariti, već trajni napor i rad, najprije na sebi, te onda s drugima. Želim svojim djelima i radom pokazati da se vjera ne živi samo ispovijedanjem ustima i neprekidnom molitvom, već i trajnim zauzimanjem za sve ljudi, nošenjem drugih u problemima, opraštanjem po uzoru na Isusa Krista pa i onda kada se oprost iz perspektive ljudskih očiju čini nemogućim i nepoželjnim. Želim biti onaj koji će graditi mostove pomirenja između drugih koje mržnja drži udaljenima. Nastojat ću svim srcem oko toga da naš vjernički narod ne bježi od života, ne strahuje od smrti, da na smrt ne gleda kao konačni kraj svega, već prijelaz u zajedništvo s Bogom. Na ovoj zemlji tek smo obični putnici prema našoj zajedničkoj domovini na nebesima. Stoga, kao vjernici, moramo nastojati da budemo oni koju se već danas i sutra raduju susretu s Gospodinom u Njegovu kraljevstvu.
Što biste poručili čitateljima portala rama-prozor.info?
Molimo za nova svećenička zvanja, ali i za sadašnje svećenike, da nam Bog podari svima snage u vršenju našega poslanja. Svjedoci smo kako i svećenici nisu otporni na razna zla, pa i na oduzimanje vlastitog života. Stoga bih još dodao da budemo bliski s našim svećenicima, da ih znamo posjetiti, s njima razgovarati. Dragi vjernici, braćo i sestre, budite na raspolaganju svojim svećenicima za bilo kakvu vrstu pomoći. Siguran sam da je veliko u Božjim očima pomoći Njegovom službeniku na zemlji kako bi on mogao lakše vršiti svoj apostolat ljubavi i da to Bog nagradi stostruko.
Na kraju sve župljane župe Presvetog Srca Isusova Prozor, prijatelje i kolege, poziva na svoju mladu koja će se održati 26. srpnja 2025., na spomendan sv. Jaoakima i Ane u Prozru. Živi bili i dobro nam došli! U mojim ste molitvama i preporučujem samoga sebe u vaše!
Našem don Marinu zahvaljujemo na susretu i razgovoru; čestitamo i Bogu zahvaljujemo na daru mladomisnika.
Možemo još samo dodati riječi sv. Silvana Atonskoga: „Svećenici u sebi nose tako veliku milost da kada bi ljudi mogli vidjeti slavu te milosti, cijeli bi svijet bio zadivljen njome, ali Gospodin je to sakrio da se Njegove sluge ne bi ponosile, nego da bi se spasile u poniznosti. Svećenik je velika osoba, sluga kod Božjeg prijestolja. Tko njega vrijeđa, vrijeđa Duha Svetoga koji živi u njemu… Kad bi ljudi mogli vidjeti u kakvoj slavi svećenik služi, srušili bi se od ovog viđenja, a kad bi svećenik sam sebe vidio u kakvoj nebeskoj slavi stoji (izvodeći božansku službu), tada bi postao veliki asket, kako ne bi umanjio milost Duha Svetoga koji živi u njemu.“
Razgovarala: Božana Nikolić / rama-prozor.info
No, ne smijemo zaboraviti da su i oni ljudi, da i za njih treba netko moliti, biti im bliska podrška; prijatelj, jer svi mi smo njihova velika obitelj, a oni su ljudi koji trebaju naš osmijeh podrške, prijateljski zagrljaj i stisak ruke; potrebni su često našeg razumijevanja, razgovora i oslonca.
Zahvalni Bogu na daru mladomisnika, ovaj razgovor donosi susret s mladomisnikom Marinom Petrovićem.
O svome životu dao nam je Marin nekoliko biografskih podataka
Zovem se Marin Petrović, rođen sam 28.08.2000. u Mostaru. Poslije završene Osnovne škole Marka Marulića u Prozoru upisujem srednju školu u Katoličkom školskom centru Petar Barbarić u Travniku i na taj način počinje moja aktivna priprava za svećeništvo. U travničkom sjemeništu sam stekao potrebno znanje i iskustva, ali što je najvažnije i radne navike. Zbog toga sam trajno zahvalan sjemeništu koje me oblikovalo kao čovjeka i kandidata za svećeništvo. Završetkom škole nisam imao posebnih problema, rekao bih da je razlog tomu zagovor sluge Božjega Petra Barbarića kojemu sam svaki dan dolazio na grob s molitvama, potrebama i zahvalama.
I dan danas rado odem hodočastiti u crkvu Alojzija Gonzage u sjemeništu kako bi se pomolio na Petrovu grobu, utekao njegovom zagovoru kod Boga. Poslije malog sjemeništa primljen sam u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište i upisujem se na Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu. Redovita formacija u bogosloviji ili velikom sjemeništu traje 5 godina koje sam kao jedni kandidat, od prve do pete godine, završio prošle godine. Potom sam diplomirao na gore navedenom fakultetu te predao molbu za đakonsko ređenje. Milošću Božjom primio sam sveti red đakonata 20.10.2024. po polaganju ruku vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića. Zatim sam određen za đakonski praktikum u župi Novo Sarajevo gdje sam stekao dodatna iskustva i neposredno se pripremao za primanje svetog reda prezbiterata koji mi je udijeljen 29.06.2025. svetkovinu Petra i Pavla.
Sjećate li se vremena odluke za svećeničko zvanje? Što je sve utjecalo na taj poziv?
Sjećam se da sam još kao malo dijete govorio da bih želio biti svećenik. Nisam dodatno ispitivao i istraživao tada otkud meni ta neshvatljiva čežnja. Znam samo da me tada privukao način rada i govora tadašnjeg župnika u Prozoru vlč. Franje Ivandića. Jednostavno sam sebi govorio da želim biti ono što je on na oltaru, župnik i čovjek prisutan za druge. Isto tako, duboku zahvalnost osjećam prema župniku vlč. Stipi Kneževiću uz kojeg sam rastao učeći svirati tamburicu i sadašnjem mnos. Marku Tomiću uz čiju pomoć i brigu sam duhovno napredovao i osnaživao se u svećeničkom pozivu. Sada kada sam zaređen mogu reći da ta djetinja misao da budem svećenik nije bila tek neka puka prolazna želja već stvarni Božji poziv da kao ministerijalni svećenik služim Bogu i narodu. No, više puta sam rekao i sada ću, nijedan poziv, pa tako nije ni moj, dan sam tako ili postignut nekom mojom zaslugom već je to milost koja je od Boga izmoljena i Božjem narodu darovana.
Kako doživljavate svoje zvanje u današnjem svijetu?
Današnji svijet u mnogočemu karakterizira ubrzanost, brzo širenje raznih informacija, razni ideološki pokreti protivni vjeri, nemiri i svađe. To nijednome vjerniku ne smije biti potreba za bijegom u vlastitu sigurnost već poziv na aktivno svjedočenje Kristovog evanđeoskog zakona ljubavi. U naš narod, koliko vidim, polako se uvlači sumnja i strah od toga hoće li nas biti ovdje s obzirom na velika iseljavanja. Ono što nas sve treba radovati je da Bog i danas zove mladiće i djevojke da mu posvete svoj život služeći njegovom narodu. To nam svima treba biti jasan pokazatelj da Bog prati naš hrvatski narod u BiH jer i dalje poziva osobe iz naših krajeva u svoju službu. Koliko se samo židovski narod radovao kada je poslije otprilike 50 godina sužanjstva ponovno čuo navještaj Božje Riječ (usp. Neh 8.). Zato molimo Gospodina da pošalje svećenike koji će naviještati Božju Riječ, slaviti njegova otajstva i svjedočiti vjeru u Krista.
U ovome svijetu želim biti svjedok nade. Iako se čini nekada da zlo pobjeđuje, da tama ovladava svijetlo i da nema izlaza iz ponora nemira i mržnje, Bog je onaj koji na kraju pobjeđuje i to je nada naša, da uzdanjem u Boga pobjeđujemo svako zlo (usp. Ef 6,13). Pri tome ne smijemo govoriti kako je današnje vrijeme zlobno i da nikada nije bilo loše živjeti kao danas. Ovo je jedino vrijeme koje imamo i u njemu smo pozvani svjedočiti svoju vjeru u Krista, nadu svega svijeta. Ako samo osuđujemo vrijeme u kojemu živimo, čini mi se da time pokazujemo svoju neraspoloživost za svjedočenje vjere.
Što vidite kao najveći problem današnjice?
Mislim da je jedan od većih problema današnjice relativizam istine. O tome je posebno pisao pokojni papa Benedikt XVI. Ljudi strahuju od istine, bježe od nje ne želeći se susreti s njome. Tako se zatvaraju u svoj osobni svijet s vlastitim izmišljenim svjetonazorom i poimanjem Boga pri tome često tvrdeći kako Bog, ako postoji, odobrava da ljudi čine sve ono što ih čini stranim i da vjeruju u bilo šta ako ih to ispunjava i daje utjehu. Prema tome, istina je ono što ja želim da bude i čemu se ja želim nadati; tako da je temeljni problem što u Isusu Kristu ljudi ne prepoznaju istinu o Bogu i čovjeku. Bog je onaj koji postaje čovjekom kako bi posrnuloga čovjeka podigao i vratio mu slavu koju je svojim grijehom izgubio. Problem je što ljudi pravu Istinu ne prepoznaju. Vidimo danas svake prve subote u mjesecu kako određeni aktivisti izlaze na trg samo kako bi remetili javnu molitvu krunice. Očito im smeta da se netko moli Majci Božjoj jer se to protivi svjetonazoru u kojem se strogo zabranjuje tvrditi da je Krist jedina istina i pravi Bog po kojem se svi ljudi spašavaju. Ali ne smijemo tek tako olako okriviti druge što ne vjeruju u našega Gospodina budući smo i mi dijelom odgovorni za sve ljudi jer smo pozvani svjedočiti svoju vjeru pred drugima. Na to nas poziva Crkva u dokumentu II. vatikanskog sabora, Gaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (br. 21) da svojim djelovanjem doprinesemo izgradnji našeg zajedničkog svijeta.
Što Vam je želja uraditi kroz djelovanje i služenje Bogu i narodu?
Kako sam već rekao, velika mi je želja biti onaj koji će biti svjedok nade i vjere u Krista. To nije tek želja koja će se jednoga dana ostvariti, već trajni napor i rad, najprije na sebi, te onda s drugima. Želim svojim djelima i radom pokazati da se vjera ne živi samo ispovijedanjem ustima i neprekidnom molitvom, već i trajnim zauzimanjem za sve ljudi, nošenjem drugih u problemima, opraštanjem po uzoru na Isusa Krista pa i onda kada se oprost iz perspektive ljudskih očiju čini nemogućim i nepoželjnim. Želim biti onaj koji će graditi mostove pomirenja između drugih koje mržnja drži udaljenima. Nastojat ću svim srcem oko toga da naš vjernički narod ne bježi od života, ne strahuje od smrti, da na smrt ne gleda kao konačni kraj svega, već prijelaz u zajedništvo s Bogom. Na ovoj zemlji tek smo obični putnici prema našoj zajedničkoj domovini na nebesima. Stoga, kao vjernici, moramo nastojati da budemo oni koju se već danas i sutra raduju susretu s Gospodinom u Njegovu kraljevstvu.
Što biste poručili čitateljima portala rama-prozor.info?
Molimo za nova svećenička zvanja, ali i za sadašnje svećenike, da nam Bog podari svima snage u vršenju našega poslanja. Svjedoci smo kako i svećenici nisu otporni na razna zla, pa i na oduzimanje vlastitog života. Stoga bih još dodao da budemo bliski s našim svećenicima, da ih znamo posjetiti, s njima razgovarati. Dragi vjernici, braćo i sestre, budite na raspolaganju svojim svećenicima za bilo kakvu vrstu pomoći. Siguran sam da je veliko u Božjim očima pomoći Njegovom službeniku na zemlji kako bi on mogao lakše vršiti svoj apostolat ljubavi i da to Bog nagradi stostruko.
Na kraju sve župljane župe Presvetog Srca Isusova Prozor, prijatelje i kolege, poziva na svoju mladu koja će se održati 26. srpnja 2025., na spomendan sv. Jaoakima i Ane u Prozru. Živi bili i dobro nam došli! U mojim ste molitvama i preporučujem samoga sebe u vaše!
Našem don Marinu zahvaljujemo na susretu i razgovoru; čestitamo i Bogu zahvaljujemo na daru mladomisnika.
Možemo još samo dodati riječi sv. Silvana Atonskoga: „Svećenici u sebi nose tako veliku milost da kada bi ljudi mogli vidjeti slavu te milosti, cijeli bi svijet bio zadivljen njome, ali Gospodin je to sakrio da se Njegove sluge ne bi ponosile, nego da bi se spasile u poniznosti. Svećenik je velika osoba, sluga kod Božjeg prijestolja. Tko njega vrijeđa, vrijeđa Duha Svetoga koji živi u njemu… Kad bi ljudi mogli vidjeti u kakvoj slavi svećenik služi, srušili bi se od ovog viđenja, a kad bi svećenik sam sebe vidio u kakvoj nebeskoj slavi stoji (izvodeći božansku službu), tada bi postao veliki asket, kako ne bi umanjio milost Duha Svetoga koji živi u njemu.“
Razgovarala: Božana Nikolić / rama-prozor.info
