Iako ima 97 godina, iznimno vitalni i energični Anton Colnar (97) iz maloga goranskog mjesta Donji Šehovac s razlogom nosi epitet “Čovjek s devet života”.
Tako se zove dokumentarac snimljen po njegovu nesvakidašnjem životu u režiji Rasima Karalića, koji govori o Goraninu koji je u nekoliko navrata izbjegao sigurnu smrt – na bojišnici pod Staljingradom, rusko zarobljavanje i partizansku osudu na smrt, a na kraju i napad medvjedice.
A njegova uzbudljiva priča počinje 1937. godine, kad tad 16-godišnjem Colnaru umire majka, a nedugo nakon nje obolijeva i otac pa na pleća još nedozrelog mladića pada briga o njemu i tri godine mlađoj sestri. Mladi Colnar hrabro se nosi sa svim obavezama sve do 1942. godine. Gotovo istoga dana umire mu otac, a on dobiva poziv tadašnje NDH.
“Nisam oca mogao ostaviti nepokopanog pa sam kasnio tri dana. No bolje bi bilo da nisam došao. Nas stotinjak izdvojili su i poslali u Varaždin, a potom u Njemačku, gdje smo nastavili obrazovanje za časnike. Naravno, nikome od nas to nije bilo drago, ali nisi smio ništa reći protiv tih odluka. Obećali su nam da će nas vratiti u Hrvatsku, no umjesto toga poslali su nas u Rusiju! “, sjeća se Colnar. Svaki dan su pješačili desetke kilometara prema Staljingradu koji je u okruženju držala njemačka vojska, pišu 24sata.hr.
Od smrti ga spasio zahod
“A tamo je bilo strašno. Bili smo u skupini koju je bombardirala vlastita artiljerija i ubila oko osamdeset naših vojnika. Osamdeset! Tako opasno bilo je stalno, nikad nije bilo mira, stalno se pucalo “, iznimno dobro prisjeća se Goranin.
No najdramatičniji trenutak tog dijela njegova ratovanja proživio je 16. srpnja, kad se zatekao s desetak vojnika koji su kartali u osvojenom ruskom bunkeru.
“Oko 11 sati krenuo sam obaviti nuždu do jame i nekoliko sekundi kasnije, točno kroz vrata, baš na mjestu gdje sam koji trenutak prije toga sjedio, uletjela je granata i ubila svih osam ljudi. Naravno, da sam ostao, ubila bi i mene “, priča svoju nevjerojatnu priču Colnar.
Smrzotine i glad
Sjećanja iz Rusije vežu se i na nesnosnu hladnoću zbog koje je, kaže, izgubio nekoliko nožnih prstiju te prebolio ozebline na ušima i čelu. No najveći problem bila je glad.
“Obroci koje smo dobivali nisu bili dovoljni i ponekad ih ne bi ni bilo. Tad bismo radili sve i svašta. Primjerice, bez drama bismo ubijali pse, mačke, konje, a kad bi koji crknuo, i njega bismo pojeli. Vrag je glad i zbog toga baš nikad ne bacam ni mrvicu kruha i pojedem svaku koricu, ma koliko stara bila “, kaže Colnar.
Rat u Rusiji za njega je, nastavlja, završio 22. studenog te 1942. Rusi su bombardirali štab gdje je držao stražu.
“Sjećam se kao kroz maglu kako su me izvlačili govoreći da neću još dugo. U besvjesnom stanju prebacili su me u bolnicu u Rostov, gdje sam završio u rumunjskom dijelu bolnice i ni s kim se nisam mogao sporazumjeti. Oni su smatrali da sam lud i pitanje je što bi dalje bilo da me nije spasio jedan Srbin. Zahvaljujući njemu prebačen sam u njemački dio i poslije u Austriju “, prepričava Colnar, koji je nakon tog ranjavanja i preboljene žutice u Beču spasio doktor koji je u 1. svjetskom ratu služio s Hrvatima u Karlovcu i Rijeci.
Dramatične trenutke Colnar je doživio i kad je početkom 1943. došao na jednomjesečni oporavak nakon ranjavanja.
“Sigurno sam stigao do svojeg Donjeg Šehovca. No sat-dva nakon dolaska kući na vrata mi je pokucala lijepa partizanka Ana Vučinić. Odmah smo se jedno drugome dopali. Ispričao sam joj svoju priču, a ona me je nagovarala da se pridružim partizanima. No predvečer se vratila s pet naoružanih partizana. Njezin brat Marko tvrdio je da sam se borio protiv njihove braće i napisao mi smrtnu presudu.
To bi mi vjerojatno bio kraj da mu pred koljena tad nije kleknula Ana moleći ga da me poštedi. On je tad poderao smrtnu presudu i osudio me na kućni pritvor. No ja sam pobjegao do Zagreba, odakle su me ponovno vratili u Austriju “, prisjeća se Anton. Zadnjih dana rata bivši vojnici iz Beča pješice su krenuli iz Austrije do Wiener Neustadta, gdje su ih pak zarobili Rusi. Hrabri Colnar je opet pobjegao, no čim su prešli jugoslavensku granicu uhvatili su ih partizani. Sreća je tad ponovno pomilovala Colnara. U štabu su glavni bili Rusi koji su, kad su shvatili da dobro govori ruski, njemački i hrvatski, odlučili da im bude tumač.
Ipak završio u zatvoru
“Naravno, prihvatio sam jer drugo i nije bilo moguće te mi je tih nekoliko tjedana bilo jako dobro. Na kraju su me čak i pozvali da nastavim s njima prema Njemačkoj, ali sam nekako izmolio tog njihova komandanta da me pusti. I ne samo da je pustio nas trojicu, mene i dva Slovenca, nego nam je dao i posebnu propusnicu koja me, shvatio sam to tek kasnije, spasila od Bleiburga “, kaže Colnar, koji je tako pješke stigao do Ljubljane i nastavio prema Brod Moravicama.
No ratna epopeja za njega još nije završila. Nova vlast natjerala ga je da odsluži nešto zatvora zbog služenja u fašističkoj vojci. Zbog toga nije mogao pronaći posao, dok mu dr. Stipaničić nije savjetovao da se prijavi za rad u šumariji jer tamo nisu tražili dokumente o ratu
Napad medvjedice
“Od tog je trenutka krenulo nabolje. Radio sam u šumariji, u tvornicama namještaja i 20 godina kao domar u Osnovnoj školi “, rekao je Colnar, kojemu je život bio u opasnosti i poslije rata.
“U ožujku 1984. sam kao lovac obilazio šumu iznad Kupe, kad me napala medvjedica od 200 kila s mladunčetom. Ne znam koliko dugo me trgala, kotrljala, bacala do Kupe, igrala sa mnom ko mačka s mišem, dok me je mladunče čupalo za cipele. U jednom trenutku sam se onesvijestio, zbog čega me, pretpostavljam, ostavila na miru “, zaključuje nesvakidašnju biografiju žilavi Colnar, koji zna svaki kamen i svako stablo svojega kraja, po kojem i danas neumorno pješači svaki dan.
(www.jabuka.tv)
Tako se zove dokumentarac snimljen po njegovu nesvakidašnjem životu u režiji Rasima Karalića, koji govori o Goraninu koji je u nekoliko navrata izbjegao sigurnu smrt – na bojišnici pod Staljingradom, rusko zarobljavanje i partizansku osudu na smrt, a na kraju i napad medvjedice.
A njegova uzbudljiva priča počinje 1937. godine, kad tad 16-godišnjem Colnaru umire majka, a nedugo nakon nje obolijeva i otac pa na pleća još nedozrelog mladića pada briga o njemu i tri godine mlađoj sestri. Mladi Colnar hrabro se nosi sa svim obavezama sve do 1942. godine. Gotovo istoga dana umire mu otac, a on dobiva poziv tadašnje NDH.
“Nisam oca mogao ostaviti nepokopanog pa sam kasnio tri dana. No bolje bi bilo da nisam došao. Nas stotinjak izdvojili su i poslali u Varaždin, a potom u Njemačku, gdje smo nastavili obrazovanje za časnike. Naravno, nikome od nas to nije bilo drago, ali nisi smio ništa reći protiv tih odluka. Obećali su nam da će nas vratiti u Hrvatsku, no umjesto toga poslali su nas u Rusiju! “, sjeća se Colnar. Svaki dan su pješačili desetke kilometara prema Staljingradu koji je u okruženju držala njemačka vojska, pišu 24sata.hr.
Od smrti ga spasio zahod
“A tamo je bilo strašno. Bili smo u skupini koju je bombardirala vlastita artiljerija i ubila oko osamdeset naših vojnika. Osamdeset! Tako opasno bilo je stalno, nikad nije bilo mira, stalno se pucalo “, iznimno dobro prisjeća se Goranin.
No najdramatičniji trenutak tog dijela njegova ratovanja proživio je 16. srpnja, kad se zatekao s desetak vojnika koji su kartali u osvojenom ruskom bunkeru.
“Oko 11 sati krenuo sam obaviti nuždu do jame i nekoliko sekundi kasnije, točno kroz vrata, baš na mjestu gdje sam koji trenutak prije toga sjedio, uletjela je granata i ubila svih osam ljudi. Naravno, da sam ostao, ubila bi i mene “, priča svoju nevjerojatnu priču Colnar.
Smrzotine i glad
Sjećanja iz Rusije vežu se i na nesnosnu hladnoću zbog koje je, kaže, izgubio nekoliko nožnih prstiju te prebolio ozebline na ušima i čelu. No najveći problem bila je glad.
“Obroci koje smo dobivali nisu bili dovoljni i ponekad ih ne bi ni bilo. Tad bismo radili sve i svašta. Primjerice, bez drama bismo ubijali pse, mačke, konje, a kad bi koji crknuo, i njega bismo pojeli. Vrag je glad i zbog toga baš nikad ne bacam ni mrvicu kruha i pojedem svaku koricu, ma koliko stara bila “, kaže Colnar.
Rat u Rusiji za njega je, nastavlja, završio 22. studenog te 1942. Rusi su bombardirali štab gdje je držao stražu.
“Sjećam se kao kroz maglu kako su me izvlačili govoreći da neću još dugo. U besvjesnom stanju prebacili su me u bolnicu u Rostov, gdje sam završio u rumunjskom dijelu bolnice i ni s kim se nisam mogao sporazumjeti. Oni su smatrali da sam lud i pitanje je što bi dalje bilo da me nije spasio jedan Srbin. Zahvaljujući njemu prebačen sam u njemački dio i poslije u Austriju “, prepričava Colnar, koji je nakon tog ranjavanja i preboljene žutice u Beču spasio doktor koji je u 1. svjetskom ratu služio s Hrvatima u Karlovcu i Rijeci.
Dramatične trenutke Colnar je doživio i kad je početkom 1943. došao na jednomjesečni oporavak nakon ranjavanja.
“Sigurno sam stigao do svojeg Donjeg Šehovca. No sat-dva nakon dolaska kući na vrata mi je pokucala lijepa partizanka Ana Vučinić. Odmah smo se jedno drugome dopali. Ispričao sam joj svoju priču, a ona me je nagovarala da se pridružim partizanima. No predvečer se vratila s pet naoružanih partizana. Njezin brat Marko tvrdio je da sam se borio protiv njihove braće i napisao mi smrtnu presudu.
To bi mi vjerojatno bio kraj da mu pred koljena tad nije kleknula Ana moleći ga da me poštedi. On je tad poderao smrtnu presudu i osudio me na kućni pritvor. No ja sam pobjegao do Zagreba, odakle su me ponovno vratili u Austriju “, prisjeća se Anton. Zadnjih dana rata bivši vojnici iz Beča pješice su krenuli iz Austrije do Wiener Neustadta, gdje su ih pak zarobili Rusi. Hrabri Colnar je opet pobjegao, no čim su prešli jugoslavensku granicu uhvatili su ih partizani. Sreća je tad ponovno pomilovala Colnara. U štabu su glavni bili Rusi koji su, kad su shvatili da dobro govori ruski, njemački i hrvatski, odlučili da im bude tumač.
Ipak završio u zatvoru
“Naravno, prihvatio sam jer drugo i nije bilo moguće te mi je tih nekoliko tjedana bilo jako dobro. Na kraju su me čak i pozvali da nastavim s njima prema Njemačkoj, ali sam nekako izmolio tog njihova komandanta da me pusti. I ne samo da je pustio nas trojicu, mene i dva Slovenca, nego nam je dao i posebnu propusnicu koja me, shvatio sam to tek kasnije, spasila od Bleiburga “, kaže Colnar, koji je tako pješke stigao do Ljubljane i nastavio prema Brod Moravicama.
No ratna epopeja za njega još nije završila. Nova vlast natjerala ga je da odsluži nešto zatvora zbog služenja u fašističkoj vojci. Zbog toga nije mogao pronaći posao, dok mu dr. Stipaničić nije savjetovao da se prijavi za rad u šumariji jer tamo nisu tražili dokumente o ratu
Napad medvjedice
“Od tog je trenutka krenulo nabolje. Radio sam u šumariji, u tvornicama namještaja i 20 godina kao domar u Osnovnoj školi “, rekao je Colnar, kojemu je život bio u opasnosti i poslije rata.
“U ožujku 1984. sam kao lovac obilazio šumu iznad Kupe, kad me napala medvjedica od 200 kila s mladunčetom. Ne znam koliko dugo me trgala, kotrljala, bacala do Kupe, igrala sa mnom ko mačka s mišem, dok me je mladunče čupalo za cipele. U jednom trenutku sam se onesvijestio, zbog čega me, pretpostavljam, ostavila na miru “, zaključuje nesvakidašnju biografiju žilavi Colnar, koji zna svaki kamen i svako stablo svojega kraja, po kojem i danas neumorno pješači svaki dan.
(www.jabuka.tv)
