Kao početak franjevačke misije u Bosni uzima se 23. ožujak 1291., stoga se danas, 23. ožujka 2021., napunilo 730 godina otkako Bosna ima svoje ujake…
Tim povodom donosimo tekst objavljen na stranici Franjevačke teologije u Sarajevu:
Prvo trebamo znati da je bosanska država u 13. stoljeću bila prostor od Ivan planine do Vlašića i od Sane do Drine.
Papa Nikola IV. izdaje pismo Prae cunctis nostrae mentis 23. ožujka 1291. kojim traži od provincijskog ministra franjevačke provincije koja se nalazila na području hrvatskih zemalja da pošalje u Bosnu vještu, uzornu, učenu braću koja poznaju jezik bosanskog naroda, a njihova temeljna zadaća bila je iskorjenjivanje krivovjerja koje se rasprostranilo. Stoga se 23. ožujak 1291. uzima kao početak franjevačke misije u Bosni. Čast da budu prvi fratri misionari na bosanskom tlu dobila su dva dalmatinska fratra, fra Marin i fra Ciprijan.
Od tada je broj fratara rastao iz dana u dan. Vrlo brzo dolazi do sukoba između franjevaca i dominikanaca čija je misija počela prije fratarske… U tom slučaju 1330. papa Ivan XXII. presudio je u korist franjevaca, a dominikanska prisutnost je slabila. Samo desetak godina nakon toga u Bosnu dolazi generalni ministar franjevačkog reda Gerardo Odonis koji je bio u vizitaciji u hrvatskim i ugarskim zemljama, pritom prolazi kroz Bosnu i sastaje s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. Nakon sastanka odlučuje u Bosni osnovat vikariju. Vikarija pravno počinje postojat na Generalnom kapitulu reda 4. lipnja 1340. Velikom reformom u franjevačkom redu 1517. Bosanska vikarija podiže se na rang provincije.
Od fra Marina i fra Ciprijana do danas prošlo je 730 godina, od srednjovjekovne bosanske države, preko Osmanlijskog Carstva, Austrougarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, socijalističke Jugoslavije do ponovo samostalne Bosne i Hercegovine, mnogo toga se promijenilo u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Mnogo toga se promijenilo od granica koje su nekada sezale od Jadranskog mora do Transilvanije u Rumunjskoj, a danas su od Vrana do Save i od Une do Drine.
Broj fratara također se mijenjao. Nakon Bečkog rata u Bosni je ostalo samo 29 fratara, a danas ih je više od 280, od ona tri samostana do današnjih 17.
Mnogo toga se mijenjalo, ali jedno nikada, a to je povezanost i kršćanska ljubav između bosanskih ujaka i njihovog bosanskog puka. Povezanost i ljubav nisu nastale preko noći, one su se gradile godinama kroz tamne i hladne zatvorske tamnice, kroz gladne godine, godine u kojima su vladale kuge, gripe i COVID-i.
Na kraju, ujaci su svoju vjeru znali zapečatiti i svojom krvlju – od visočkih i olovskih mučenika, preko fra Lovre Milanovića do fra Nikice, fra Leona i fra Vjeke.
Kako ne bi netko mislio da su tu bili samo patnici i mučenici, bilo je tu i intelektualaca i mislilaca, te da su živjeli negdje pod nebom zapadne Europe sigurno bi ostavili puno dublji trag u svjetskoj filozofiji i teologiji. Ne možemo ne spomenuti velikane poput fra Pavla Posilovića, fra Matije Divkovića, fra Jurja Dragišića, fra Ignacija Gavrana, fra Bonifaca Badrova i tako bi se moglo nabrajat u nedogled.
Bilo je i onih koji su svojim životom svaki dan svjedočili Evanđelje poput dobrog biskupa Miletića.
Franjevačku provinciju Sv. Križa – Bosnu Srebrenu danas povijaju neki novi problemi, ali ona se i dalje ne da saviti…
Završit ćemo riječima pokojnog fra Šime Šimića: „Lijepa je naša Bosna, i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove, jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo, ljepote koja ne resi njezine ravni i planine… U tu je Bosnu franjevački red utkao dio svoje sudbine, došao je habit asiškog Poverella u njezine doline, verao se zelenim proplancima, kisnuo na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom Riječju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga.“
Dnevnik.ba
Tim povodom donosimo tekst objavljen na stranici Franjevačke teologije u Sarajevu:
Prvo trebamo znati da je bosanska država u 13. stoljeću bila prostor od Ivan planine do Vlašića i od Sane do Drine.
Papa Nikola IV. izdaje pismo Prae cunctis nostrae mentis 23. ožujka 1291. kojim traži od provincijskog ministra franjevačke provincije koja se nalazila na području hrvatskih zemalja da pošalje u Bosnu vještu, uzornu, učenu braću koja poznaju jezik bosanskog naroda, a njihova temeljna zadaća bila je iskorjenjivanje krivovjerja koje se rasprostranilo. Stoga se 23. ožujak 1291. uzima kao početak franjevačke misije u Bosni. Čast da budu prvi fratri misionari na bosanskom tlu dobila su dva dalmatinska fratra, fra Marin i fra Ciprijan.
Od tada je broj fratara rastao iz dana u dan. Vrlo brzo dolazi do sukoba između franjevaca i dominikanaca čija je misija počela prije fratarske… U tom slučaju 1330. papa Ivan XXII. presudio je u korist franjevaca, a dominikanska prisutnost je slabila. Samo desetak godina nakon toga u Bosnu dolazi generalni ministar franjevačkog reda Gerardo Odonis koji je bio u vizitaciji u hrvatskim i ugarskim zemljama, pritom prolazi kroz Bosnu i sastaje s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem. Nakon sastanka odlučuje u Bosni osnovat vikariju. Vikarija pravno počinje postojat na Generalnom kapitulu reda 4. lipnja 1340. Velikom reformom u franjevačkom redu 1517. Bosanska vikarija podiže se na rang provincije.
Od fra Marina i fra Ciprijana do danas prošlo je 730 godina, od srednjovjekovne bosanske države, preko Osmanlijskog Carstva, Austrougarske monarhije, Kraljevine Jugoslavije, NDH, socijalističke Jugoslavije do ponovo samostalne Bosne i Hercegovine, mnogo toga se promijenilo u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Mnogo toga se promijenilo od granica koje su nekada sezale od Jadranskog mora do Transilvanije u Rumunjskoj, a danas su od Vrana do Save i od Une do Drine.
Broj fratara također se mijenjao. Nakon Bečkog rata u Bosni je ostalo samo 29 fratara, a danas ih je više od 280, od ona tri samostana do današnjih 17.
Mnogo toga se mijenjalo, ali jedno nikada, a to je povezanost i kršćanska ljubav između bosanskih ujaka i njihovog bosanskog puka. Povezanost i ljubav nisu nastale preko noći, one su se gradile godinama kroz tamne i hladne zatvorske tamnice, kroz gladne godine, godine u kojima su vladale kuge, gripe i COVID-i.
Na kraju, ujaci su svoju vjeru znali zapečatiti i svojom krvlju – od visočkih i olovskih mučenika, preko fra Lovre Milanovića do fra Nikice, fra Leona i fra Vjeke.
Kako ne bi netko mislio da su tu bili samo patnici i mučenici, bilo je tu i intelektualaca i mislilaca, te da su živjeli negdje pod nebom zapadne Europe sigurno bi ostavili puno dublji trag u svjetskoj filozofiji i teologiji. Ne možemo ne spomenuti velikane poput fra Pavla Posilovića, fra Matije Divkovića, fra Jurja Dragišića, fra Ignacija Gavrana, fra Bonifaca Badrova i tako bi se moglo nabrajat u nedogled.
Bilo je i onih koji su svojim životom svaki dan svjedočili Evanđelje poput dobrog biskupa Miletića.
Franjevačku provinciju Sv. Križa – Bosnu Srebrenu danas povijaju neki novi problemi, ali ona se i dalje ne da saviti…
Završit ćemo riječima pokojnog fra Šime Šimića: „Lijepa je naša Bosna, i Bog je nad njom prosuo sve svoje blagoslove, jer nema toga blaga koje ne krije njezino tlo, ljepote koja ne resi njezine ravni i planine… U tu je Bosnu franjevački red utkao dio svoje sudbine, došao je habit asiškog Poverella u njezine doline, verao se zelenim proplancima, kisnuo na strmim liticama i skrivao po klancima jadikovcima. I kako Bosna živi, želio bih da s njom i u njoj uvijek živi pleme Franjinih sinova s Radosnom Riječju na usnama i snažnom vjerom u Raspetoga.“
Dnevnik.ba
